23. siječnja 1946. rođen Zvonko Bušić – ideali koje je sanjao Taik još i danas žive!
Na današnji dan 1946., u Gorici (Hercegovina), rođen je jedan od najvećih boraca za slobodu hrvatskog naroda, uznik i mučenik Zvonko Bušić-Taik. Cijeli život posvetio je toj borbi radi čega je i 32 godine proveo u zatvoru.
Dana 1. rujna 2013. Zvonko Bušić je tragično je skončao svoj život u Rovanjskoj.
U spomen na rođenje, život i tragičnu smrt Zvonka Bušića donosimo kolumnu fra Maria Knezovića pisanu neposredno nakon vijesti o Taikovoj smrti, kao i dio intervjua njegove vjerne supruge Julienne dvije godine nakon smrti. Supruge koja ga je 32 godine vjerno čekala da izađe iz zatvora.
„Davno je pjesnik Kranjčević zapisao stihove: „Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“ Ovi stihovi došli su mi u misao čuvši tužnu vijest o smrti (samoubojstvu) hrvatskoga uznika Zvonka Bušića – Taika. Nekoliko je divnih spisatelja pisalo o motivima toga njegovog čina. Ulaziti u trenutke i tajnu tuđe odluke, osobito ovako velike i zagonetne, je pretenciozno? Možemo se samo pitati kakve je to ideale Zvonko snivao?
Njegovi su ideali bili jasno artikulirani još prije 40 godina. On je sanjao slobodnu Hrvatsku. Sanjao je domovinu koja će biti poštena, čestita, ponosna, zanosna, pravedna, iskrena. Sanjao je Hrvatsku za koju će drugi živjeti, a ne Hrvatsku od koje će mnogi živjeti i stvarati svoje carstvo i karijerizam. I onda kada je nakon 32 godine robije došao na slobodu ta njegova Hrvatska za njega je bila nova robija. Njegovi su ideali brzo bili ugušeni. Kada su se ugasili ideali i san o „njegovoj” Hrvatskoj, tada je došao kraj. Nije zgorega spomenuti u kakvu je ozračju Zvonko digao ruku na sebe. Tih dana se u Vukovaru vješaju službene ploče s ćirilicom, tih dana se štiti udbaša Perkovića, tih dana se neumorno i bezbroj puta javlja o bolesti Jovanke Broz, udovice diktatora i, kako navodi međunarodna žrtvoslovna udruga, zločinca Tita. Uza sve to tih dana zagrebački gradonačelnik Milan Bandić na antifašističkome i partizanskome derneku na Bundeku nosi bedž s likom toga istog zločinca Tita. Očevidci kažu da su se nekoliko dana nakon toga u Udbini susreti Zvonko Bušić i Milan Bandić, ali da mu Zvonko nije htio pružiti ruku želeći tako poručiti da se ne slaže s Bandićevim nošenjem takvoga bedža. Svakako je to bilo okruženje u kojemu Zvonko, usuđujem se napisati, ne da nije htio nego nije mogao živjeti. Zvonko je otišao ali ostaje njegova ideja, njegovi snovi, njegova žrtva. No, iza Zvonka ostaju i oni koji će i nakon toliko godina i dokazane njegove plemenite namjere, o čemu je govorio i američki sudac, da se bori za Domovinu napisati da je terorist. Da. To je isto zemlja Hrvata gdje su mnoge iste osobe za neke sveci a za druge zločinci. Istina je svakako zapisana na nebesima i zato izričemo svoje molitve za dušu pokojnika. A nama se razborito upitati: Tko je i što je ubilo Zvonka, a ne zašto se on ubio!?
Fra Mario Knezović, fratar.net
Dio intervjua Julienne Bušić izašao u Večernjem listu dvije godine nakon Bušićeve smrti.
U rujnu će biti dvije godine otkako je Zvonko Bušić otišao i ostavio dvije poruke, jednu za hrvatsku javnost, jednu osobnu, vama. Danas bi bio, pretpostavljam, još nesretniji zbog zbilje u Hrvatskoj?
Znao je reći da Hrvatska ima sve uvjete da svi mi živimo sretno i budemo uspješni, a ipak nije tako. Zašto? Složeno je to pitanje. On je smatrao da smo predugo imali krive ljude na pravim mjestima. Nadalje, većina medija nas terorizira, manipulira nama, truje nam dušu, promovira apatiju, depresiju, beznadnost, da ne kažem da i dezinformira. Globalizacija je također velik problem, apsurdna je, ustvari vodi do izolacije, želi izbrisati različitosti i stvoriti globalni neljudski svijet u kojem bismo svi bili nekakvi građani svijeta, bez posebnog identiteta. Tako je lakše izrabljivati i ljude i zemlje jer se ne vežu uz nešto svoje. Stanje je alarmantno, ali možemo mi to promijeniti, uvijek sam optimistična. Kad bi barem mladež ovdje u Hrvatskoj imala strast koju smo imali mi 60-ih godina! ‘Ajmo promijeniti svijet! Žrtvovati se! Meni fali ta strast. Treba više suradnje, dijaloga, treba raditi za domovinu, a ne za sebe ili za fotelje. Tko se tome protivi, radi protiv hrvatskih interesa. Moram priznati da bi Zvonko bio sretan zbog barem jedne stvari: navijao je stalno za Kolindu, da treba postati naša predsjednica, da će ona biti naš ponos.
Sada iz Hrvatske opet odlaze deseci tisuća ljudi, mladih i školovanih. Kao da se ponavlja Zvonkova priča iz mladosti. Što vas zadržava ovdje?
Zvonko je iz Hrvatske otišao kao i bezbroj drugih, jer bi bio zatvoren ili možda čak i ubijen. Ne smijemo zaboraviti da se u tim vremenima dobivalo 15 godina zatvora za „neprijateljske” letke. Znam to jer je takva kazna meni prijetila 1970. zbog bacanja letaka s nebodera u Zagrebu. Bilo je tada niz “zločina” za koje se oštro kažnjavalo, od pjevanja hrvatskih pjesama, isticanja hrvatskoga grba… Ja ostajem ovdje jer je Hrvatska postala dio mene; već sam više od 20 godina ovdje, tu sam doma. Naravno, imam dvije domovine, ali je Hrvatska, izgleda, moja sudbina. Želim još pridonijeti koliko mogu, raditi dobre stvari, povezivati ljude, kao što je to Zvonko htio. Teško je to ponekad, jer neki žele podjele, ali nije sve crno-bijelo, tako gledaju i misle samo ograničeni ljudi. Što se tiče odlazaka mladih, to je neizmjerna tragedija koja mora svim sredstvima biti zaustavljena, ali vlada očito nema rješenja. Čitam sada kako tvrde da imaju rješenja. Pa što su dosad čekali? Izbore? Ako oni ne znaju, trebali bi pustiti druge da pokušaju, zar to nije logično? Zašto produljivati agoniju? Jer, ipak je naša budućnost u pitanju.
Kako to da tisuće stranaca, pa i dosta Amerikanaca nalaze mir u Hrvatskoj i preselile su se i žive ovdje, a dosta Hrvata ne vidi i ne nalazi taj mir za život ovdje?
Možda bi svi trebali ići malo živjeti van da vide da tamo nije sve med i mlijeko. Poznajem puno ljudi koji su otišli u inozemstvo i vratili se jer im je tempo života prebrz, samo se radi, sve je materijalizam, nitko se ne druži… Nije sve u novcu. Ukratko, to nije život! Naravno da svi trebamo živjeti dostojanstveno i imati ono osnovno, po mjeri čovjeka. Velika je sreća ipak u malim stvarima. Što manje materijalnoga imamo, to više uživamo u svakoj sitnici. To sam naučila iz vlastita iskustva, Zvonko još više, tijekom svih tih zatvorskih godina. Obilje nas guši, on mi je to stalno govorio. I jače to osjećao jer su njegova iskustva bila puno intenzivnija i dublja.
Prema vašem iskustvu, vrijedi li se baviti političkim aktivizmom, ima li alternative. Ili bi ljudima bilo još gore kada bi se prepustili sudbini. Je li aktivizam za posebne ljude, dakle?
Put je važan, ne odredište. Ako puta nema, nema ni života. Drugim riječima – ako nema borbe. Aktivizam je za sve ljude, ali ne smijemo zaboraviti da ne mogu svi biti vođe. Nisu svi za to sposobni. No, svi mi možemo pridonijeti, boriti se na način koji nam je prirodan, prema naravi, vještinama. Jedan je od najvećih problema u Hrvatskoj, a valjda i svuda, što svi silno žele biti glavni. Zato imamo više od 100 stranaka i strančica. Često čujem da su drugi mogli voditi Hrvatsku, našu vojsku, borbu do neovisnosti države, te da Tuđman i nije toliko poseban. Recite, a tko je onda bio taj vođa? Kako se baš Tuđman probio, a to nije uspjelo tim silnim drugima koji su htjeli i „mogli”? Očito da nisu mogli. Ali, mogli su biti sljedbenici, zar ne!
Izvor: narod.hr/vecernji.hr
