TwitterFacebookPinterestGoogle+

16. siječnja 1962. umro Ivan Meštrović – Jugoslavenski odbor i kako su Srbi iskoristili ideju jugoslavenstva?

  • Written by:

U spomen na smrt velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića 1962. godine, pokopanog u Otavicama pored Drniša, donosimo prilog iz znastvenog rada “Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru” Norka Machiedo Mladinić, o djelovanju našeg umjetnika u Jugoslavenskom odboru. To je i opći prikaz uloge tog odbora, kao i Hrvata općenito, u stvaranju Jugoslavije, te zakulisnim i prevrtljivim igrama Srbije u svezi ideje jugoslavenstva, koja je od početka bila izdana od – Srbije.

Stvarana i naivnošću i dobrim namjerama Hrvata, Jugoslavija je zbog toga što je bila dva puta iskorištena kao ideja Velike Srbije protiv Hrvata, i dva puta rušena od – Hrvata. Hrvati su uvijek bili ključni narod opstanka Jugoslavije, jer su je Srbi uvijek i danas željeli. Srećom, Hrvati je danas ne žele!

Poznavajući opće teško stanje u Dalmaciji, veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović je smatrao, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to doba, da je jedino rješenje oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Meštrović je djelovao na osnivanju Jugoslavenskog odbora i svojim poznanstvima i izložbama podupirao njegov rad.

Jugoslavenski odbor djelovao je bez značajnog oslonca u vrlo zamršenim prilikama. Trebali su se snalaziti bez većega političkog, a pogotovo diplomatskog iskustva, i suprotstaviti se težnji stvaranja “velike” Srbije, priznatoga savezničkog suborca (u I. svjetskom ratu op.).

Trebalo je omalovažiti i poništiti Londonski ugovor koji je Italiji jamčio pravo nad našom obalom i uvjeriti odlučujuće čimbenike u neizbježnost rušenja Austro-Ugarske Monarhije, bez čega nije mogla nastati Jugoslavija.

Osnovana je zajednička država – Kraljevina SHS – u kojoj su bili obuhvaćeni gotovo svi dijelovi Hrvatske, a Italija je Rapallskim ugovorom 1920. dobila manje od obećanoga. Time je spašen dio jadranske obale, ali taj relativan uspjeh bio je zasjenjen dugom nazočnošću Talijana na našoj obali Jadrana i neskladnim odnosima novostvorene zajedničke države s Italijom.

Ivan Meštrović sudjelovao je u osnivanju i radu Jugoslavenskog odbora kao dobronamjerni rodoljub. Nikad se nije smatrao političarom, pa ni tada ga politički rad nije posve okupirao unatoč tome što je želio pomoći općoj stvari. Za vrijeme rata bavio se ponajviše svojom osnovnom djelatnošću – svojim kiparskim radom. Potkraj života Meštrović je, daleko od domovine, s vremenskim odmakom, razmišljao o tim danima, te iako nije bio ni znanstveni analitičar ni povjesničar, opisao je sa svog stajališta razdoblje rada Jugoslavenskog odbora s namjerom, kako je sam rekao, “da makar djelomično osvijetli uzroke svagdje, i istakne, kako za vrijeme Prvog svjetskog rata nismo bili duhovno pripravljeni za stvaranje jedne šire jugoslavenske državne zajednice, koja bi bila uistinu demokratska i svima članovima jamčila punu narodnu i vjersku ravnopravnost i slobodu”. Prema njegovu mišljenju, krivi su Hrvati i Srbi, iako Srbi više, jer su “silom političkog zbivanja, bili glavni i vodeći faktor za takvo ostvarenje,” i jer „ kod njih (Srba op.) nije bilo ni tradicije, a ni volje za jednu širu jugoslavensku koncepciju, i to ni kod vodećih političara, niti kod crkvenih i vojničkih osoba, a nisu ni svoje narodne mase – koje uostalom nisu imale nikakve riječi – za to pripremali.(…) Mi Hrvati smo bili odlučno za zajednicu, naravno uz pretpostavku, da Hrvati i Hrvatska budu čimbenici ravan Srbima i Srbiji. Preko ovih pojava srpskih pretjeranih pretenzija prelazili smo radi toga, što smo imali osjećaj i uvjerenje o narodnoj identičnosti, kao i zbog toga, što smo držali, da će, kad se postigne političko jedinstvo, sve doći na svoje mjesto i pravu mjeru”.

I na četrdesetu godišnjicu smrti Frane Supila, 1957. godine, koja je tada prema Meštrovićevu mišljenju neopravdano neprimjetno prošla, on šalje poruku: “Onim Hrvatima, koji osuđuju tadašnju politiku Jugoslavenskog odbora i Supilovu, odgovorio bi danas on sam, da je živ, a mjesto njega mogu odgovoriti oni članovi Odbora koji su još na životu, ovo: U ono vrijeme nisu nam samo osjećaji diktirali onakovu politiku, nego i čista nužda, da se hrvatski narod održi i da ne bude raskomadan između dvije ili tri države, koje bi složno radile na njegovom potpunom uništenju. Istina je, ta je politika urodila ‘razočaranjem, patnjama i nevoljama, prolijevanjem krvi i sramotom’, ali je istina i to, da su danas svi hrvatski krajevi okupljeni u jednoj državi i da su danas uz Trojednicu i Istra i Rijeka u Republici Hrvatskoj. Nije vjerojatno da bi se to bilo ostvarilo i postiglo drugačijom politikom. Taj pozitivan rezultat ne umanjuje ni činjenica, da Hrvatska još nije slobodna i da stenje pod komunističkom tiranijom. Do pune i prave slobode težak je i trnovit put, koji iziskuje i vremena i žrtava.”

Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru NORKA MACHIEDO MLADINIĆ Zagreb, Republika Hrvatska

Dodatak:

Jugoslavenski odbor je bilo političko tijelo hrvatskih, slovenskih i srpskih političara i emigranata iz Austro-Ugarske koje je tijekom I. svjetskoga rata djelovalo na državnom ujedinjenju austrougarskih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom. Političko djelovanje započeli su hrvatski emigranti (Frano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i dr.), koji u rujnu 1914. prosvjeduju kod sila Antante zbog nauma o predaji Istre i Dalmacije Italiji, čemu suprotstavljaju ideju državnoga ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.

Odbor je službeno osnovan 30. svibnja 1915. u Parizu s Antom Trumbićem kao predsjednikom, te sjedištem u Londonu i uredima u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Zbog neravnopravnog položaja Jugoslavenskoga odbora spram srpske vlade, iz Odbora u lipnju 1916. istupa Frano Supilo, a proglašena Krfska deklaracija izaziva nezadovoljstvo velikog dijela hrvatskog iseljeništva, jer prejudicira način ujedinjenja. Jugoslavenski odbor nije pred Antantom uspio izboriti legitimitet predstavničkog tijela savezničkog naroda, čemu je najviše pridonijelo protivljenje Italije i Srbije, koja je težila toj funkciji kako bi ujedinjenje mogla provesti u skladu s centralističkim ciljevima srpske politike.

Tek nakon sloma Austro-Ugarske i uspostave Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Narodnim vijećem u Zagrebu, srpska je vlada pristala na potpisivanje Ženevske deklaracije (1918.), koja je trebala jamčiti ujedinjenje na ravnopravnoj osnovi. Srpska vlada uskoro je izigrala načela sporazuma s Narodnim vijećem i Jugoslavenskim odborom, koji nije imao dovoljnu političku snagu da se u konačnici suprotstavi talijanskoj okupaciji velikog dijela hrvatske obale, niti da utječe na provođenje ujedinjenja 1. prosinca 1918.

Službeno je Jugoslavenski odbor prestao postojati u ožujku 1919.

Politički odgoj i iskustvo današnjeg naraštaja izvorište unitarizma stavlja izvan Hrvatske, a Hrvate vidi isključivo kao njegovu žrtvu. Stoga postavljanje stvari drukčije, kod povjesničara koji nije sklon “revizionizmu” pod svaku cijenu, stvara određenu nelagodu. Nju je najjednostavnije odagnati navođenjem mišljenja nekog od protivnika političkog nazora o kome je riječ. Za to je najpogodniji spomenuti Ivo Pilar, zasigurno najdosljedniji negator južnoslavenstva i državnog povezivanja na slavenskom jugu.

Pod pseudonimom Dr. Juričić on u knjizi Svjetski rat i Hrvati (Zagreb, 1915.) Ivo Pilar piše:
„Princip hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva nastao je oko mijene XIX. i XX. stoljeća iz najčišćih patriotskih motiva na strani koli Hrvata toli Srba, došao je ali uslijed nove orientacije spoljašne politike kraljevine Srbije, nakon dolaska Karagjorgjevića, sasvim pod upliv te politike. Hrvati toga nisu zamjetili, i dali su se slijepo izrabljivati za interese kraljevine Srbije i Rusije, a protiv interesa Monarhije i protiv, kako mi tvrdimo, svojih vlastitih najsvetijih interesa. Ovo je hladna i gola istina o hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu. Mi znamo, da je ova spoznaja jedno gorko razočaranje za hrvatsku inteligenciju, jer je većina nedvojbeno optima fide pristala uz nju. Ono je tako udovoljavalo čuvstvenoj potrebi hrvatske inteligencije, tako ležalo u smjeru naših narodnih tradicija, u kojima Ilirstvo i Jugoslavenstvo nije bilo izbrisano i tako odgovaralo nadama i težnji našega naroda za njekom veličinom, za koju se činilo da će se ovim putem naprije postići, tako podavalo hrvatskom čovjeku podatnoga materijala za snatrenje, maštanje, što njemu toliko treba; da je vršilo upravo nedoljivu moć nad hrvatskom psychom“ (Ivo Pilar)

Hrvatska revija 2, 2004

Izvor: narod.hr

Komentari