TwitterFacebookPinterestGoogle+

Zašto nam trebaju vanjski defibrilatori na javnim površinama? Dogodi li se kome da se nasred Rive onesvijesti zbog zastoja srca, u (ne)milosti je sudbine

  • Written by:

Dogodi li se kome da se, zbog iznenadnog zastoja srca, onesviješten sruši negdje na ulici u Nizozemskoj ili Švedskoj, šanse da očevici događaja započnu kardiopulmonalnu reanimaciju (KPR), koristeći pritom i automatski vanjski defibrilator (AVD) postavljen negdje na javnom prostoru, penju se do gotovo 70 posto.

A u Hrvatskoj? Ne zna se, no ilustrativna su dva primjera uzeta iz medija – čovjeka koji je iznenada umro na plaži, no kupači su se uz njegovo tijelo mirno nastavili brčkati i sunčati, te slučaja kad je od stotina domaćih kupača na Bačvicama osobu koja je izgubila svijest i prestala disati reanimirao – stranac.

Takvu je paralelu, u nedostatku preciznijih podataka koji se odnose na Hrvatsku, povukao prof. dr. sc. Drago Rakić, umirovljeni kardiolog, na predavanju koje je nedavno u KBC-u održao o temi “Prevencija iznenadne izvanbolničke smrti”, fokusirajući se zapravo na potrebu da se u Hrvatskoj i Splitu reaktivira zamrle projekte javno dostupne rane defibrilacije kojima je cilj postavljanje što više AVD-ova na mjesta okupljanja ljudi i osposobljavanje što više volontera za KPR, odnosno masažu srca i davanje umjetnog disanja, kao i korištenje automatskih vanjskih defibrilatora koji značajno povećavaju uspjeh oživljavanja, odnosno broj preživjelih.

Od kakve su važnosti takvi projekti, najbolje govore podaci prema kojima u svijetu od kardiovaskularnih bolesti (KVB) godišnje umre oko 17 i pol milijuna ljudi; od toga se značajan postotak, od 25 do 40 posto, odnosi na iznenadnu srčanu smrt (ISS), prirodnu smrt srčanog uzroka, najavljenu gubitkom svijesti trenutačno ili unutar jednog sata od pojave akutnih simptoma.

U Hrvatskoj, prema procjenama Hrvatskog kardiološkog društva, od iznenadnog zastoja srca godišnje umre 9000 ljudi, odnosno jedna osoba svakog sata, a u Županiji SD jedna osoba na dan (oko 365 žrtava).

Procjenjuje se da srčani zastoj od sto ljudi preživi njih manje od 10; u Hrvatskoj iznenadni zastoj srca godišnje preživi mnogo manje od 10 posto ljudi, a moglo bi ih, prema svjetskim iskustvima, preživjeti mnogo više.

Navedeni su programi djelotvorni jer skraćuju vrijeme od početka zastoja do defibrilacija, a računa se da svaka minuta odgađanja defibrilacije preživljavanje smanjuje oko deset posto. Vrijeme i mjesto nastanka iznenadnog srčanog zastoja nepredvidivi su, najčešće daleko od službe hitne medicinske pomoći (HMP). Koliko god brze i efikasne bile, svugdje u svijetu te službe kasne jednostavno zato što iz objektivnih razloga – udaljenosti, prometnih gužvi itd. – ne mogu stići dovoljno brzo, stoga je broj ljudi koje uspiju spasiti izrazito malen.

Što se, naime, događa kad se netko onesvijesti zbog iznenadnog zastoja u radu srca? Dok se prepozna hitnost, nazove 194 ili 112, uzbuni hitna pomoć, pošalje tim za spašavanje, dok tim dođe, izvadi opremu, dođe do pacijenta, procijeni stanje – prođe više od deset minuta. Drugim riječima, pacijent je izgubio sve šanse za život.
No ako se uz njega nađe volonter koji zna provesti kardiopulmonalnu reanimaciju, i pritom u blizini na javnom mjestu ima automatski vanjski defibrilator – vrijeme do pružanja pomoći znatno se smanjuje, ostavljajući puno veće šanse da osoba preživi. U okrugu King u američkoj državi Washington preživljavanje je, na primjer, prije uvođenja programa rane defibrilacije bilo sedam, a nakon uvođenja – 26 posto; preživljenje žrtava iznenadnog zastoja srca koje započnu očevici u Nizozemskoj i Norveškoj iznosi čak 40 posto.

Važnost programa javno dostupne defibrilacije prepoznala je i Europska unija – u EU-u se, kao i u SAD-u, takvi programi provode već više od 20 godina. Države članice EU-a pozvane su da ustanove programe AVD-a na javnim mjestima, obično onima na kojima se okuplja najviše ljudi ili je promet velik (trgovački centri, stadioni, aerodromi, trgovi, hoteli, plaže…) U Hrvatskoj je stoga 2013. pokrenut projekt “Pokreni srce spasi život”, ali još ranije, 2009. godine, u Splitu se krenulo s projektom “Živi bili”. Ciljevi su bili edukacija građana o važnosti svih postupaka pružanja prve pomoći, kao i pružanje pomoći preko automatskih vanjskih defibrilatora, kako bi se povećalo preživljavanje iznenadnog zastoja srca.

No željeni efekti oba projekta doživjeli su, čini se, “iznenadni zastoj” i prema mišljenju dr. Rakića, neophodna im je “reanimacija”.
Među europskim gradovima koji su ozbiljno shvatili posao obučavanja laika-volontera i strateškog raspoređivanja AVD-a na javnim prostorima ističe se švicarski grad Lugano, gdje su obuku korištenja defibrilatora, zlu ne trebalo, prošle i pripadnice najstarijeg zanata na svijetu.

Premjestimo sad onaj potencijalni slučaj s početka teksta iz Nizozemske u Hrvatsku, u Split: dogodi li se kome da se nasred Rive onesvijesti zbog iznenadnog zastoja u radu srca, šanse da preživi ovisile bi mu o tome hoće li među šetačima biti laika obučenih da koriste AVD, za što šanse nisu velike; s druge strane, ako se i nađe osoba nemedicinske struke sposobna i obučena pomoći – vatrogasac, pripadnik GSS-a, policajac i slično, pitanje je hoće li imati AVD na raspolaganju jer on sa zida zgrade na rivi na kojoj se nalazi, zna biti – ukraden.

Za veći broj uspješnih reanimacija potrebno je da se žrtva, AVD i educirani volonter nađu na istom mjestu, upozorava dr. Rakić.
– A za puno više preživjelih (i) u Splitu potrebno je da većina Splićana bude informirana o mogućnostima reanimacije, zatim nekoliko desetaka, kasnije i stotina AVD-ova razmještenih na pomno izabranim mjesta na javnim prostorima; više stotina, još bolje tisuća motiviranih i obučenih volontera nemedicinara, desetak liječnika volontera koji bi se bavili edukacijom, medijsko praćenje i dobra dispečerska služba hitne medicinske pomoći kakvu mi, u organizaciji dr. Lea Luteića i njegova Zavoda za hitnu medicinu SDŽ-a već imamo, zaključuje dr. Rakić.

avd2

Uređaj za sve 

U Hrvatskoj je 2013. godine Pravilnikom o uvjetima za provođenje programa javno dostupne defibrilacije dopušteno da automatske vanjske defibrilatore upotrebljavaju i laici, odnosno sve osobe koje nisu medicinske struke.

Može ga koristiti i dijete Defibrilacija je “strujni udar” upućen srčanom mišiću (prizor koji se često da vidjeti u filmovima i serijama medicinske tematike), kako bi se vratila spontana cirkulacija, odnosno ponovno uspostavila njegova funkcija “pumpe”. U slučaju izostanka pravovremene defibrilacije, nakon nekog vremena osoba umire. Upotreba AVD-a osmišljena je da bude krajnje jednostavna, a od pomoći je u trenucima koji mogu biti stresni i kaotični za pružatelja pomoći to što sam AVD kroz cijeli postupak provodi glasovnim uputama na hrvatskom jeziku (kao i pisanim uputama na monitoru). Ne može se zloupotrijebiti, čak i dijete starije od sedam godina može ga koristiti za defibrilaciju.

U županiji 37 vanjskih jedinica U Županiji splitsko-dalmatinskoj postavljeno je, prema podacima Hrvatskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć, sveukupno 37 automatskih vanjskih defibrilatora – dvadeset ih je na fiksnim, a 17 na mobilnim lokacijama (14 na Jadrolinijinim brodovima te tri u vozilima triju DVD-ova).
Na području Splita postavljeno ih je 13, i to u prostorijama Hrvatske gorske službe spašavanja, Javne vatrogasne postrojbe, Zapovjedništvu MORH-a u Lori, u HNK Hajduk, na info-pultu City centra One, u udruzi Zdravi grad u Vukovarskoj ulici, u splitskoj gradskoj upravi (zgrada Banovine), zgradi Policijske uprave SDŽ, na željezničkom kolodvoru, aerodromu u Resniku, na Rivi, te dva u hotelu “Lav” – u uredu uprave i na recepciji. Zasebno nabavljen uređaj ima i Crveni križ u Splitu, uz još jedan AVD koji koriste za obuku.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari