TwitterFacebookPinterestGoogle+

Anela Todorić: Srijeda 29.11. nas je razbudila do kraja. Točno znamo tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo

  • Written by:

Zar je moguće da sam čuo na televiziji, da imade muških koji bi htjeli postati ženske – pita moj svekar koji se u svojih 90 godina prvi put susreće s ovom temom.
Dobro si čuo dide, ali nije ti to u nas, ne boj se – odgovaram mu. To ti je daleko u nekom ludom kraju, izgleda da snimaju neki film.
I ja mislim da ne može bit zapravo – smiri se on.

Bože moj, svega jada na ovome svijetu, postadosmo svjedoci.

Došli neki zidari popraviti fasadu na zgradi i žele silom parkirati kamion s materijalom na našem balkonu, na trećem katu. Djeca u čudu gledaju kako kamion ulazi u stan, ruši sve ispred sebe kako bi se parkirao. Odgovaram ih od te lude zamisli. Oni se bune, guraju me u stranu i nastavljaju sa svojim poslom.

Povisujem ton i govorim im kako nije normalno da je kamion parkiran na balkonu, past će balkon pod teretom i ubit će nekoga.
Oni mi se smiju i svejedno bez mog odobrenja ostave kamion na balkonu.

Zovem muža da požuri kući s posla i usput gledam kako se ruše i balkon i kamion i padaju na neku ženu. Žena leži nepomično ispod tereta, a oni se opet smiju i govore mi:
Gospođo vi kao da ste pali s Marsa, pa ovo je sve normalno, događa se baš svaki dan…sve je u redu. Nemojte biti primitivni.

Ostanem oduzeta stajati na pragu uskih balkonskih vrata, razrušenog stana i pitam se tko su ti ljudi i kako su uopće uspjeli proći kroz njih…

I probudim se iz ružnog sna, hvala Bogu.

Nemoguće je da kamion vozi po stubištu zgrade i parkira se na balkonu na trećem katu. Nemoguće je da se netko smije nečijoj tragičnoj smrti. Sve je nemoguće, a opet ima radnju, događa se i postaje u zadnjem retcima gotovo sasvim normalno.

Uglavnom, netko nas pokušava zbuniti i prikazati pod normalno nešto nemoguće i nenormalno.

Zato nam u rodnoj ideologiji, zvanoj istanbulska konvecija i pričaju o socijalno najosjetljivijoj temi, znaju gdje smo svi slabi, a usput nam uvlače u misli abnormalne ideje, te planiraju provesti svoj pokvareni naum – uništiti zdravog čovjeka.

Kako to da se odjednom neka grupa ‘dobrih ljudi’ silno zabrinula zbog nasilja nad ženama, pa im opet odjednom, ne valja postojeći zakon o istom tom nasilju. Pa će ga spriječiti tako što će muškarce oblačiti u žene i uvoditi ih među ženske redove.

Znaju oni da mi nismo skroz ludi, da bi nam moglo pasti napamet pitanje: Što, ako se nasilnik nakon napada identificira kao žena? Ili se opet pretvori u muškarca kad uđe kao žena u ženske prostorije. Bi li onda ovo nasilje između ‘dvije žene’ imalo istu težinu kao kad se radi o nasilnom muškarcu.

Nemaju odgovor na naša pitanja i ne briga ih. Ponavljaju iste rečenice o brizi za žene i računaju sa ženama. No, ne podrazumijeva ta briga i ženu koja radi nedjeljom. Nije to u domeni njihovog djelovanja. Normalno, jer muškarci su njihov problem. Najprije se treba riješiti svih ‘zločestih’ muškaraca.

Čudi se moj svekar svako malo ovoj vijesti što je čuo, pa razmišlja naglas: Pa ne može muški bit ženska, džabe mu je što on hoće. Ne može rodit i jaki je. Žene su nježne,majke…
Meni se sve čini da oni inžinjaju, da se njima neda ništa pametno raditi.

E moj dide, svi znamo da su u zdravom razmišljanju, muškarac i žena dva različita svijeta koja se savršeno nadopunjuju. Tako je Bog zamislio da bude okruženje u kojem će se roditi novi život. To okruženje zove se obitelj.

Međutim, smeta njima upravo taj život. Žele izobličiti čovjeka, kako bi uništili ovakvu obitelj.
Koriste se najprije onim najslabijima. Onima koje životne okolnosti stjeraju na rub, prekretnicu, kad se slome i ne žele više biti u vlastitoj koži. Žele biti netko drugi.

Umjesto da im pomognu, ovi ‘dobri ljudi’ u njemu pronalaze novi izvor zarade, te im mjenjaju stvarnost. Otvaraju poliklinike diljem svijeta, pretvaraju ih po željama i u izvanzemaljce, te im pružaju novu nadu. Takve, s izgubljenim identitetom, dovode ih na rub provalije.

No malo je takvih, pa bi grupa ovih tragača koja hoda okolo i objašnjava nesretnim i neostvarenim, kako je ispravno biti bez identiteta, objasnila i našim sinovima, kako zapravo uopće nije loše biti u ženskom tijelu. Naplatili bi oni i njima za koju godinu svoje usluge.

E pa neće moći.

U snu smo možda svi oduzeti, ali nakratko, tek toliko da bolje sagledamo stvarnost, ali sad smo budni skroz. Ona srijeda 29.11. nas je razbudila do kraja. I imamo poruku: Točno znamo tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo.

Svoj kamion s ovim materijalom ćete morati parkirati pred svojom kućom. Jer i oni najmanji iz naših kuća već poznaju svaku ćošu odakle nas vrebate. Kuže vas i u reklamama i u filmovima, ne prilazite im! Ovi se ne šminkaju, nego odgajaju za vojnike, onakve iste muškarce, koji su zemanile stajali na branicima zemlje svoje. I crpe svoj rast i odgoj iz Knjige u kojoj stoji:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih…“

Izvor: narod.hr

Komentari