Marko Ljubić: Treća smrtonosna zabluda – politička legalizacija Erdutskog sporazuma kao temelja srpskih manjinskih prava

Ponajopasnija zabluda ili slabost hrvatske državne politike prema političkom srpstvu u Hrvatskoj, a na taj način izravno i u odnosima s Republikom Srbijom, jest pristajanje i legaliziranje srbijanske, srpske i Pupovčeve interpretacije prava srpske manjine u Hrvatskoj na temelju, kako Pupovac tvrdi i inzistira – međunarodnih sporazuma, počevši od Erdutskog sporazuma preko Tuđmanovog Pisma namjere Vijeću sigurnosti UN-a, do kasnijih zakonskih i ustavnih odredbi. Pozivajući se na Erdutski sporazum, čija je i prilikom potpisivanja „međunarodnost“ bila isključivo sporedna i u mjeri svjedočenja aktu predstavnika međunarodne zajednice, ali su akt potpisivali Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi iz Podunavlja, Pupovac neizravno a praktično pokazuje da ne prihvaća manjinski status hrvatskih Srba. Srbi u tom sporazumu nisu imali status međunarodnoga pravnoga subjekta, niti je Podunavlje imalo izvorišnu međunarodnu subjektivnost, nego isključivo značaj uvažavanja zatečene tadašnje činjenice okupacije dijela međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske.

Erdutski sporazum bio je instrument, s jedne strane mirnoga, ali zbog hrvatske političke odlučnosti i vojne spremnosti prisiljenoga srpskog odustajanja od okupacije i imperijalnih namjera, a s druge strane, hrvatskog odustajanja u tom slučaju, od –vojnoga oslobođenja svojih okupiranih teritorija. Ništa drugo.

Zato Erdutski sporazum nikako nije mogao biti temelj srpskih političkih prava u Hrvatskoj.

Taj sporazum ih je umjesto tenkova, trebao dovesti u mogućnost uživanja stečevina hrvatskoga državnoga poretka a ne stečevina okupacije i nasilja u kojoj i u čemu su do tada živjeli. 

Pupovac ne govori o međunarodnom sporazumu zbog svjedoka koji su ga potvrdili, jer su sve institucije koje su ti svjedoci predstavljali priznavali teritorijalnu cjelovitost i državni subjektivitet Republike Hrvatske, ničim nisu priznavali bilo kakav međunarodni subjektivitet pobunjenim Srbima ili paradržavi na okupiranom teritoriju, pa je priča o međunarodnom sporazumu samo zapravo maska za trajnu – internacionalizaciju političkoga srpstva u današnjoj Hrvatskoj, koja je Srbiji i Pupovcu potrebna radi ostvarivanja srpskih političkih a sve redom neprijateljskih ciljeva.

Ito u okviru državnoga poretka današnje Hrvatske.

Zašto Pupovac i sve manjinske srpske institucije u Hrvatskoj inzistiraju toliko na Erdutskom sporazumu?

Vrlo jednostavno.

Zato što je sporazum dokument koji su u jednome specifičnom povjesnom kontekstu potpisale –dvije suprotstavljene strane. Naglašavam ovo dvije strane.

Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi.

Na taj način se postiže trajna legalizacija prava na suprotstavljenost i na status dviju strana u okvru jedne forme, ali ne i političke sadržine. Tako se pristaje na egzistenciju u Republici Hrvatskoj i njenome državnome poretku bez stvarnoga priznanja samoga sadržaja hrvatske državnosti.

Zato je posve logično da kontinuitet „srpske strane“ iz toga sporazuma danas u svim institucijama koje personificira Pupovac kadrovski čine Srbi pripadnici javnih, vojnih, političkih, policijskih i svih drugih parainstitucija ondašnje RSK, te njihovi skriveni a danas otvoreni sponzori i pomagači s prostora pod tadašnjom hrvatskom državnom kontrolom.

Zato u današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj.Jer oni nisu – „druga strana“.

Ako taj termin „dvije strane“ stavimo u kontekst najnovije izjave SNVi ZVO s, kako oni to nazivaju,Velike skupštine Srpskog narodnog vijeća, u kontekst preambule te izjave, gdje Pupovac i njegovi „suborci“, kako ih je noseći „mirotvornu“ i „dobrosusjedsku“ grančicu nazvao srbijanski predsjednik Vučić nazad nekoliko dana shvaćajući njihovo djelovanje u Hrvatskoj očito kao nekakvu trajnu bitku, zahvaćaju duboko u povijest hrvatsko-srpskih odnosa u uvjetima potrage hrvatske nacionalne slobode, stvari postaju puno jasnije.

Uizjavi SNV-a i ZVO se polazi s temeljnim preduvjetom suvremenih srpskih zahtjeva u Hrvatskoj „od crkveno-narodnih sabora iz 1706. godine, preko priznavanja ravnopravnosti srpskog naroda s hrvatskim 1867., priznavanja crkveno-narodne autonomije od strane Hrvatskog sabora 1887., do odluka ZAVNOH-a iz 1943. kojima se iznova potvrđuje ravnopravnost i formira Klub srpskih vijećnika“, da bismo došli do Erdutskog sporazuma kao izvorišta suvremenoga srpskoga političkog statusa u Hrvatskoj. 

S obzirom da tema ove analize nije analiza konteksta i značenja povjesnih činjenica na koje se Pupovac i njegovi „suborci“ pozivaju danas definirajući svoje zahtjeve, što ćemo ostaviti za nekudrugu prigodu i prije svega predstaviti kroz prizmu epohalnoga povjesno-sociološkoga istraživanja Ive Pilara u njegovome djelu „Južnoslavensko pitanje“, s naglaskom na povjesno izvorište srpske imperijalne mitomanije u pravoslavlju SPC-a, samo ću naglasiti da i u ovome kontekstu Pupovac i SNV polaze od – povjesne neutemeljnosti suvremene hrvatske države.

To je posve na crti osporavanja i žestokih pokušaja kriminalizacije samih temelja suvremene hrvatske državnosti krivotvorinama iz i oko oslobodilačkoga Domovinskog rata, ataku na Hrvatsku „ustašizacijom“ i „fašizacijom“ putem kriminaliazcije pozdrava ZDS, preko poistovjećivanja suvremene hrvatske države s krivotvorinama o hrvatskom genocidu tjekom Drugog svjetskog rata.

To je sve dukobo povezano ičini idejni, programski ipolitički pravac djelovanja današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj i njihovih zagovornika na izdajničkom ili anacionalnom spektru hrvatskih politika. Zbog toga se Pupovac i njegovi Srbi, zatim njihovi agenti u Hrvatskoj tako grčevito drže –antifašizma, jer ne mogu naći idealniju platformu za stalne nasrtaje na nacionalni hrvatski identitet, ali i kao formulu osporavanja temeljnih nacionalnih državnih odluka na referendumu i u Saboru Republike Hrvatske o samostalnosti Hrvatske,iz čega zajednički proizlazi „reintegracija“ Hrvatske u „region“. Tako zapravo famozna „reintegracija“ na temelju Erdutskog sporazuma u biti nije integracija srpske manjine u Hrvatsku, nego instrument reintegracije Hrvatske u –  zajedničku političku integraciju sa Srbijom.

Ponajbolje to pokazuju riječi Pupovčevog suradnika Dejana Mihajlovića tjekom posjete Vučića Hrvatskoj, koji u kamere i mikrofone HTV-a govori da ne razumije zbog čega se toliko inzistira na međusobnim prijeporima Hrvata i Srba i lošim iskustvima iz neposredne prošlosti, kad imamo toliko zajedničkih „dobrih“ iskustava. Pa u dobra iskustva bez da trepne ubraja zajedničku borbu u Drugom svjetskom ratu, stečevine takvoga antifašizma i tadašnju borbu za – zajedničku državu.

U tom kontekstu valja gledati i programski proglas Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića s početka predizborne kampanje SDSS-a u Zagrebu, na jesen 2015. godine, kada su otvoreno nagovjestili „historijsku mogućnost“ostvarivanja statusa Srba u Hrvatskoj kao „političkog naroda“, a svemu tome je nužno radi ispravnoga razumjevanja ukupnih srpskih političkih težnji i postupaka u suvremenoj Hrvatskoj dodati poslanice patrijarha SPC-a Irineja, koje nikada, ali baš nikada nisu u obraćanju „pravoslavcima“ na području Republike Hrvatske izustile riječ Republika Hrvatska, a jesu locirale svoju „subraću“ na područjima Like, Banije, Korduna, Dalmacije i Slavonije te – Hrvatske.

Zato Vučić i svi srbijanski dužnosnici, te Milorad Pupovac, pravoslavni svećenici u Hrvatskoj i praktično svi Srbi danas koji imaju javni prostor u hrvatskom medijskom i političkom diskursu govore o – srpskoj zajednici u Hrvatskoj.

Ne manjini, nego zajednici.

Jer zajednica otvara mogućnost ustavne preformulacije manjine u – narod.

I, to je cilj.

A izvorište danas, uz sve navedeno iz povjesti, je – krivotvorenje  značaja i uloge Erdutskog sporazuma.

Pitamo se u tom sveopćem kontekstu – zašto Srbi u Hrvatskoj i Srbija danas ne priznaju srpsku agresiju na Hrvatsku, zašto država Srbija nepreuzme odgovornost za događaje s početka devedesetih godina, zašto ne daju podatke o poginulima, zašto država Srbija potražuje od Republike Hrvatske podatke o poginulima na hrvatskom državnom teritoriju i u navodnom „građanskom ratu“ na čemu inzistiraju oni i njihovi apologeti i agenti u Hrvatskoj.

Stvar je vrlo jednostavna.

Onoga trenutka kad bi hrvatski Srbi pihvatili definiciju sprske agresija na Hrvatsku, kad bi Republika Srbija i bilo koja srpska nacionalna institucija prihvatila odgovornost za nasrtaj na Republiku Hrvatsku – odrekli bi se imperijalne politike i mita o velikoj Srbiji. A tražeći podatke o nestalim Srbima u Hrvatskoj, ne priznaju posredno kako naivci u Hrvatskoj znaju reći – svoju agresiju, nego upravo suprotno, iskazuju da je i dalje hrvatski državni teritorij pod njihovom političkom nadležnošću.

Drugim riječima, i na taj način odbijaju priznati pravo na državnost hrvatskom narodu.

Jer, oni ne smiju prihvatiti odgovornost za agresiju, niti misle da ju imaju, jer polaze od činjenice da se Srbija i tadašnji Srbi borila za povjesne srpske nacionalne prostore i državne interese, pa se to tragom toga ne može ni nazivati agresija.  Jer, je to za Srbe bio pokušaj oslobađanja svojih zemalja. Agresija je stoga Oluja i Bljesak, te svaki pokušaj Republike Hrvatske da suvereno upravlja na svojim područjima u okviru međunarodnih granica Republike Hrvatske koje jednostavno, usprkos diplomatskim odnosima, usprkos realnom postojanju dviju država, srpska politika ne priznaje niti kani priznati.

Niti tu međunarodno-pravnu činjenicu priznaju hrvatski Srbi oko Pupovca.

Zato inzistira na Erdutskom sporazumu.

Dakle, priča o srpskoj agesiji, ponašanju Milorada Pupovca, SPC-a u Hrvatskoj i uopće, ponašanje srpskih institucija u Hrvatskoj danas, jednostavno suposljedice povjesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom.

Što uopće znači riječ -integracija?

Riječ integracija prema Klaiću znači spajanje nekih dijelova u cjelinu, povezivanje, ujedinjavanje. Ako pažljivo osmotrimo, vidjet ćemo da se u hrvatskom političkom i javnom diskursu udomaćila riječ, odnosno izraz – reintegracija.

Zašto?

Na izgled logično, jer hrvatski Srbi ili kako se nazivaju „pobunjeni Srbi“ i jesu bili sastavni dio hrvatskoga teritorija, pučanstva koje je živjelo na tom teritoriju,bili su sastavnica državnoga poretka uređenoga u ustavu i dokumentima ondašnje SR Hrvatske, ali i SFRJ koja je bila zapravo ključna definicijska odrednica svih političkih statusa na području te savezne države. Srbi su imali status naroda, a upravo zbog toga se Pupovac i poziva na povjesne činjenice koje pod različitim okolnostima Srbe drže svojevrsnim partnerom hrvatskimpolitikama.

Ne sastavnim djelom tih politika, nego – neovisnim partnerom.

Biti sastavni dio hrvatskih nacionalnih politika, značilo bi polaziti od – integracije.

Zato se koristi – reintergacija.

Vrlo je pogrješno i opasno govoriti o – reintergraciji.

Jer ona podrazumjeva zadržavanje dviju strana u novim uvjetima, polazi od činjenice da je nešto od prije bilo i ostalo posve isto danas, da vrijednosti koje Srbi u novome hrvatskom političkom kontekstu unose u Republiku Hrvatsku ostaju nepromijenjene, što polazi i od statusa političkog naroda u suvremenoj Hrvatskoj, ali i priznavanja svega što su imali kao druga strana s čega su pristupili sporazumu – pa i prava na vojnu pobunu protiv Hrvatske. Priznajući pravo na takvu interpretaciju Erdutskoga sporazuma kao temelja današnjih srpskih prava u Hrvatskoj, Hrvatska praktično prihvaća i priznaje pravo Srba na vojnu pobunu iz tog razdoblja, ali i politički legalizira neku buduću pobunu i njene ciljeve.

S obzirom da su Erdutski sporazum potpisali Republika Hrvatska i neprijateljska strana, tada „pobunjeni Srbi“, Pupovcu je ultimativno nužno inzistirati na tome sporazumu. Iako se on i SNV tu i tamo, kao i u ovim zahtjevima usputno spomenu i Pisma namjere predsjednika Tuđmana, to pismo im je smrtonosno za velikosrpske ciljeve i političko srbovanje u današnjoj Hrvatskoj.

U tom pismu iz sječnja 1997. godine, na temelju kojega je i došlo od jednogodišnjega produženja mandata UNTAES-a na čelu s američkim umirovljenim generalom Jacques Paul Kleinom, ne postoje dvije strane, niti pobunjeni Srbi, nego jedino – srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj.

To je eksplicitan politički termin, koji je hrvatska država u tome pismu koristila, Vijeće Sigurnosti potvrdilo, to je temeljna kvalifikacija političkoga statusa srpske manjine u Hrvatskoj i to je istodobno – smrt velikosrpskome imperijalizmu.

Zato se ni Srbija ni Pupovac ne pozivaju na to pismo, jer označava kraj svih snova o nekim budućim ostvarenjima na hrvatskomživotnom i povjesnom, te državnom prostoru.

Erdutski sporazum je povjesna kategorija i ništa više. Redom su najugledniji stručnjaci teorije države, prava i ustavnoga prava u Hrvatskoj, naravno ne oni s antifa predznakom i kapitulantskim stavovima o hrvatskoj državnosti, jasno i egzaktno višestruko pokazali i dokazali da Erdutskog sporazuma kao žive i važeće pravne činjenice odavno – nema.

Politička legalizacija izrazito opasne terminologije uvod je u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske. Taj zahtjev se ponovo očituje i u tzv. izjavi Velikoga ( zamislite samo službenog naziva udruge srpske manjine s takvim povjesnim biljegom u memoriji hrvatskoga naroda) vijeća, koja eksplicitno inzistira na teritorijalnome statusu srpskih institucija u Hrvatskoj, što je izravan akt nepriznavanja hrvatskoga ustavno-pravnoga poretka. Autonomija je ovdje prijelazni eufemizam do države u državi  s teritorijalnom dimenzijom, koju Pupovčevi Srbi i danas u svim ostalim segmentima ostvaruju na temelju pogubnoga Ustavnoga zakona. Tragikomično je bilo gledati izjavu predsjednice republike HINI koja je od nje tražila očitovanje o tim zahtjevima. Predsjednica te zahtjeve drži izrazom demokratskih prava svakoga u Hrvatskoj, bez uviđanja izravnoga političkoga zahtjeva za federalizacijom Hrvatske,što je atak na ustavno-pravni poredak koga je predsjednica Republike prisegnula – štititi.

Zbog svega toga je posve sinkronizirano srpsko inzistiranje na tzv. antifašizmu u Hrvatskoj, zbog toga načelnik Krnjaka Mihajlović jauče za dobrim odnosima iz vremena kad su se „dva naroda borila za istu državu“ pri čemu taj srpski mladac u Hrvatskoj ne shvaća ( ili shvaća a prkosi) da i na taj način izravno osporava ustavno-pravni poredak današnje Republike Hrvatske, jer je on utemljen na političkom i svakom drugom otklonu od „zajedničke države“, zbog toga toliko inzistiranje na mrtvom Erdutskom sporazumu, zbog toga Srbija i Srbi inzistiraju na „dvije istine“ o srpskoj agresiji na Hrvatsku, zbog toga imamo model ustavno-pravnoga ozakonjivanja političkog srpstva u Hrvatskoj, koji je nastao kao plod međunarodnih pritisaka ali i kao plod nevjerojatne neodgovornosti hrvatskih državnih politika, koje su ili zlonamjerno ili idiotski nasjele na – političku legalizaciju statusa političkog srpstva u tzv. modelu riješavanja statusa nacionalnih manjina između dviju država.

Zbog toga konačno Srbija tako teško pristaje i na takav reciprocitet, jer ne želi čak i u posve benignim okolnostima koje njoj izrazito odgovaraju priznati političko hrvatsvo kao kategoriju na svome državnom prostoru, jer, ne priznaje ga uopće kao političku činjenicu ni u Republici Hrvatskoj.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

1 comment

Odgovori

Skip to content