Ne zna se tko je time bio više iznenađen – Boro ili Boris?! Boro koji se javno čudio da ne zna što se dogodilo jer je već nastupao u Hrvatskoj i u Puli ili pulski gradonačelnik Boris Miletić koji je – nakon što su se gotovo svi hrvatski mediji dva dana zgražavali nad najavljenim nastupom umjetnika Bore – „promptno“ otkazao njegov nastup. I poručio da je „Pula, poznata u cijeloj Hrvatskoj, ali i širom Europe i svijeta kao grad liberalnih vrijednosti i uspješne multikulturalnosti“, te se on „ograđuje od svake vrste nacionalne isključivosti i vjerske netrpeljivosti koja unosi razdor i nemir među stanovništvo“.

Jer, u Puli ne može nastupiti tko se god sjeti. Npr. jedan Thompson ne zadovoljava te visoke kriterije i vrlo vjerojatno unosi nemir i razdor među stanovništvo. Jer pjeva o Domovini, braniteljima, ljubavi, Bogu, obitelji. A to su sve, skandalozne teme koje, možda, smetaju likovima poput organizatora pravoslavne nove godine. A lako moguće i samom gradonačelniku. Uostalom, tko je Thompsonu kriv što nije veliki umjetnik poput Bore i što kao on ne pjeva pjesme u kojima veliča kapetana Dragana, četničkog vođu popa Đujića i Radovana Karadžića. Da Thompson kao Bora branitelje naziva ustašama, možda bi se lakše probio do Miletićeva uha. Jer, nema umjetnosti do srpskog folka i stihova „Svi smo čuli ovih dana za Dragana kapetana, stigao je iz daleka, sudbina ga baci neka. Borio se kod Obrovca, kod Plitvica i Benkovca. Kod Karina i kod Knina, sve do Zadra i Skradina. U mislima ratne slike, sad zbrinjava ranjenike. Krajina ga slavi naša, branio je od ustaša”.

Nije Bora jedini. U Hrvatskoj na četničkim dernecima, i ne samo na njima, redovito gostuju „umjetnici“ koji veličaju ili su veličali četništvo. Evo recimo Lepa Brena. Pjevala je četnicima odjevena u četničku uniformu, no ta velika pjevačica dobrodošla je u Puli. Neki od njih nastupaju u elitnim hrvatskim koncertnim dvoranama, no u njih nije pametno dirati i kritizirati ih a da te dežurni dušobrižnici i naprednjaci odmah ne proglase – ustašoidom i primitivcem. Zato se, recimo, Balaševiću svi moramo diviti i zaboraviti sve ono što je svojedobno govorio i pjevao. Jer nije Đole tako mislio.

Kako god, kad u Hrvatskoj ne pjevaju Boro, Brena i Đole, uvijek može zapjevati mitropolit Porfirije oko kojeg se, kao i oko Pupovca, već godinama početkom siječnja okupljaju brojni hrvatski dužnosnici i uglednici. Kako i ne bi kad je Porfirije prije dvije godine pokazao svu raskoš svog tenora zapjevavši okružen pravoslavnim popovima i u duhu ekumenizma „sa Dinare svanut će sloboda, donet će je Momčilo vojvoda“.

Takvih Đujićevih obožavatelja u Hrvatskoj ima i previše. Lako ih je prepoznati. Uglavnom se po medijima žale i cvile kako je srpska manjina u Hrvatskoj obespravljena, kako im nisu dovoljna samo tri zajamčena saborska mjesta, kako ih ustaše zlostavljaju, kako u Vukovaru ne mogu instalirati ćirilicu, kako Domovinski rat zapravo nije obrana od velikosrpske agresije nego građanski rat… I kako su povampireni Hrvati ustaše za njega krivi. Đujićevim obožavateljima koji su po Hrvatskoj zauzeli strateške pozicije, međutim, ne smetaju sunarodnjaci koji u Hrvatskoj blagdan mira Božić redovito slave s bocama alkohola u ruci i zastavama Republike Srbije zalijepljenima na haubama automobila, četničkim znakovljem i provociranjem Hrvata urlicima da je sve to Srbija. Na izgrede te fine gospode nitko od njih nije reagirao. No možda ni ne trebaju jer će nam srpske Novosti u nekom od sljedećih brojeva lijepo objasniti da je sve to satira koju mi, zaostali kamenjari, očito ne razumijemo najbolje. Dakako, da ne bude zabune, to će nam objasniti o našem trošku.

A ako ih ipak ne shvatimo najbolje, tu je Stjepan Mesić. Čovjek kojemu se u bespućima džepova bez problema izgube stotine tisuća australskih dolara i koji je započeo privatizaciju u Hrvatskoj, podučio nas je ovih dana kako u Crkvi u Hrvata imamo čiste fašistoide, a da proustašizacija ne da Hrvatskoj da diše. Gdje su i tko su te ustaše i fašistoidi Mesić – koji će unatoč vicevima koje je ispričao u povijesti ostati zapamćen kao čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države – nije objasnio. A i kako će. Sam je sebi toliko puta skočio u usta da vjerojatno ni sam više ne zna gdje bi povratio.

Izvor: Silvana Oruč Ivoš/direktno.hr