Anela Todorić: “Divan odnos u obiteljima na zemlji, nije ništa drugo nego preslika onog odnosa s neba”

Razmišljajući o četvrtom žalosnom otajstvu padne mi na pamet dan kad sam zadnji put rekla Bogu da nemam vremena za molitvu. Bilo je to par dana prije nego sam se svakodnevno uspinjala u bolnicu svojoj, na smrt bolesnoj majci.

Kao što je u mnogim obiteljima, tako je i u mojoj obitelji u kojoj sam rođena glava otac. I kad god smo trebali nešto važnije od svakodnevnog, trebalo je prvo pitati oca. Mi bi djeca uvijek, ali uvijek molili majku da ga ona traži umjesto nas. Zašto? Zato jer bi nam se onda sve molbe pozitivno riješavale.

Zato jer majka ima srce koje ih najprije očisti, uobliči i u svojoj blagosti ih onda izloži. Jer ničije srce nema taj dar kao ono majčino.

Onda sam, poučena tim iskustvom, nastojala preseliti nebo na zemlju i svetu obitelj u svoju, jer mislim da divan odnos u obiteljima na zemlji, nije ništa drugo nego preslika onog odnosa s neba.

A ako moja majka ima takvo srce, kakvo li je tek ono prečisto, srce majke Božje? Ona nosi sve molbe ovoga svijeta uobličene svom Sinu; i moje će, uvjerena sam.

Sjedeći praznog pogleda na autobusnom stajalištu i čekajući autobus za bolnicu Sveti Duh, mislima mi struji misao o opakoj bolesti čiju bi dijagnozu uskoro mogla čuti. Tuga me obuzela kao siroto malo dijete koje odjednom ostaje samo na svijetu. Imam samo nekoliko minuta do istine. Počinjem zazivati Majku nebesku. Nažalost, moje slutnje postadoše stvarnost kad mi liječnik onako usput kaže: Ostalo vam je još jako malo dana s njom, žao mi je.

Uistinu, njeni su se dani počeli skračivati, a moja uzbrdica k bolnici produžavati. Svakodnevno sam pješice prolazila križni put s Marijom. U početku sam grčevito htjela da Bog po njenom zagovoru promijeni svoj naum. No, kako su dani prolazili, ja sam mijenjala svoju molitvu. Uskoro više uopće nisam spominjala zdravlje. Otajstva krunice bi završavala na ulazu u bolnicu s riječima: U milosti Tvojoj Bože, daj da budemo, kad se izvrši Tvoja volja nad ovom divnom dušom.

Svako presvlačenje i njegu ovog bespomoćnog tijela prolazile smo uz postaje križnog puta. Razgovori su nam tekli kao otajstva, kad radosna, kad žalosna. Sada mi je bilo važno samo jedno, prihvatiti božju volju i otpustiti majku radosnu iz ove suzne doline.

Prije nego smo izmolili posljednju zajedničku krunicu upoznala je bl I.Merza koji joj je svojim mislima dao popudbinu: “Pa što je umrijeti, iza toga dolazi drugi svijet. Tamo će biti tako lijepo i veselo.”

Na zadnje zrno zadnje krunice ona je napustila ovaj svijet. Naš posljednji razgovor je završio slavnim otajstvom. Njena glava je bila u mom naručju, a pogled uperen u vječnost. Ako Marija tu nije bila nazočna, a gdje bi onda bila?

Milošću dobivenom ovom smrti na ovom krevetu nikad više nisam izustila da nemam vremena za molitvu. Kad god hodam, sjedim, bilo da se nalazim u autobusu, u čekaonici, na autobusnom stajalištu, s Marijom sam i molim. I ona mi daje i za onog u kolicima koji uđe na srednja vrata autobusa i za pijanicu koju sretnem kad idem s posla i za trudnicu koja sa mnom čeka red na blagajni dućana.

S Marijom prilazim i bolesnom i zdravom čovjeku, svom mužu i svakom svom djetetu. S Marijom počinjem i završavam dan. S njom plačem i veselim se i uzdam se.

Sabrati se i moliti nije uvijek lako, kao recimo psovati i srditi se, ali Bog ni ne traži uvijek našu sabranost. Samo mu nemojmo više govoriti da nemamo vremena. Vrijeme u kojem dozvoljavamo opakim mislima da nas osvoje, izgubljeno je vrijeme, Umjesto njima, ispunimo ga cijelog mislima usmjerenim Bogu, božjim notama za dušu, jer kako bi rekao naš bl.I.Merz: “Božje melodije drže i napunjaju sav svemir.”

Ako za to nemamo vremena, što nam onda preostaje važno u životu? Ništa, strah će nama sigurno vladati.

Izvor: narod.hr

1 comment

  1. kristijan

    Rekao naš bl.I.Merz: “Božje melodije drže i napunjaju sav svemir.”

    OM, OM, OM….

Odgovori

Skip to content