Davor Dijanović: EU-skeptike smještali u kategorije primitivaca koji obitavaju po dinarskim brdima, a od 2013. brojimo samo promašene prilike

Svi objektivni i pošteni “politički analitičari“ priznat će kako je proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju (EU) bio praćen agitatorsko-propagandnim pristupom, u kojemu protivnici ulaska Hrvatske u tu tvorevinu nisu imali jednake mogućnosti elaboriranja svojih stavova u tzv. mainstream medijima.

Prema klasičnim principima medijsko-intelektualnog terorizma, tzv. euro-skeptici (pravilan izraz bi bio: EU-skeptici, jer se ne može stavljati znak jednakosti između Europe i EU) medijski su se ekskomunicirali i smještali u kategorije primitivaca koji obitavaju po ličkim špiljama i dinarskim brdima. “Projekt“ ulaska Hrvatske u EU bio je konsezualni projekt političkih elita (u Saboru gotovo nitko nije bio protiv ulaska u EU, a na referendumu od 43, 51 % izašlih birača, 33,13% glasovalo je protiv ulaska), baš kao što je i projekt Europske zajednice/EU projekt ekonomsko-političkih elita velikih europskih država.

Pisac ovih redaka nema ništa protiv suradnje europskih naroda. Štoviše, na tragu hrvatske politološke tradicije elitnog kvarteta Šufflay-Pilar-Krišković-Lukas, smatram kako je suradnja između suverenih europskih država na političkom i ekonomskom planu nužna pretpostavka za prosperiranje cjelokupnoga europskog kontinenta. No EU je tvorevina koja od samih početaka zanemaruje europsku povijest, kulturu i tradiciju, do te mjere da se kršćanstvo uopće ne spominje u tzv. europskom ustavu kao dio europskog identiteta, kao europska duhovna i moralna baština. A upravo je ono, upravo je – kao što piše Thomas E. Wood – katolička crkva bitno izgradila zapadnu civilizaciju. Politička i ekonomska suradnja uvijek su dobre i poželjne, kad se temelje na poštivanju jednakih kriterija i pravila za sve, no i politika i ekonomija, kao materijalne stvarnosti, uvijek su polje prijepora i sukoba, dok je duhovno kršćansko jedinstvo (fragmentirano tzv. Reformacijom) ono koje je stoljećima činilo kohezivno tkivo ‘staroga kontinenta’.

Odustajanje od kršćanskog identiteta, koje se u nekim ekstremnijim slučajevima pretvara u otvoreno protukršćanstvo, autodestruktivni je i mazohistički element koji polako, ali sigurno nagriza europsko jedinstvo i dovodi u pitanje opstanak EU. Tamo gdje je jedini temelj ujedinjavanja ekonomija, koja je iznimno važna, ali ne i jedina dimenzija ljudske stvarnosti, a gdje nema duhovnosti i kulture kao kohezivnih čimbenika, stvari kreću po zlu kod prve veće ekonomske krize. A rasprava o EU više brzina, kao uvod u proces dezintegracije, logična je posljedica takvog redukcionizma. O svemu ovome opširno sam pisao 2013. godine u eseju ‘Ekonomija ili kultura kao temelj ujedinjene Europe’, a i danas bih potpisao veći dio tadašnjih promišljanja, premda sam na planu ekonomske “filozofije“ revidirao pojedine stavove približivši se nekim postavkama ekonomskog liberalizma.

Hrvatska je vrlo slabo profitirala od svog članstva u EU

Kad je u pitanju hrvatska “EU saga“, proces pristupanja do 1. srpnja 2013. povijest je hrvatskog ponižavanja i sluganstva. A povijest hrvatskog članstva od 2013. do danas povijest promašenih prilika (EU, naime, ima i svojih dobrih strana koje treba iskoristiti). Ako izuzmemo suđenje bivšim udbinim čelnicima u Njemačkoj, što je direktna posljedica ulaska u EU, Hrvatska je vrlo slabo profitirala od svog članstva. Čak i na onom području gdje smo mislili da će ulaskom u EU doći do pozitivnih impulsa, a to je pravosuđe, nije došlo do nikakvih bitnih promjena. Hrvatska pravosudna močvara i dalje stoji neisušena i nesumnjivo predstavlja jedan od glavnih destimulirajućih faktora ekonomskog napretka.

“Lajanje na mjesec“ nikada na političkom planu ne donosi velike koristi. U tom smislu, u sadašnjim je okolnostima deplasirano govoriti o nekakvom Croexitu. Hrvatska je danas dio EU-a, što donosi svoja ograničenja, ali i svoje mogućnosti. A na političkim je elitama da te mogućnosti iskoriste. Ako već nemamo šaku suverenita (suverenitet u klasičnom smislu više ne postoji), ništa nas, osim vlastite gluposti i nesposobnosti, ne sprječava da očuvamo barem jedan prst suvereniteta te se unutar sadašnjih okolnosti izborimo za svoje interese. A to znači da umjesto bruxelleskog poslušništva, imanenetnog svim političkim elitama nakon 2000. godine, zauzmemo suverenistički stav na tragu mađarskog premijera Viktora Orbana i poljskog premijera Mateusza Morawieckog. Njihova vizija EU dijametralno je suprotna utopističkim sanjarijama Martina Schulza o “Sjedinjenim Europskim Državama“ i podrazumijeva EU kao zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda i država. To što se Orbana ili Morawieckog etiketira kojekakvim prizemnim etiketama tek je dokaz neslobode govora u današnjoj EU, koja, kao i svaki ideološki konstrukt, ima svoje dogme i mitove koji se ne smiju dovoditi u pitanje, a na koje budno pazi ideološko-misaona bruxelleska žandarmerija.

Pariška izjava – nacionalna država je prepoznatljivi znak Europe koju obilježava kršćanstvo

Pariška izjava (Paris Statement), objavljena u listopadu prošle godine, dokument je koji su potpisali eminentni europski konzervativci, a koji, kao i prethodni retci, govori o trenutačnom stanju u Europi i o europskoj budućnosti, s naglaskom na krizu kršćanskog identiteta našega kontinenta. “Europa pripada nama i mi pripadamo Europi. Te zemlje naš su zavičaj; nemamo drugoga. Razlozi našeg poštovanja Europe nadilaze naše sposobnosti, naše vezanje uz nekakvo tumačenje ili opravdavanje“ – stoji u prvoj točci Pariške izjave. Ta Europa, “u svoj svojoj veličini i u svom bogatstvu“, prema autorima Izjave, ugrožena je lažnom Europom koja “žigoše pretjerana isticanja i nagrđivanja autentičnih europskih vrijednosti, a ostaje slijepa pred svojim vlastitim manama“. Pokrovitelji lažne Europe “ignoriraju kršćanske korijene Europe, štoviše odbacuju ih. Istovremeno ulažu velik napor kako ne bi povrijedili muslimane, za koje misle da oduševljeno dijele njihovo sekularno, multikulturalno stajalište. Ogrezli u predrasudama, praznovjerju i ignoranciji, zaslijepljeni ispraznim, nametljivim vizijama utopijske budućnosti, oni refleksno guše svako drukčije mišljenje – naravno u ime slobode i tolerancije“.

U Izjavi se naglašava da je Europa zajednica naroda, a nacionalna država prepoznatljivi znak Europe. Prava Europa obilježena je kršćanstvom, a univerzalna, duhovna vlast Crkve omogućila je kulturalno jedinstvo za Europu. Prava Europa, ističu nadalje potpisnici Izjave, potvrđuje jednako dostojanstvo svakog individua, neovisno o društvu, položaju ili narodnoj pripadnosti, a korijeni toga su u kršćanstvu. Izjava ne zanemaruje i antičke korijene Europe, jer se kao Europljani “prepoznajemo i u literaturi starih Grka i Rimljana. Kao Europljani, težimo za veličinom, krunom klasičnih vrlina antike“.

Pariška izjava vrlo je kritična prema konceptu multikulturalizma koji traži samoodricanje od svojih svetinja (“trebamo pozdraviti kolonizaciju našeg zavičaja i propadanje naše kulture s pukom nadom u posmrtnu slavu Europe 21. stoljeća“), kultura odbacivanja vlastitosti oduzima sljedećoj generaciji dio identiteta, liberalni hedonizam često vodi u dosadu i osjećaj besmislenosti, a vladajuće klase u Europi žele ograničiti političku slobodu govora. U Izjavi se poziva na “pravi liberalizam“, brak se ističe kao temelj zajedništva i osnova sloge između muža i žene, a društvo koje ne uspijeva s radošću prihvatiti djecu, smatraju potpisnici, nema budućnosti.

“Potičemo sve Europljane da nas podupru u odbacivanju fantaziranja o multikulturalnom svijetu bez granica. Mi s pravom ljubimo svoje zavičajne države i želimo našoj djeci predati to što smo primili kao nacionalnu baštinu. Kao Europljani imamo i zajedničku baštinu, a ta baština od nas traži da živimo u miru u jednoj Europi naših domovina. Obnovimo svoje nacionalne suverenosti i pronađimo ponovno dostojanstvo podijeljene političke odgovornosti za budućnost Europe“ – zaključuju potpisnici Pariške izjave.

Iako predstavlja briljantnu analizu stanja krize današnje Europe, kritiku europskoga “stanja duha“, a daje i čvrste smjernice za obnovu Staroga kontinenta, Pariška izjava je u Hrvatskoj prešućena, što na akademsko-intelektualnoj što na medijskoj razini. Broj intelektualaca koji se osvrnuo na Izjavu dade se pobrojati na prste jedne ruke, a novinari i urednici na HRT-u nisu osjetili potrebu otvoriti javnu raspravu o ovome važnom dokumentu. Europska unija očito i dalje predstavlja nedodirljivu svetinju hrvatske politike, a Hrvatska je jedina zemlja u kojoj se konzervativna ili desna stajališta smatraju nečim ne-legitimnim što nema pravo javnosti. Prava je to slika slobode govora u današnjoj Hrvatskoj.

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Odgovori

Skip to content