Nikola Milanović: Pometimo smeće u ‘region’
Nakon dugog čekanja, u teškim porođajnim mukama rodila se Hrvatska. Prije toga Sava nije potekla uzvodno, pa se nisu obistinile riječi crvenog diktatora, koji je u praznim dušama njegovih sljedbenika pretvoren u pravo božanstvo.
Kad čovjek odbaci istinskog Boga mora naći bilo kakav nadomjestak. Makar i Broza. Zato se sljedbenici komunističke sekte tako grčevito za njega bore. Drugi je razlog njihove borbe strah od stravične mogućnosti da će, poput svih normalnih ljudi, morati na tržištu sami zarađivati za život. A oni, jadni, nisu tome vični. Ne znaju čak niti što bi to moglo značiti, ali, ne lezi vraže, osjećaju da bi im to bila smrtna presuda. Ako ne i gore. Zamislite tu strahotu: ustati se rano ujutro i raditi nešto korisno, a ne mljeti gluposti, spletkariti i rovariti.
I Hrvatska je tu. To je, na muku mnogima, i povijesna i zemljopisna činjenica. Uzalud su onodobno komunistički krvoloci pobili stotine tisuća ‘ustaša’, od onih u majčinoj utrobi i naručju (zajedno s majkama), do onih stogodišnjih. I koliko god ‘ustaša’ pobili, ti opaki i žilavi monstrumi, kako kažu razni josipovići, pusići i slična parazitska bratija, nikako da nestanu. Štoviše, množe se i šire na sve strane. Ispada da je Hrvatska jedina oaza u kojoj su ta neobična i anakrona bića pronašla utočište, pa se istinski svjetski rariteti, ustaše i fašisti, u Hrvatskoj mogu susresti na svakom koraku. I to bar nekoliko milijuna njih. Ako vjeruju u Boga, ako su domoljubi i govore hrvatskim jezikom, ili ako nisu za ‘region’, stvar je jasna. Sve su to ustaše i fašisti, a ako to nije dovoljno, onda su još i nacisti.
Uzmimo, primjerice, one nesretne HOS-ovce, koje u Jasenovcu pobiše ‘nenaoružani Srbi’, a koje jedna ‘hrvatska’ političarka nedavno izjednači baš s nacistima. Srpska nevina nejač, naravno, nije imala nikakvo oružje osim ponešto borbenih zrakoplova, puno više tenkova, mnoštva topova te po nekoliko (polu)automatskih puški po glavi stanovnika, pa su jednome HOS-ovcu morali običnim odvijačem izvaditi oči (radi se o Slavku Jageru, 25.-godišnjem HOS-ovcu, koji je teško ranjen pao u ruke četnicima. Četnici su mu odvijačem iskopali oči, polomili mu svaku kost te ispalili u njega čak 76 metaka! I njega je spomenuta političarka nazvala nacistom). Tako su još jednom dokazali poslovičnu srpsku kreativnost. Kao da se lako toga dosjetiti? Zamislite tu nezahvalnu situaciju u kojoj se nađoše jadni, ugroženi i k tome još nenaoružani Srbi. Pred njima leži nacist HOS-ovac, koji se, zamislite drskosti, usudio stati na branik svoje domovine. Svezan je i sve su mu kosti polomljene. Toliko je izubijan da život iz njega curi velikom brzinom, dok se, izbezumljen od straha, grčevito bori za dah. Gledajući ga nenaoružani Srbi panično razmišljaju što mu još mogu napraviti. Baciti ga pod tenk kao one u Škabrnji? Ne valja. Već su mu sve kosti polomljene, pa ne bi ni osjetio. Živa ga zakopati, po starom dobrom, doduše partizanskom običaju? Ni to ne valja, jer neće moći uživati gledajući kako pati. Nokte mu počupati? To su mu prvo napravili. Sve mu kosti polomiti? I to je već davno odrađeno. E da im je pri ruci bušilica pa da mu izbuše polomljena koljena kao onomad bratu onog generala Glasnovića… al’, jeb’ga, nema bušilice. Nisu još stigli ukrast. Prokleta ideja nikako da im obasja velikosrpskom boleštinom rastočeni mozak. Da stvar bude gora, u grozničavoj su utrci s vremenom, jer ustaša samo što nije otišao Bogu na razgovor. Na kraju im ipak sine pa jedan od njih, sav ozaren, zgrabi odvijač i njime, doslovno u zadnji tren, tik prije negoli je ovaj ispustio dušu, iskopa HOS-ovcu oči. Tek tada je nenaoružana nejač radosno i s olakšanjem mogla odahnuti.
I sad zamislite tu grozotu: netko bi danas, u dvadeset i prvom stoljeću, htio postavljati spomen ploče tim i takvim HOS-ovcima, pljujući po svemu što su pripadnici ugrožene srpske nejači uradili. Doduše, nije svako zlo za zlo, jer, eto, njih četnike nitko ne dira. Sva sreća da su abolirani pa u miru mogu smišljati što će i kako će dalje. Naravno, kad za to opet dođe vrijeme.
A kako je krenulo, izgleda da to vrijeme i nije daleko, jer ‘narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen je da mu se ona na krvavi način ponavlja’. Pogledajte samo emisare koji s istoka upadaju u Hrvatsku kako im se prohtije, a da u isto vrijeme ni jednom riječju ne priznaju njezin suverenitet. Štoviše, svjesno pljuju po njemu sustavno nas provocirajući. A radi se ipak o članici Europske unije i NATO saveza. Radi se o našoj domovini, a ne o bilo čijoj prćiji. I mi tim spodobama dopuštamo da poput zombija bauljaju našom lijepom zemljom, zagađujući je svojim smradom i opet prizivajući zlo. Zar se iste stvari nisu događale devedesetih godina prošlog stoljeća?
Da stvar bude gora, u Hrvatskoj je već davno posijana klica defetizma, koja danas donosi obilat urod. Tlo su za sjetvu pripremili ‘domaći’ kadrovi, Brozovi patuljci i slične moralne nakaze čije se tajne biografije brižno čuvaju u kojekakvim arhivima, primjerice u onom beogradskom, a sjeme već godinama siju ‘hrvatski’ mediji. Prije ili kasnije, to sjeme se moralo pretvoriti u otrovan plod. Neki su ga zagrizli, međutim, dobar dio Hrvata ostao je netaknut tom silnom propagandom, što nam ulijeva nadu da vrag nije baš sve odnio. Nažalost, takvima je jasno što se događa, ali ne znaju što im je činiti.
Nedavno sam baš to pitanje postavio jednom velikom čovjeku, pravom domoljubu i predanom borcu za hrvatske interese, koji je zbog toga u ovakvoj Hrvatskoj potpuno marginaliziran (tajanstvena viša sila, kaže on, onemogućila mu je pristup ‘hrvatskim’ medijima). Ima li nade i što nam je činiti, upitao sam ga. Odgovorio mi je da je situacija teška, ali da nade uvijek ima. Itekako. Bilo je i gorih vremena, a mi se danas, u okvirima svojih mogućnosti, moramo boriti. Temeljna je stvar da nipošto ne smijemo posustati, jer svi oni koji nam ne žele dobro baš na tome sustavno rade. Bez prestanka rade na tome, kaže, da nam postane odiozno i besmisleno sve do čega se u normalnim državama najviše drži.
Potpuno je u pravu. Mi stalno moramo imati na umu da je Hrvatska jednom za svagda stvorena. Ona je tu. A baš je ta činjenica najbolnija za sve one koji sustavno rade na njezinoj destrukciji. To nikada neće moći prežaliti. Tu je usprkos svim petim kolonama koje danas svoju djelatnost usmjeravaju na pokušaj ustašizacije Domovinskog rata te pokušavaju naše heroje, koji su se borili protiv srpskog fašizma, proglasiti ustašama i fašistima. Tu je usprkos jednoj od najjačih europskih vojski onoga vremena, a tu je zahvaljujući prije svega našim braniteljima i Predsjedniku.
Pa čega se mi danas bojimo?! Petokolonaških bijednika i šačice bolesnih četničkih emisara, koji, čini se, prije svega srpskom narodu pripremaju još jednu paklenu avanturu. Trebamo se konačno probuditi i svo to smeće pomesti u njihov ‘region’, čijim dijelom Hrvatska nije niti ikada više smije biti. Neka smrdljive koljačke horde s istoka svoju žeđ za krvlju gase na nekim drugim meridijanima. A hoće li? Opasno je biti susjed teškog bolesnika koji nipošto ne želi priznati svoju bolest, nego, da stvar bude gora, u svakoj prilici potiče njezino širenje. Zato sam uvjeren da samo čekaju pogodan trenutak, jer je očito da iz svih dosad izgubljenih ratova nisu ništa naučili.
Izvor: Nikola Milanović/Misija
