TwitterFacebookPinterestGoogle+

Zdenka Bilobrk: Uskrs Dominika Širovića

  • Written by:

Uskrs Dominika Širovića

Marun sred sela kadio proljetni zrak,

i glasovi iz krčme sve tiše mrmore.

Putevima strmim iznad Hana, prvi spuštao se mrak,

i usplahirena kandila, jasnije po kućama gore.

Do u noć otvorena pokazivale vrata, svečarski ovjenčane nadom,

za svoju mladost koja iza rata, ostala negdje pod crnim Dravogradom.

 

Upregnuti karovi drijemljivim kasom zvonili preko Kosinca,

i dugo za njima mahala, od vina zarumenjena lica.

Pred Svetim Nikolom zahvalno staju, grotuljama zamirene cure,

a, momci pjani od čežnje, poneseno za njima žure…

Uskršnji ponedjeljak svome se primicao kraju,

a, dječarci zalijepljeni o prozore krčme, i dalje nešto čekaju…

 

Dominik je u ćošku, sa Petrajom satrvenim od tuge i jeda,

i svojim brazdama posred obraza, teško pognut nad stolom.

Kroz duhanski im dim Šoltinica Mara, sakrivećki od pogleda,

dotura posljednju litru vina, skanjujući se pred njihovim bolom.

Otkupila je jutros od Dominika, najveću murvaču vina,

i bačva je planula i prije nego je završila svetkovina.

 

Pridošlice za drugim stolom, svađalački s bocunom zvuče,

i kume krčmaricu Maru, da napuni im čaše.

Ne krzmajući se, ona im stisnutom šakom motira neka muče,

i upućuje tamo odakle su došli, ako im ne paše.

Znaju da ne smiju vikat i kupe se gunđajući vanka,

a, milicioneri Jovo, Mate i Šarac, za njima žure sa šanka.

                                     II.

Iza tugom ispunjenog smijeha, mukle se naziru riječi,

i ne nalazeći odgovora, krčmom nastavljaju vriti.

Sve što je u Petraji zapreteno i ne umije izreći,

pred Dominikovom nemirnom dušom, ne uspijeva se skriti.

Ni očajanje odzrcaljeno sa lica žene pod dubokom crninom,

niti nemoć i stid, pred svojih sinova nesretnom sudbinom.

 

Noći od bunila uz upaljeno kandilo, gledao je i kod svoje žene,                                

dok usrdno šaptala molitvu, okamenjena ispod crnoga pleta.

Stiješnjeni između četiri zida, po kojima krivile se sjene,

sklanjajući njegovu sliku, daleko od očiju svijeta.

Uporište i njezina slamka spasa, ostala je vječito podgrijavana nada,

i kada su dočuli glas, da je Dujo nestao još kod Dravograda.

                                    III.

Mirisao marun kao i prošlog Uskrsa, i mirna se sterala Cetina,

a, najbliže kuće posred Hana, čekale zavijene u slutnju.

Djeca su u zaklonici polumraka, i posvemašnja vladala tišina;

kod kapelice uz Uskršnje svijeće, cupkala milicija utonula u šutnju.

Jedino Luca Kekina dovikuje sa prozora, nesretno kršeći prste,

da se odmaknu od Svetog Nikole svi, koji se ionako ne krste.

 

Sa riječima koje su ga uvijek ostavljale sama,

i poznatom visokom prilikom, stanio se pjevajući pred kapelom.

Ne mireći se sa prazninom, svoju gorčinu od nemoći i srama;

sve što ležalo u njemu, Dominik je ispirao pred cijelim selom…

U ime onog dalekog mjesta kojega svijet se kloni,

koje slutilo na smrt i gdje kandilo ne spašava, one u koloni…

 

„Sveti Niko još sam na megdanu,

Za Dom Spreman, čekam ih na Hanu!“

Svi koji su znali što će biti i čekali nagurani iza ćoša,

pričat će poslije da je ovom prigodom, još najteže proša.

Gore neg zadnjeg puta, kad mu je Jovo rukama otraga zavrnio,

a, Mate i Šarac tukli pod rebra, dok ih Jovo nije svrnio.

                               IV.

Nakon dvije godine prisilnog rada u Čitluku i Trogiru,

Dominika je pustilo natrag, njegovoj kući.

Vratio se je isti, samo ovoga puta, možda malo ljući.

Znao je kako je obilježen i da ga nadziru,

al’ ga to nije omelo, da presrevši crvenu petokraku na Hanu,

zapjeva i opet; „Sveti Niko još sam na megdanu…“

Zdenka Bilobrk

Komentari