Upućeni kažu: Ramljakove tvrtke procvale su kad je otišao
Agrokor opet trese zemlju, iako Todorić tone u zaborav. Svakodnevne novine. Pauza je trajala jedan dan, možda dva. Dan kad je premijer održao govor u Bruxellesu svi su se bavili analizom tog govora. Uglavnom pohvale.
Neki, poput pučana, njegove stranačke obitelji, sasvim otvoreno i izrazito vidljivo, a drugi poput Jakovčića, iskusnog političara iz druge političke obitelji, nakon zajedničkog, očigledno ugodnog ručka, uvijeno u prozirni celofan. Ne smije se zamjeriti svojim koalicijskim partnerima, SDP-u, jer novi izbori za EU parlament nisu tako daleko.
Jakovčić je spretan, može on i jedno i drugo. Govor o Hrvatskoj za Europu ili govor za one koji slušaju u domovini, analitičari se podijelili. Ali bio je jedina tema… I opet uznemirio Petrova, potpredsjednika Sabora koji još nije odlučio želi li to doista biti… Progovorio i on kao premijer na svih pet jezika. Samo, slab odjek. Novinara je više zanimalo kojih se povlastica odrekao… i tako opet u – ništa! Podsjetio na vrijeme kad se Zoran Milanović natjecao u sabornici s Ivom Sanaderom tko će se sjetiti više citata. Nije neka bitka.
No, o Agrokoru u sabornici očekivano. Beskorisno. Oni bi da im premijer dođe govoriti sto se događa. I sva nakon što je rekao da njegovi suradnici iščitavaju dokumente prije nego se očituje. Promašeno kao i Istražno povjerenstvo. Ima smisla itekako, ali kad su poznate činjenice. Ne predstave, činjenice. Stil mu je drugačiji. Drugi jezik. Kako je sam rekao, nosit će na svojim leđima taj teret ma kako završio. To ne može izbjeći i očigledno je toga svjestan. U prvom je poluvremenu pobjeda, drugo se još igra. Javnost je povjerovala da je smjer dobar sve dok nisu razotkrivene naknade.
Na novac smo osjetljivi, takva nam povijest. Ramljak je očigledno prekršio temeljna pravila dobre prakse, ne davati poslove bivšoj firmi. I krenulo je. Teško je prihvatiti da NETKO dobiva dvije premijerove plaće dnevno, ma kakav to posao bio. Nije pritom nebitno da je on, Ramljak, kad se o njegovoj plaći radi bio znatno osjetljiviji. Odredio ju je prema prosječnoj plaći bivše uprave. Nije malo, ali nitko nije drugačije ni očekivao. Savjetnici i konzultanti su drugačijeg statusa otpočetka. A veliki dobavljači ne žele priznati svoju ulogu. Simbioza Todorića i njih ima svoju povijest. Napuhavanje dugova, jer se moglo.
Mali proizvođači i OPG-ovi ostajali su bez obrtnih sredstava, do svoje propasti. Kad je Plenković napravio jedino što je mogao, lex Agrokor i krenulo namirenje malih dobavljača za očekivati je bila reakcija. I imamo je. Ne vrijedi kalkulirati bi li napadi bili manji da su konzultanti domaći… Ali šteta je učinjena. Nema kvalitetnog zakonodavnog okvira.
Pamtimo vrtoglave plaće stečajnih upravitelja. O moralu se šaptalo, sad se govori glasno. I to je dobro. Sad se za stolom nađe mjesto i za MALE dioničare, dobavljače, kao i banke. Javnost ima konstruktivnu ulogu. Rasterećujuću. Afere nisu dobre za mentalno zdravlje. Za stolom se može više. Raspraviti o zdravim interesima… nacionalnim. Sudbina Konzuma? Kiseljaka? Tvrtki u Srbiji? Koji je naš interes? Pa to su police za naše proizvode u drugim zemljama. Potrebne!
Vrijeme je za transformaciju i novi zakonodavni okvir. Jasniji. Stečajne upravitelje smo jos nekako podnijeli. Ne bismo više… O mogućem sukobu interesa Ramljaka se pisalo jos 19. 11. prošle godine. I nije se primilo. Sad valja pričekati što će Plenković odlučiti. Pa ni završetak nagodbe nije daleko… A kad on šuti, sve je moguće. Vidjeli smo nedavno. Upućeni kažu: Ramljakove tvrtke procvale su kad je otišao, bi li procvao i Agrokor? Malo vjerojatno, ali kruži…
A sad par dana o Agrokoru se neće govoriti. Dolazi Vožd. Hoćemo li mi imati neke koristi od toga, ostaje za vidjeti. Osim potpore velikih, za taj potez… On hoće. On profitira samom činjenicom da je u Zagrebu. Sviđalo nam se ili ne.
Izvor: Đurđa Adlešić/direktno.hr
