Marko Ljubić: „Ministarstvo ljubavi“ ili kako paradržava postaje – država?

Film „Ministarstvo ljubavi“je produkt paradržave u Hrvatskoj, strukture koju je smišljajući način kako izvlastiti legitimno političko pravo odlučivanja o ključnim identitetskim nacionalnim politikama, interesima i ciljevima, zakonski proizvela i uspostavila službena država u Hrvatskoj. Zato je „Ministarstvo ljubavi“ samo najava ministarstva tolerancije, ministarstva mjerača mržnje, ministarstva humanosti, ministarstva roda i anti-poroda, ministarstva nagonskog prava, ministarstva progresivne vjere ili Protagore, ministarstva slobode, ministarstva istine, ministarstva antifašizma, ministarstva uključivosti, ministarstva europejstva, ministarstva suočavanja s prošlošću i stotine sličnih koji će se razvijati na razvalinama hrvatske državnosti. Plenkovićeva državna vlast u ovome trenutku pod sintagmom stabilnosti i uključivosti, zapravo završava potpunu izgradnju i stabilizaciju tih paradržavnih institucija, koje bi imale trajno biti izuzete u svim ključnim sferama nacionalnih interesa, iz dohvata nacionalnog političkog tijela, hrvatskih državljana na izborima. Tako je nastao suvremeni europski mainstream, tako se gradi i ovaj u Hrvatskoj. Zato je zakonski i proceduralno gotovo nemoguće utjecati na volju i odluke tih paradržavnih institucija, a sve, doslovno sve čine  klasičnu subverziju autentične hrvatske državnosti.

Film je snimljen golemim sredstvima i službenom političkom voljom hrvatske države, koju su predstavljali državne iliti javne institucije paradržavnoga statusa, HRT i HAVC, pa je kontradiktorno da se takav film upravo državljanima te države čini potpuno neprihvatljivim i da oni traže zabranu njegovoga emitiranja.  Koga dakle s jedne strane predstavljaju Rozalija Bartolić, udovice hrvatskih branitelja i predstavnici udruga branitelja Hrvatske prosvjedujući protivinstitucija i toga filma, a kogas druge strane predstavljaju Goran Radman, Hrvoje Hribar, Rafaelič ili Danilo Šerbedžija koji su snimali taj film ili danaso njemu šalju poruke preko medija s povlašćenom pretežitošću kao o najboljem doprinosu hrvatskoj umjetnosti i kulturi?

Prvi očito nisu država, drugi još očitije – jesu.

Nešto krupno tu ne štima.

Otome su na europskoj razini nazad nekoliko mjeseci Pariškom izjavom iskazali svoj stav i zabrinutost vrhunski prokatolički filozofi i intelektualci, što još konjanici pismonoše iz dalekoga Pariza nisu uspjeli donijeti do Prisavlja i sličnih „informacijskih središta“.

Radi li se dakle samo o tome,kako pokušavaju poručiti „odabrani umjetnici“,da prosvjednici ne razumiju poruku filma koji ih treba usrećiti, a oni eto ne dopuštaju, da ih treba prosvijetliti a oni odbijaju, da su needucirani za razumijevanje tako složenih umjetničkih djela, te da u konačnici sami ne mogu razabrati što žele, pa im treba „stručna“ pomoć službenih državnih kulturnjaka?

Tako paradržava uz gromoglasnu potporu proizvedenoga mainstreama pokušava objasniti svoje „pravo“.

Od kada je filma, očekivano je da za njegove poruke ljudima nisu potrebni prevoditelji, a što film više ljudi prihvati i razumije, to je bolji. Ni jedan od tih elemenata ne vrijedi izgleda u službenoj hrvatskoj kinematografiji, niti je cilj službene državne kulture. Po nekim istraživanjima objavljenim prošlih godina gledanost filmova koje je snimio HAVC sa stotinama milijuna kuna, bila je porazna, značaj na međunarodnim festivalima tragikomičan s pregrštom idiotskih „nagrada“ izvan konkurencije i struke, a kao i sada ističe se argument da je film prikazan na nekoliko međunarodnih festivala, što se koristi kao dokaz dobroga filma, iako nigdje nema informacije je li prikazan u službenoj konkurenciji ili negdje na marginama onako kao usputna zanimacija ili besplatne grickalice u kinima. Umjesto da se ljudima koji to ističu postavi dodatno pitanje o golemim troškovima „međunarodnog prikazivanja“, od kotizacija do reprezentacije koje snosi država, mainstream to prihvaća i emitira kao – neupitan dokaz vrijednosti.

Ako pitate antifa kulturnjake, koji zauzimaju doslovno sve do jednu kulturnu instituciju u gotovo stopostotnoj pretežitosti, a svi promiču svojevrsnu subverzivnost prema tradicionalnim vrednotama i identitetu hrvatskoga naroda, time i njegove legitimne države, iako opet svi izrazito i presudno ovise i žive na račun toga naroda i države što je po definiciji posve kontradiktorno, reći će da poštuju branitelje, ali da je umjetnost specifična umna djelatnost kojom se mogu baviti samo izabrani, dakle -oni, te da branitelji o tome nemaju što razgovarati.

Ako pitate zdrav razum, a ima ga prosječno golema većina Hrvata u Hrvatskoj, svi će reći da bi bilo očekivano da film koji se producira na njihov račun, njima u korist –bude razumljiv, time i prihvatljiv, ako je već namjenjen najširoj publici.

Drugim riječima, da svaki gledatelj ima pravo i vrlo je pozvan suditi o tome filmu.

Koliko god umjetnost imala poseban ocjenjivački standard i posebnu dimenziju, u krajnjem smislu izdvajanje golemih državnih novaca za poticanje bilo čega, pa i umjetnosti, znanosti, športa, mora imati mjerljive ciljeve i usporediva je sa svojom svrhovitošću u konačnici, kao i štednjak kojega čovjek kupuje. Ako za štednjak, koji ne samo da ne funkcionira kako treba, nego je i opasan za ukućane, vrijedi pravilo eliminacije prodavača i proizvođača, mora vrijediti i za sve ostalo što financira država. Tako se ponaša razuman čovjek i razumna država.

Kao i pravilo da sve što netko profesionalno radi, mora podlijegati neovisnoj ocjeni, te da nikako ne smije biti primjenjiv sustav samoocjenjivanja. Ato je u medijima, kulturi, obrazovanju i znanosti u Hrvatskoj ključno načelo.

Nema nikakve sumnje da bi državnu kulturnu politiku morali predstavljati službena državna televizija, službena državna agencija za proizvodnju hrvatske kulture, u ovome slučaju filma, kao što je HAVC koga je do jučer predstavljao Hribar, a danas Rafaelič, da bi službenoj hrvatskoj politici moralo biti komplementarno udruženje hrvatskih filmskih redatelja koje predvodi Danilo Šerbedžija.

Ili nemaju nikakva opravdanja i smisla.

Zašto?

Pa zato što ih službena državna politika zakonski štiti, potiče, financira i osigurava im gotovo u potpunosti monopolan institucionalni status, te potpunu zaštitu od utjecaja tržišta. Da su isključivo na tržištu, da snimaju filmove koje im slobodno tržište financira, bilo bi primjereno braniti njihovo pravo na snimanje tisuća ministarstava ljubavi,mržnje,čega god hoće.  Koliko se god maskirali u nekakvu umjetničku ilikulturnu autonomiju, onaj tko plaća – plaćaciljeve koje on želi, a ne koje oni svojom „tankoćudnošću“ proglašavaju jedinom valjanom umjetnošću nasuprot volji i želji naručitelja.

I HRT, i HAVC i udruženje redatelja se ponašaju sasvim suprotno.

Predstavljaju udarne subverzivne namjere prema hrvatskom narodu, a što je najtragičnije – komplementarne koalicijske partnere nacionalnoj državi. Kako je to moguće?

Tako i zato što država ne valja!

Problem je što se takvih koji očekuju bespogovorno plaćanje svega što im padne na pamet nakupilo neizdrživo puno i pretežito u hrvatskim državnim, javnim i društvenim institucijama i oni kreiraju sliku Hrvatske. Nahrlilo s područja cijele bivše države ili danas umilnoga regiona, a toliko širok svijet i s takvim oduševljenjem i vrlo bogatim riznicama uzaludno čeka lumene kakvim se oni predstavljaju ne mičući iz Hrvatske.

Samo da još uvjere nekako taj svijet na koji se pozivaju – da nešto vrijede.

Ali to ne ide.

I sami to znaju, pa ni ne pokušavaju, ako isključimo saveze s centrima iz toga svijeta koji imaju izravne političke interese u Hrvatskoj, posve suprotne temeljnim vrednotama hrvatskoga naroda. Zato su paradržavni subverzivci miljenici i štićenici tih inozemnih državnih institucija i veleposlanstava koja odrađuju saveze, sve do trenutka kad proces pacifikacije Hrvatske ne bude završen.  Zato bih se kladio po sve da je bar nekoliko „zabrinutih“ veleposlanika ili atašea tjekom prošloga tjedna najvišim državnim dužnosnicima izražavalo „zabrinutost“ zbog pokušaja „ulice“ cenzurirati i utjecati na slobodu mišljenja i umjetničkog stvaralaštva.

Sudionici u odlučivanju o tome hoće li film biti prikazan i kada, znaju da je proces tekao točno tako. A to pokazuje svu razornu neizdrživost i podmuklu moć paradržave koju sam naglasio na početku teksta, te svu nevjerojatnu zastranjenost aktualne državne politike tzv. mainstreama i stabilnosti.

Stvari su u svojoj biti puno jednostavnije i ogoljenije.

Nerazumno je i neprihvatljivo da država potiče, afirmira ili monopolozira samo ono što joj čini svekoliku oporbu, ili pretežitu subverzivnost prema temeljnim identitetskim simbolima i vrlinama svoga naroda. Elementarno pravilo je da se subverzivnost financira i razvija na periferiji, iz alternativnih a svakako nedržavnih izvora, te da ne može biti svojevrsni monopol društvenoga ponašanja, a pogotvo da ne može biti – mainstream. Odnosno – pretežita slika stvarnosti.

A danas je u Hrvatskoj na periferiji sve izuzev subverzivnosti. Zato Rozalija Bartolić prosvjeduje a Danilo Šerbedžija vlada.

U takvim okolnostima, ako je subverzivnost pretežitost, a u filmu „Ministarstvo ljubavi“ jest izvan svake sumnje, kao što je u devedest posto filmova i inače kulturne ponude službenih državnih kulturnih institucija, ponajprije HAVC-a,postavlja se logičko pitanje – nije li poticanje te subverzivnosti zapravo otvoreno svrstavanje državne politike i politika na stranu – društvene i institucionalne destrukcije stvarne, autentične nacionalne pretežitosti?

Jest izvan svake sumnje.

I to je ključni problem, a ne to hoće li se ili neće film prikazati.

Ključni nevaljalac je država, a ne HRT, iako ovakav HRT ne valja.

Sve navedene institucije i njihovi vodeći protagonisti ističu kao nekakav osobni znak prepoznatljivosti i svoje kulturološke obilježje – specifičnost i posebnost kao ključnu ideju svoga djelovanja. Pretežita posebnost i različitost, nasuprot stvarne pretežitosti je subverzivnost u punom smislu te riječi. Niti je moguće biti istinski subverzivan na račun države, niti država smije financirati subverzivnost.

Niti se matica narodnog toka gradi na afirmaciji rukavaca, odnosno različitosti.

To je inače budalaština prve vrste, a u slučaju kulturne politike u Hrvatskoj prvorazredna podvala.

Dakle, dolazimo na temeljno pitanje – je li Republika Hrvatska država čiji je prvenstveni cilj štititi, afirmirati i poticati uske, specifične interese, od manjina i manjinskih zahtjeva raditi društvenu pretežitost, od posve specifičnih i pojedinačnih događaja raditi relevantnu pojavu i zakonitost, odnosno pravila, pa na njima graditi novi opći identitet i prepoznatljivost, ili je njena prvenstvena uloga – promicati realnu pretežitost dajući joj odgovarajuće forme i komunikacijske sadržaje, koliko radi poticanja autentičnih nacionalnih vrednota u zemlji, toliko i radi gromoglasno isticane afirmacije hrvatskoga naroda u inozemstvu?

Prevedeno, je li autentična hrvatska pretežitost homoseksualac, metroseksualac, brak istospolnih osoba, srpska žrtva, hrvatski ratni zločinac, nesretni arapski emigrant, ugroženi srpski povratnik, ludi branitelj, seksualno razuzdana udovica, zastupnica pobačaja začete djece, je li hrvatska ženska pretežitost Radojka Borić, Sanja Sarnavka, Zoran Pusić, antikatolički militanti u Protagori, pamet po mjeri bračnog para Puljić iz Splita, ili hrvatsku autentičnu pretežitost čini nešto i netko drugi?

Na to pitanje bi morala odgovoriti legitimna politička volja hrvatskih državljana, a to joj je oduzeto i oduzima se sve više. Drugoga, a prihvatljivijega načina u suvremenoj civilizaciji jednostavno nema.

Zna li netko naime državu koja vodi politiku kompromitacije svoga naroda?

Ja nisam čuo za nju do sada, a tome u Hrvatskoj svjedočimo dnevno.

Zato je odgovore na sva ova pitanje i besmislneo i pogrješno tražiti pred paradržavnim institucijama. Odgovori su u službenoj državi. Ne tražeći odgovornost i odgovoreod službene države, hrvatski narod, pa i prosvjednici pred HRT-om na Prisavlju, odustaju od te države, prepuštajući ju da njome i otvoreno ovladaju sve te navedene paradržavne strukture.

Tako se ne radi.

Poticanje manjinskih specifičnosti, bez obzira o kojim se manjinskim izrazima i interesima radilo, možeimati smisla i ima smisla samo i utoliko, ukoliko je matica društvenih vrednota neupitna i dovoljno snažna da možepodnijeti i izdržati raznolikosti, pa i one koje naizgled nisu u svakome trenutku kompatibilne s njom.

Tek tada i utoliko periferni događaji, figurativno rečeno sitnice, mogu oplemeniti glavnu društvenu maticu. Inače su joj otrov ili – smrt. Otprilike kao – kapljica opasnoga otrova u čaši vode je smrtonosna, a u Savi beznačajna, čak i stimulans za razvoj imuniteta, dakle novi kvalitet.

U današnjim realnostima u Hrvatskoj, „Ministarstvo ljubavi“ zato nije umjetnička priča o ženama u specifičnoj situaciji, nego brutalni nasrtaj na ranjivu skupinu stavrnih žrtava, koju bi morala ultimativno štiti hrvatska država. A ona ju pokušava uništiti.

U Hrvatskoj svjedočimo praksi da se godinama uništava svim raspoloživim sredstvima glavna matica, autentična stvarnost kreirajući lažnu i virtualnu, uništavaju se i razaraju osnovne identifikacijske oznake i vrednote većinskoga naroda, podupirući imperativno promicanje i zaštitu specifičnih zahtjeva, otovreno lažući da je smisao demokracije – upravo to.

Nije.

To nije, niti može biti smisao, ni kulture, ni obrazovanja, ni znanosti, ni najširih umjetničkih smjerova i trendova, niti se na takav način doprinosi općoj društvenoj uljudnosti. Tako se razara uljudnost i temelji društva.

„Naguzivanje udovica“ poginulih branitelja oslobodilačkoga rata u Hrvatskoj, zato je samo nastavak državne politike „naguzivanja“ hrvatskoga naroda, favoriziranjem lažnoga mainstreama i uništenjem stvarnoga.

Ni više ni manje.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Odgovori

Skip to content