DON MARINKO MLAKIĆ: Caru carevo, a Bogu Božje!

Isus svojom pojavom, napose svojim govorima, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Vrlo pronicljivo je prokazivao i oštro osuđivao vjersko licemjerje. Nije štedio nikoga već je sve jednako pozivao na obraćenje: Židove i strance, grješnike i one koji su se držali pravednima, obične ljude i vjerske vođe. Govor mu je bio snažan. Izvrsno je poznavao Zakon i Pisma. S jednakom pronicljivošću prepoznavao je društvene pojave i odnose te nutarnja stanja i procese u ljudskom srcu. Sam je do kraja bio dosljedan onomu što je propovijedao te neuhvatljiv u bilokakvu zamku ili kompromis. Ipak, mnogi kojima se obraćao nisu ga htjeli prihvatiti. Otvoreno su mu se suprotstavljali i nastojali ga obezvrijediti. 

U evanđelju ove nedjelje čitamo kako farizeji snuju da Isusa uhvate u riječi. Napetost između njih toliko je narasla da je u potpunosti oblikovala njihov međusobni odnos. Kad čovjek odbija priznati istinu, ona mu postaje smetnja. Kad odbija sebe iskreno staviti pod lupu istine te podilazi svojoj sebičnosti i taštini, tada ima silnu potrebu da obezvrijedi one koji ga s tom istom istinom suočavaju. A kada takav stav preraste u mentalitet, onda imamo licemjerno društvo, bolestan mentalitet. Imamo društvo koje umire, jer odbacuje istinu koja jedina ima moć čovjeka istinski osloboditi i promovirati pravo čovještvo. U odnosu prema istini nema neutralnosti niti kompromisa. Pozerska tolerancija, koja se danas nudi kao spasonosno rješenje, samo je ludo zavaravanje koje čovjeka i društvo gura još dublje u ponor mraka ispunjen zbrkom, laži, nepravdom, korupcijom, krađom i ubijanjem.

Farizeji su Isusu prigovarali od samog početka njegovog javnog djelovanja. Sada su u pokvarenom naumu našli saveznike u svojim ljutim protivnicima herodovcima. Strašno je kako čovjek daleko može ići u zavaravanju samoga sebe. I to je za nj najveće poniženje.

Farizeji i herodovci dolaze k Isusu i laskanjem ga hoće namamiti u svoju opaku zamku. „Je li dopušteno dati caru porez?“ pitaju ga. Ako odgovori potvrdno, navući će gnjev obespravljenog židovskog puka. Ako se usprotivi, postaje veleizdajnik u očima Rima. Isus ih prozire. Daje jednostavan, ali vrlo promišljen odgovor: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje.“

Ovim odgovorom Isus ne želi samo vješto ušutkati svoje podmukle protivnike i raskrinkati njihovo licemjerje. On pogađa u samu srž važnog pitanja Božjeg i ljudskog autoriteta. Njegov odgovor obvezuje nas da jasno lučimo što je Božje i samo Bogu pripada, a što je ljudsko, carevo, i valja mu to dati. Isus ne zagovara prijezir prema vlasti, pa ni onda kada ona nije najpravednija. Ljudski autoritet je potreban i treba ga podržavati. On jamči red, pravdu, mir i sigurnost. Traži odgovornost, omogućuje suživot i osigurava slobodu da čovjek može živjeti po mjeri vlastitog dostojanstva.

Naravno, nijedna vlast nije bez mane. Štoviše, neke su jako nepravedne. Vlast je uvijek obilježena ljudskošću pa zna pretjerati u sili, biti pristrana i previše zaokupljena očuvanjem vlastitih pozicija moći. Ipak, bez obzira na to, vjernik se ne smije potpuno distancirati od svijeta u kojem živi, niti od njegovih struktura. On treba poštivati društvene strukture i podržavati ih u onoj mjeri u kojoj je to nužno, kako bi one djelovale na opće dobro čovjeka i zajednice. Što znači bezvlađe, zna samo onaj koji ga je na svojoj koži doživio.

S druge strane ovaj Isusov odgovor daje nam za pravo da ne damo caru što nije carevo. Carevi zemaljski znaju često tražiti i više od onoga što im pripada. Dobro je kad čovjek nepravedna cara drži za protivnika u onoj mjeri u kojoj je stvarno nepravedan, pa mu ne da ono što mu ne pripada. Vlast i moć čovjeka opiju pa počinje misliti da je vrjedniji od drugih, da ima veća prava i da ga pravda i zakoni ne obvezuju. Opijeni sebeljubljem i častohlepljem vlastodršci nerijetko hoće sebi prisvojiti i ono što je Božje. Umjesto da služe čovjeku i društvu, oni hoće zagospodariti životom i smrću. Život je Božji i pripada samo Bogu. Samo Bog, koji je stvoritelj čovjeka, i onog na vlasti i onog vlasti podložna, dostojan je svake hvale i časti. Samo njemu se treba bezrezervno podlagati, jer samo on može u potpunosti uzdignuti čovjeka i osigurati mu dostojanstvo i mir uvijek i svagdje.

Međutim, događa se da čovjek samog pravednog Boga shvaća kao kakvog kradljivca koji mu ugrožava slobodu, a koju on najčešće krivo shvaća. Još je gore kad za tu svrhu nepravednog cara uzima kao saveznika. Ne shvaća da Bog, kad bilo što traži od nas, traži samo zato da bi nam to isto blagoslovljeno vratio. Ne shvaća da baš on najviše želi čovjeka osloboditi: osloboditi ga najprije iznutra, time ga osposobiti da se sam izgrađuje u svom dostojanstvu i da izgrađuje društvo u kojem živi po mjeri svog dostojanstva. Sve što Bog od nas traži ima za cilj osposobiti nas za pravu slobodu, za slobodu u kojoj ćemo uvijek biti spremni i umješni dati caru carevo, a Bogu Božje. Nikako obratno, jer to je pogubno; kako za cara tako i za nas. Za cara, jer ga čini oholim i obijesnim, za nas, jer tada Bogu onemogućavamo da postane naš istinski osloboditelj. Ne shvaćaju to ljudi ni danas. Ili ne žele shvatiti!? Tako smo skloni nalaziti svakakve plitke i prozirne izlike samo da opravdamo svoju nevjeru, svoju neobrativost i da zagušimo Isusov poziv na obraćenje.

Kršćani dobro trebaju razlikovati što je carevo, a što je Božje. I nikada ne dati caru što je Božje, nego samo ono što je carevo. Upravo je kršćanska misao, jer je jasno razdvajala Boga i cara, stvorila najviše standarde društvenog uređenja. Zato kršćanin prvi treba ustati protiv bilokakve zloupotrebe ljudske vlasti: i onda kada je se ne poštuje te se prijeti bezvlađem, kao i onda kada je se pobožansvenjuje i zloupotrebljava na bilo koji način.

Don Marinko Mlakić

Odgovori

Skip to content