Anela Todorić: Veliča duša moja Gospodina (Lk 46)

Dok sam doma klečala pred Djetetom u jaslicama, gurnem slučajno koljenom ogradu i srušim Marijin kip. Ne razbije se, nego padne na Isusovo čelo i u potpunosti upriliči lik Marije, Majke i Bogorodice. One koja iznad svega ljubi svog Sina.

Bog je dao svoga Sina da bude začet u utrobi majke Djevice i da se rodi u obitelji, jasno pokazavši onima koje nalazi i onima koji će tek doći, svoj naum sa svime što je stvorio.

Scena je to, dakako nad kojom strepi zmaj, koji je čekao da proždre Dijete čim se rodi. Ono Dijete koje ga je omelo u naumu, da sve ono Božje na zemlji uobliči prema svome liku, te je na koncu porazi.

Kako Mariji Zmaj ne mogaše ništa, preobrazi se u dopadljivog i odonda traži one koje će mu se pokloniti u svoj njegovoj gadosti, da s njima započne borbu protiv života. 

Prije tri godine upoznam jednu ženu u crkvi, u već poodmakloj trudnoći. Sprijateljim se s njom i saznam uskoro o njoj, da joj srce resi ljubav božja, glavu perika, a tijelo uznapredovali tumor.

Saznala je u isto vrijeme, još u samom početku treće trudnoće, da nosi i dijete i tumor.

Savjetovali su joj, kako to obično ide, spasiti svoj život, jer tumor se već bio proširio.

Pretpostavljali su da dijete neće preživjeti. 

Oni su pretpostavljali, a Bog je znao o njemu sve.

Nastani se u njoj preko noći i radost i tuga i postadoše nerazdvojive druge. 

‘Da nije Gospodin za nas bio, kad je uskipio bijes njihov na nas, žive bi nas progutali (Ps 124)

Riješite se djeteta, pa ćemo razgovarati – savjetovali su im.

Voda bi nas prekrila, bujica bi nas odnijela…(Ps 124)

Stajali su jedno uz drugo u istoj misli, slabog, ali božjeg čovjeka.

Ne dolazi u obzir pobačaj – odlučno su odbili svaki ovakav savjet.

Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovačke. Raskinula se zamka, a mi umakosmo! (Ps 124)

Operiraju je trudnu. Savjetuju joj kemoterapiju i otpuste kući.

Teško je opisati ovaj život riječima, on se samo živi.

Iz dana u dan, misa za misom, Boga na pomoć i bdij.

S lošom prognozom, stigao je i dan poroda. Pod šestom kemoterapijom, rodila je svoje treće dijete. Živu, zdravu i prekrasnu curicu Mariju, koja je nedavno napunila tri godine.  Slavim te Gospodine u ovom predivnom stvorenju!

Lik Majke Bogorodice počeo se gasiti u srcima mnogih žena, kojima zvijer obeća lijep život na zemlji. 

Zdrave, iz straha od budućnosti, odgovornosti, nenapredovanjem u karijeri, postadoše suci vlastitom djetetu.

Odrekoše se čuda Božje ljubavi. Životinje ih pretekoše u brizi za svoje potomstvo. No, srce ove majke se ne osvrnu za tom ljepotom. Ispuni ga do kraja Onom koja iznad svega ljubi svoga Sina. Uz nju stoji muž i promatra je. 

 Bl.Ivan Merz će divno opisati pogled ovog muža: „Kad se dakle zreo mladić hoće ženiti, mora naročito tražiti majku svoje buduće djece. Iz njezina srca mora strujiti u malešno srdašce djeteta samo ljubav, dobrota, pobožnost, hrabrost, duševni mir; jednom riječi, sve što je plemenito i lijepo. Kakvo dakle želiš da bude srce tvojega čeda, takvu mu traži majku“

Kad god pogledam malu djevojčicu Mariju, vidim ovo čudo božje ljubavi. Što li će biti od ovog djeteta?- pitam se.

 Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju (Ps 124)

Njena majka je danas zdrava žena. Živi sa svojom obitelji dan po dan. Nakon žalosnog otajstva, proslavi se Bog u njima. Nisu to obični dani. Ona ima svaki dan rođendan i slavi ga. 

Kaže: Ne znam dokad sam tu, ali da se vratim na staro, opet bi isto. Marija sluša njeno svjedočanstvo.

Iako još ne razumije, smije se, a osmijeh joj govori: Ljudi, ovo je moja mama, spremna umrijeti da bi ja živjela. Potpuno predana Mariji.

Izvor: narod.hr

Odgovori

Skip to content