Reakcija čitatelja: Ex nihilo nihil fit

Donosimo u cijelosti reakciju čitatelja našeg portala na Dokument koji je usvojilo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima na svojoj sjednici 28. veljače 2018.

Na sjednici Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima održanoj 28. veljače 2018. godine jednoglasno je usvojen zaključak da Dokument predstavlja visoku razinu dijaloške kulture. Uspoređujući primjere naglašavam da ‘Dokument dijaloga’ po mom osobnom mišljenju je manjkav i traži dopunu. Iako, također podržavam poruku „Dokumenta dijaloga“ (str. 20) prema kojoj „uvijek treba polaziti od toga da Republiku Hrvatsku simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila“. Potvrđujem kako „Dokument dijaloga“ predstavlja važan iskorak u kulturi dijaloga, pogotovo onoga o spornim pitanjima iz naše prošlosti. Moje zamjerke odnose se u prvom redu na jasno vidljiv nedostatak definiranosti između proglašenja NDH i osnivanja ZAVNOH-a. Slijedeći formulacije i ocjene višekratno spomenute u „Dokumentu dijaloga“ nelogično je i za mene potpuno neprihvatljivo da među spomenuta sporna obilježja („prima facie sporna obilježja mržnje“) nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama komunističkog totalitarizma, niti izrekom spomenuta npr. četnička zastava/parola Za kralja i otadžbinu-sloboda ili smrt. Predstavljenim dokumentima, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, po mom sudu, ne udovoljava temeljnim zadaćama iz Odluke o osnivanju, osobito onima koje se odnose na davanja sveobuhvatnih preporuka za suočavanje s prošlošću. U Ustavu RH se NDH ne priznaje, a ZAVNOH priznaje kao jedno od povijesnih stanja koja dokazuju povijesni kontinuitet hrvatske državnosti. Obit će nam se o glavu jer pravna nedorečenost ne vodi prevladavanju podjela. Stoga, predlažem zakonodavna rješenja o interregnum-u u izvorišnim osnovama u kojima se odbacuje NDH, a priznaje ZAVNOH kao povijesni dokaz hrvatske državnosti.

Iz ničega ništa ne nastaje

Zlatko Hasanbegović je u Jasenovcu rekao kako „moderna hrvatska država ni na koji način nije sljednik bilo kojeg zločinačkog režima. Svakom pametnom je jasno da moderna Hrvatska nije pravni ni nikakav sljednik NDH, ali ne mora baštiniti ni jugoslavensko totalitarno nasljeđe. Moderna Hrvatska je nastala 1990. Stvorena je i obranjena u Domovinskom ratu i to su jedini stvarni temelji moderne slobodne Hrvatske“. Akademik Željko Reiner rekao je ispred Memorijalnog centra u Jasenovcu nakon komemoracije održane kod spomenika „Kameni cvijet“: „Želim vrlo jasno reći, po ne znam koji puta, današnja demokratska hrvaska država nije utemeljena niti na ustaškom režimu NDH i zločinima koje je učinio, niti na totalitarnom komunističkom režimu i zločinima koje je taj režim činio, od Bleiburga i križnih puteva do Golog otoka, Macelja, Dakse“. Dodavši da „moderna hrvatska država je demokratska država utemeljena na hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu. No, „Iz ničega ništa ne nastaje“!

NDH – provizorij (8.-10. travnja 1941. godine)

Od 4. travnja 1941. godine Poglavnik preko radio-postaje glavnog ustaškog stana „Velebit“ iz Italije poziva hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Na početku napada na Jugoslaviju (tzv. Travanjskog rata) 6. travnja 1941. godine vladalo je silno neraspoloženje hrvatskog naroda prema monarhističkoj jugoslavenskoj vlasti. U najezdi na Jugoslaviju sudjelovale su oružane snage Italije i Mađarske, dok Rumunjska i Bugarska nisu izravno sudjelovale u napadu, ali su pružale logističku potporu ustupanjem uporišta i dopuštanjem razmještaja njemačkih postrojbi na svom teritoriju. U noći sa 7. na 8. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici došlo je do Bjelovarskog ustanka protiv monarhističke jugoslavenske vlasti te je proglašena Hrvatska samostalnom i nezavisnom državom. Travanjsku revoluciju su obilježile pobune hrvatskih postrojbi unutar jugoslavenske vojske diljem Hrvatske, otkazivanje poslušnosti monarhističkim jugoslavenskim vlastima, zarobljavanje žandara i vojnika, osamostaljivanje hrvatske vlasti i proglašavanje hrvatske države, znajući ili ne za takve događaje drugdje po Hrvatskoj. Kriterij po kojem se računa završetak privremenog stanja je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine. Usporedbe radi, pojava zelenog kadra (vojnih dezertera Austro-Ugarske vojske ili zarobljenika izbjeglih iz Rusije), prema Miroslavu Kreži, stvara „objektivno revolucionarnu situaciju“. Narodno vijeće SHS 19. listopada 1918. godine preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike. Zato primjer NDH valja promatrati kroz primjer odvajanja Države SHS.

NDH – djelomično priznata država (10. travanja – 18. svibanja 1941. godine)

Odbivši mogućnost proglašenja hrvatske države Vlatko Maček poput Poncija Pilata pere ruke od odgovornosti, zauzimajući se za politiku čekanja („Najte kaj zameriti, mi se ne bi šteli mešati, em smo Horvati“) odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama, smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga preuzeti vlast u Hrvatskoj. 10. travnja 1941. godine Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmundom Veesenmayerom, proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage Slavko Kvaternik preuzeo je kao opunomoćenik Poglavnika. Edmund Veesenmayer je nagovorio Vladka Mačeka (legitimnog predstavnika Hrvatskog narodnog zastupstva koje je simbolički zamjenjivalo hrvatski Sabor i ojačavalo autoritet predsjednika HSS-a kao narodnih vođa) na javnu izjavu kojom poziva sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava, te sve pristaše HSS-a, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Franjo Žilić, na kojeg je ban Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio bansku vlast, službeno je predao vlast. NDH je ispunjavala kriterije pozitivnoga međunarodnoga prava jer nije bilo debelacije, tek 17. travnja 1941. godine bezuvjetno kapitulira jugoslavenska oružana sila (za razliku od proglašenja nezavisne Države Crne Gore 12. srpnja 1941. godine). Do 18. svibnja NDH su priznale članice Trojnog pakta (Njemačka, Italija) i saveznice (Mađarska, Slovačka, Bugarska, Rumunjska). Usporedbe radi, 29. listopada 1918. godine hrvatski je Sabor stavio svoju izvršnu vlast (bansku vlast) na raspolaganje Narodnom vijeću. Predsjedništvo Narodnog vijeća Države SHS u proglasu vojnicima 29. listopada 1918. godine objavljuje da: „Današnjim danom osniva se država Slovenaca, Hrvata i Srba. Vi, sinovi naroda, postajete od danas unapred obranom svoje narodne države. Naređuje Vam se zato, da se imadete bezuvjetno podvrgavati zapovjedima Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.“ Na temelju objave američkog predsjednika u programu nazvanom „14 točaka“, odnosno pune slobode za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske, a to znači pravo naroda u Monarhiji na samoopredjeljenje, prvo međunarodno priznanje Države SHS došlo je 30. listopada 1918. godine od strane Mađarske. Srbija je također priznala Državu SHS i sugerirala (poput Narodnog vijeća) članicama Antante da priznaju Državu SHS.

NDH – protektorat (18. svibanja 1941. – 9. rujna 1943. godine)

16. travnja 1941. godine Poglavnik je imenovao prvu Vladu NDH u kojoj je bio i predsjednik i ministar vanjskih poslova. Time su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u nadležnosti jedino Poglavnika. Prije Rimskih ugovora Poglavnik je bio institucija koja je predstavljala državni suverenitet, a poslije to svojstvo prelazi na Zvonimirovu krunu. Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine je predviđen dugotrajni podređeni odnos NDH prema Italiji. Rimske ugovore sačinjavaju tri zasebna dokumenta, trećim (Ugovor o jamstvu i suradnji Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske) Italija (pre)uzima obvezu 25 godina jamčenja za političku nezavisnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelovitost. Poglavnik je zatražio od talijanskog kralja da imenuje vojvodu od Spoleta za hrvatskog kralja. Aimone je temeljem Rimskih ugovora formalno postao hrvatski kralj, uzevši ime Tomislav II. od Hrvatske kao spomen na prvog hrvatskog kralja Tomislava, a NDH je službeno postala Kraljevina Hrvatska. Poglavnik je u svojoj nadležnosti zadržao zakonodavnu i izvršnu vlast, a koncentrirao je i bitan dio sudbene vlasti. Tako su se presude, primjerice, i dalje izricale u ime Nezavisne Države Hrvatske. Protužidovska propaganda prakticirana je u „mirnodopskom“ razdoblju od travnja do početka sustavnih masovnih deportacija u srpnju 1941. godine. NDH je bila podjeljena na talijansku i njemačku interesnu sferu utjecaja, određenu njihovim geopolitičkim, vojnim i ekonomskim interesima. Njemačka je prvih godinu dana zaokupljena napadom na SSSR pa drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca. Rimskim ugovorima talijanska interesna sfera u NDH podijeljena je na tri područja, prvo je izravno priključeno Italiji, dok je u ostala dva Italija vršila de facto i de iure i civilnu i vojnu vlast. Civilna uprava NDH je pod nadzorom talijanskih vojnih vlasti, a domobranske postrojbe stavljene su pod talijansko zapovjedništvo. Suočena s hrvatskim nezadovoljstvom i nesuradnjom u pretvaranju Hrvatske u zemlju pod talijanskom dominacijom, Italija u sferi svojega utjecaja ohrabruje na ustanak Srbe nezadovoljne uspostavom NDH. Istodobno s potčinjavanjem hrvatskih vojnih postrojbi u svojon interesnoj sferi, Italija naoružava i na svaki drugi način podržava četnike u kojima nalaze saveznika, stvarajući stanje koje će u NDH onemogućiti mir. Kad je Poglavnik 1942. sazvao Hrvatski državni sabor, njegovim su članovima imenovani, uz ostale, zastupnici izabrani na izborima 1938. i članovi Glavnog odbora HSS-a, ukupno 96 HSS-ovaca. Odazvalo ih se 60. Skupina od 38 zastupnika (28 iz HSS-a, nekoliko iz JMO-a i samostalnih zastupnika) zajedno s predsjednikom Sabora Markom Došenom i Vinkom Kriškovićem predala je Poglavniku memorandum kojim se zahtijevalo oslobađanje iz logora svih osoba i skupina zatočenih po načelu kolektivne odgovornosti. Sabor se sastao potom samo dvaput, u travnju i prosincu 1942. godine, služeći samo kao reprezentativno tijelo. U rujnu 1942. godine Kotarska organizacija HSS-a Koprivnice jednoglasno je odlučila sa se „priključi borbi koju vodi Partija i da se nema što čekati i odlagati, jer će ih ustaše i tako potući kao što su Miškinu“. (Neki članovi ilegalne KPH djelovali su javno prije rata u okviru HSS-a) Potom npr. skupina „starih Radićevaca“ iz Splita u prosincu 1942. godine upućuje poziv „Hrvati, seljaci, radnici i građani“ u kojem se izravno suprostavlja HSS-ovoj taktici čekanja. Pasivnost vodstva HSS-a omogućava komunistima da ostvare potpuni nadzor u NOP-u. NOP poput Narodnog vijeća SHS, dograđujući mrežu svojih narodnooslobodilačkih odbora, se sve više pretvara u paralelnu vlast da bi u jednom razdoblju, preuzelo ulogu glavnog aktera u konstituiranju nove jugoslavenske države. Jedini legitimitet vlasti – reprezentanta naroda – prema načelu narodnog samoodređenja, odlučno preuzima AVNOJ. Na temelju odluke Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću osnovan je Inicijativni odbor ZAVNOH-a 1943. godine. Nakon svibnja 1943. zagrebački metropolit nastavlja borbu u lojalnosti prema hrvatskoj državi ali i odlučnom suprotstavljanju nepravdama. NDH su priznale, za vrijeme protektorata Italije, članica Trojnog pakta (Japan), njihova saveznica (Finska) i marionetske države Trojnog pakta (Republika Kina, Danska, Mandžukuo, Tajland) te Španjolska. ZAVNOH je formalno „Plitvičkom deklaracijom“ preuzeo dužnost najvišeg političkog tijela Narodnooslobodilačkog pokreta, te je de facto obavljao i dužnost najvišeg paralelnog organa vlasti. U „Proglasu narodima Hrvatske“, upućenom s Prvog zasjedanja, ZAVNOH je pozvao na borbu za oslobođenja od tuđinske vlasti. Hrvati su se razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (npr. prosudba Dušana Bilandžića o izostajanju masovnog ustanka poslije kapitulacije Italije) i na manjinu koja je podupirala NDH ili Narodnooslobodilački pokret.

NDH – marionetska država (10. rujna 1943. – 8. svibnja 1945. godine)

Istočni Srijem je bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sugurnosnih i strateških razloga Njemačka od 1941. godine držala pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien. Njemačka je krajem 1942. godine sebi potčinila sve domobranske postrojbe veće od bojne (1.000 vojnika). Na području NDH unovačeno je ljudstvo, uglavnom lokalno stanovništvo, za dobrovoljačke divizije njemačkih Obrambenih snaga koje su djelovale izravno pod njemačkih vrhovnim zapovjedništvom bez ikakve odgovornosti prema zakonima i vlastima NDH. Zapovjedni jezik u „legionarskim“ postrojbama bio je njemački. U travnju 1943. godine Poglavnik je s Heinrichom Himmlerom dogovorio stvaranje Njemačkog redarstva u Hrvatskoj popunjene Nijemcima iz Njemačke, Hrvatima i hrvatskim Nijemcima. Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. godine je promjenila situaciju. Poglavnik je 10. rujna 1943. godine objavio Državnopravne izjave, 1. da označenje Kralja Hrvatske postaje bezobvezatno i ništetno, 2. da Rimski ugovor nemaju nikakvu obvezatnost ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Njemačko redarstvo u Hrvatskoj, nakon kapitulacije Italije, djeluju na cjelokupnom području NDH i pod izravnim njemačkim vrhovnim zapovjedništvom. 1. listopada 1943. godine Njemačka je uključila Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom, Zadar, u svoje Operativno područje Jadransko primorje. Kralj Hrvatske Tomislav II. službeno se je odrekao kraljevske dužnosti 12. listopada 1943.. Njegov pravni nasljednik na položaj kralja bio je njegov sin Zvonimir. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a krajem studenoga 1943. godine u Jajcu (na kojem se AVNOJ proglasio vrhovnim predstavničkim, zakonodavnim i izvršnim tijelom Jugoslavije) donesena je odluka o utemeljenju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s dužnostima privremene vlade, iako savezničke sile priznaju Kraljevsku jugoslavensku vladu u izbjeglištvu u Londonu koja je uživala protektorat Velike Britanije. AVNOJ zabranjuje je Kraljevskoj jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu povratak u zemlju i oduzima joj se sva prava zakonite vlade, a također zabranjuje i povratak u zemlju kralja Jugoslavije Petra II. Karađorđevića do završetka rata kada će narod odlučiti hoće li republiku ili monarhiju. Na Teheranskoj konferenciji krajem 1943. godine biti će odlučeno tek o pružanju vojne pomoći partizanima kao savezničkoj vojsci te obustavi snabdjevanja Jugoslavenske vojske u otadžbini. Odnos NDH prema Njemačkoj postao je potpuno podložan. Primjer, nakon pokolja više stotina hrvatskih civila koji su počinile njemačke postrojbe u Otoku kod Sinja u ožujku 1944. godine, ministar za (novooslobođene krajeve) Dalmacije bijesno je uputio pismo ministu vanjskih poslova koji je poslao prosvjedno pismo Nijemcima zbog divljanja njemačkih postrojbi u Dalmaciji, ulažuči prosvjed zbog umorstva i povrjede suvereniteta i zastave te tražeći suđenje počiniteljima. Nijemci su odbili primiti notu, zabranjujući hrvatskom vlastima da joj se ikad više obrate takvom notom, nakon čega je Poglavnik ubrzo smijenio ministra. Kraljevsku jugoslavensku vladu 1. lipnja 1944. godine je sastavio kraljev namjesnik Ivan Šubašić, isključivši iz nje Dragoljuba Mihailovića kao ministra. Kao rezultat  razgovora između Tita i Ivana Šubašića, proistekao je tzv. „Viški sporazum“, isprava koju su zajedno potpisali predsjednik NKOJ-a i predsjednik Kraljevske jugoslavenske vlade 16. lipnja 1944. godine na Visu. Kraljevska jugoslavenska vlada se obvezala da će izdati javnu izjavu, deklaraciju, u kojoj će priznati nacionalne i demokratske tekovine koje su izvojevane u oružanoj borbi, odati priznanje narodno(oslobodilačko)j vojsci, osuditi sve izdajnike naroda koji su javno ili prikriveno surađivali s neprijateljem. Dogovoreno je da sporazum bude korak ka sastavljanju jedinstvene vlade, s tim što bi predstavnici Kraljevske jugoslavenske vlade ušli u NKOJ. 29. kolovoza 1944. godine kralj Jugoslavije Petar II. Karađorđević je donio odluku O. Br. 881 kojim se Dragoljub Mihailović rezriješava dužnosti načelnika Štaba Vrhovne komande u okupiranoj Jugoslaviji i stavlja na raspolaganje ministru vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Tek 12. rujna 1944. godine kralj Jugoslavije Petar II. Karađorđević javno poziva sve Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom, odlučno osuđujući zloupotrebu imena kralja i autoriteta krune. No i interesi velikih savezničkih sila ukrštavali su se na našem području pa je na Moskovskoj konferenciji u listopadu 1944. godine došlo do dogovora između Churchilla i Staljina o jednakoj podjeli područja utjecaja u Jugoslaviji. Poslije dugotrajnih pregovora između predsjednika NKOJ-a Josipa Broza Tita i predsjednika Kraljevske jugoslavenske vlade u izbjeglištvu Ivana Šubašića, u Beogradu je 2. studenoga 1944. godine postignut sporazum o sastavljanju jedinstvene jugoslavenske vlade. Dogovoreno je da jedinstvena vlada do izbora za svoj rad odgovara AVNOJ-u i da se kralj Jugoslavije ne može vratiti u zemlju dok narodi Jugoslavije ne donesu konačnu odluku o državnom uređenju, a da do tada kraljevsku vlast vrši Kraljevsko namjesništvo koje će imenovati kralj uz suglasnost predsjednika NKOJ-a. Kralj Jugoslavije je tek 2. ožujka 1945. godine, nakon uplitanja vlada UK, SAD-a i SSSR-a, potpisao odluku o Kraljevskom namjesništvu. Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije Tito je sastavio tek 7. ožujka 1945. godine. Kraljevi namjesnici su toga dana odlukom potvrdili vladu. Vlada NDH je raspuštena te je napustila Zagreb 4. svibnja 1945. godine, Poglavnik je prešao granicu 8. svibnja 1945. godine, napustivši potom HOS i zbjeg. Engleske vojne vlasti su prisilile Hrvatske oružane snage na razoružanje i predaju, sa zbjegom, Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. godine u Bleiburgu. Posljednji otpor oko 450 vojnika HOS-a oko Odžaka u Bosanskoj Posavini slomljen je 25. svibnja 1945. godine.

„Pogrešni pojmovi vode u rat“ (kineska izreka)

Od polovice 1918. godine, bez obzira na međunarodni državno-pravni položaj Austro-Ugarske Monarhije, donosile su se odluke koje su u osnovi konstituirale zasebnu državnu cjelinu – Državu SHS. Pitanje, ako priznajemo Deklaraciju Narodnog vijeća SHS za osnivanjem potpuno samostalne i nezavisne južnoslavenske države, zašto ne priznajemo bjelovarsko proglašenje Hrvatske samostalnom i nezavisnom državom tajnika kotarske organizacije HSS-a? „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ (Alojzije Stepinac)

Krisztina Marek (tada, profesorica međunarodnog prava u Ženevi) u svojoj knjizi o pravnom sljedništvu država iz 1954. godine iznosi, slijedom dotadašnjih razmatranja drugih autora, zaključak kako Kraljevstvo/Kraljevina SHS/Jugoslavija nije jedna jako proširena Kraljevina Srbija, nego nova država nastala unijom Kraljevine Srbije i drvostruko veće Države SHS, te da je tek kasnije kod sklapanja Versajskog ugovora iz 1920. godine iz posve praktičnih razloga ugovoreno da će Kraljevstvo/Kraljevina SHS/Jugoslavija naslijediti međunarodne ugovore koje je ranije bila sklopila „bivša Kraljevina Srbija“ (termin korišten kod pregovora u Versaillesu). Pitanje, ako priznajemo državnost Države SHS, zašto ne priznajemo državnost NDH? „I to sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu?“ (Alojzije Stepinac)

NDH je zadržala pravosudni sustav Kraljevine Jugoslavije, preimenovavši ih sa izvornim imenima sudova iz vremena Države SHS. Redovna vojska NDH nosila je naziv Hrvatsko domobranstvo (od studenog 1942. godine Domobranstvo). Pitanje, ako priznajemo narodnooslobodilačku vojsku do Teheranske konferencije, zašto ne priznajemo domobranstvo (preoblikovano 1919. godine)? „Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.“ (Alojzije Stepinac)

Od 273 prvaka HSS-a (zastupnici, zamjenici zastupnika, kandidati i senatori) njih 159 (58%) provodi politiku čekanja, 66 (24%) je na neki način surađivalo s vlastima NDH, a 48 (18%) s NOP-om. Iako su „Mačekovci“ bili najbrojniji, oni zbog pasivnosti, neodlučnosti i kolebanja, a također i međusobne nesloge, postupno gube svaki značaj. Pitanje, ako priznajemo legitimnost AVNOJ-a i ZAVNOH-a, zašto ne priznajemo legitimnost Hrvatskog državnog sabora? Prvog osobnog savjetnika Poglavnika, Vinka Kriškovića, je smetalo izjednačavanje ustaškog pokreta s hrvatstvom. Naime, i kad vodi državu, stranka ne čini državu.

Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji od 27. ožujka 1941. godine je izvela skupina časnika Kraljevske Jugoslavenske vojske. 17-godišnji Kralj Petar II. Karađorđević je samoga sebe proglasio punoljetnim, 8 i pol mjeseci prije navršene 18. godine, srušivši regenta i kraljevskog namjesnika kneza Pavla Karađorđevića. Ustavotovorna skupština svojom odlukom (od 29 studenoga 1945. godine) konačno je u ime svih naroda Jugoslavije ukinula monarhiju u Jugoslaviji, a Petra II. Karađorđevića, s cijelom dinastijom Karađorđevića, lišila svih prava koja su njemu i dinastiji Karađorđevića pripadala. Tomislav II. priznat je od Hrvatskog državnog sabora za kralja 1942. godine potvrdom ranijeg imenovanja iz 1941. godine, njegovog sina Zvonimira II. Hrvatski državni sabor nikada nije potvrdio za Hrvatskoga kralja. Potpisavši odreknuće 12. listopada 1943. godine, suverenitet Nezavisne Države Hrvatske simbolički predstavlja kruna Kralja Zvonimira. Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (1946) proklamira se nepostojećim Zakonska odredba o kruni Zvonimirovoj. Pitanje, ako AVNOJ priznaje „pučističkog“ kralja Petra II. Karađorđevića do 29. studenoga 1945. godine, zašto Hrvatski sabor ne prizna suverenitet krune Kralja Zvonimira do 25. listopada 1946. godine? „Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simovića u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!“ (Alojzije Stepinac)

Bivšim domobranima i mnogim drugim Hrvatima suverenitet krune Kralja Zvonimira bilo je simbolom hrvatske državnosti, „Zemlje krune kralja Zvonimira“, hrvatskog prkosa nadmoćnijem neprijatelju i spremnosti polaganja života za obranu Hrvatske. Pitanje, priznajemo li domobrane, koji nisu bili ustaše, ali su bili antikomunisti? „Ponos i čast muža zahtijeva da se ne ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono što je upoznao kao istinu.“ (Alojzije Stepinac)

Naslijeđenu državnost Hrvatska ne može otpisati

Kardinal Alojzije Stepinac je odredio da se u nedjelju 4. svibnja 1941. godine održi Te Deum po svim župnim crkvama na koje su župni uredi pozivali mjesne vlasti i vjerni narod. Dosljedno je branio pravo hrvatskog naroda na njegovu državu, a ne ustaše. NDH je 8 srpnja 1941. godine kao sredstvo plaćanja uvela kunu. 1942 godine osnovan je zagrebački Farmaceutski fakultet, a 1944. godine osnovan je sarajevski Medicinski fakultet. Zagrebački Medicinski fakultet je 1942. godine otvorio današnji KBC. JAZU u Zagrebu je preimenovana u HAZU. Službeno glasilo NDH bile su Narodne novine. Održavala je odnose s Međunarodnom zajednicom za emitiranje (International Broadcasting Union). HNS je primljen u FIFA-u 17. srpnja 1941. godine. Hrvatski olimpijski odbor priznat je kao posebni član Međunarodnog olimpijskog odbora, a Franjo Bučar njegovim predstavnikom. 1941. godine NDH je postala članicom Svjetske poštanske zajednice. Potpisala je Ženevske konvencije 20. siječnja 1943. godine. Kada su SAD ušle u Drugi svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbur, Poglavnik je objavio rat SAD-u i UK zajedno s ostalim članicama Trojnog pakta 14. prosinca 1941. godine, a ne suveren Nezavisne Države Hrvatske Tomislav II. koji predstavlja krunu Kralja Zvonimira, te NDH nikada službeno nije objavila rat SSSR-u. Da li će Hrvatski sabor nastaviti da se svaka uspomena na NDH mora osuditi (lat. damnatio memoriae)? (P)ostaje sporno da HNS u svojim monografijama računa kao službene i utakmice koje je odigrala reprezentacija NDH, sredstvo plaćanja Kuna, datum osnivanja fakulteta, datum otvaranja KBC-a, preimenovanje JAZU u HAZU, službene Narodne novine itd. Naravno da totalitarističko nasljeđe ustaša i komunista Hrvatska treba odbaciti, ali se kontinuitet državnosti koju Hrvatska nasljeđuje ne samo da ne treba, nego se i ne smije, ali i ne može otpisati. Nije se FDH, potom RH, ni iz čega pojavila. Ako Hrvatska nije bila i država unutar federativne Jugoslavije, onda formalno-pravno nije bio Domovinski rat, nego je onda rat bio čisti građanski rat unutar Jugoslavije gdje je Hrvatska. Sljednici smo državnosti i iz toga bi trebali izvući svu korist, a ne svu štetu. Današnji bi hrvatski političari trebali znati da hrvatska povijest niti počinje niti završava sa ZAVNOH-om i FDH. Od poznatih izjava o tome što je bila NDH, danas je najpoznatija ona koja je izrečena tijekom izlaganja na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice 24. veljače 1990. godine, kada je Franjo Tuđman izjavio: „Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versailleskog mira krojila novi svjetski poredak (…) Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, nego je pila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika“. Hrvati nisu bili fašisti, nego su htjeli svoju državu.

Lažne optužbe služe izazivanju ideoloških sukoba

Ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ (kratica ‘ZDS’) je vojni poklič kojeg su od Velebitskog ustanka 1932. koristile ustaše u emigraciji, a od 1941. godine propisan je službenim pozdravom u NDH, te se smatra istovrijednim nacističkom pokliču ‘Sieg Heil’. Nakon završetka Drugog svjetskog rata ‘Sieg Heil’ zabranjen je u Austriji i Njemačkoj. U njemačkoj se njegovo korištenje u javnosti, osim u specifičnim slučajevima vezanim „uz umjetničko izražavanje“, kažnjava zatvorskom kaznom do tri godine.  Izraz ‘Za dom’ (bez završetka ‘spremni’) prvi put se spominje u neutralnoj inačici 1684. u spjevu o opsadi sigeta ‘Odiljenje sigetsko’ kojeg je napisao Pavao Ritter Vitezović. Izraz se se spominje i u operi ‘Nikola Šubić Zrinski’ koju je 1876. skladao Ivan Zajc, te u nekoliko brojeva književnog priloga ‘Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka’ iz 19. stoljeća. Izraz ‘Za dom’ također je objavljen kao pozdrav u varaždinskom tjedniku ‘Hrvatsko jedinstvo’ 1939. godine. Godine 1968. u listu Hrvatska straža kojeg je izdavao nasljednik ustaškog pokreta Hrvatski oslobodilački pokret objavljen je člana o razgovoru s Poglavnikom iz 1957. o ustaškom pozdravu. Upitan o sličnosti s fašističkim pozdravom ‘Spremni’ (tal. Pronti) Poglavnik je odgovorio kako je tražio poseban ustaški pozdrav: „osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja“. ‘Rimski pozdrav’ (tal. Saluto romano), također korišten i kao fašistički pozdrav, gesta je kojom se najčešće desna ruka ispruži s dlanovima okrenutim prema tlu i sa spojenim prstima, a tu su gestu kasnije preuzeli i drugi fašistički i nacistički režimi. Nakon Drugog svjetskog rata u nekim državama javno korištenje ‘rimskog pozdrava’ zabranjeno je zakonom, iako se koristi u umjetničkom tumačenju koje tematizira doba iz drevnog Rima, gdje se navodno koristio u službene svrhe. Prijedlažem: ‘Za dom spremni’ treba zakonom vezati „uz umjetničko izražavanje“ i tako ga zaštiti od zlouporebe. Time pjevanje pjesme ‘Bojna Čavoglave’ Marka Perkovića ‘Thomsona’, koja u svom dijelu ima stih ‘Za dom spremni’, ne bi bilo protivno kaznenom i prekršajnom zakonu. Ujedno, kako Republika Francuska ima Fascio, snop pruća sa sjekrom označava pravdu (običaj Rima, ne fašizma), u svom grbu, tako na HOS-oj oznaci ‘ZA DOM SPREMNI’ označava domoljublje (običaj obrane, ne ustaštva). Hrvatske obrambene snage su se borile za Republiku Hrvatsku 1991. godine, ne 1941. za NDH . Zabraniti oznake pod kojima su se hosovci borili znači zanijekati dio regularne Hrvatske vojske, npr. IX. bojnu ‘Rafael vitez Boban’ 114. brigade.

Također, krivo je danas smatrati pozdrav ‘Zdravo’ ostavštinom komunizma jer je prva riječ ‘Zdravo’ na početku molitve Majci Božjoj ‘Zdravo Marijo’. Nažalost Hrvati se olako lišavaju dobrih hrvatskih riječi samo zato što su se rabile i prije 1945., odnosno 1990. godine, pogotovo oni koji znaju samo jedno značenje neke riječi. I crvena zvijezda petokraka Jugoslavenske (narodne) armije se ’90ih pretvara u znak agresije. Tako u novijoj hrvatskoj povijesti petokraka (popr)ima značenje zločinačke misije, pokušaj stvaranja ‘Velike Srbije’.

Dana 14. svibnja 2015. Viši sud u Beogradu usvojio je zahtjev za rehabilitaiju i poništio presudu kojom je Dragoljub Mihailović 15. srpnja 1946. godine bio osuđen na smrt, a dva dana kasnije streljan. Presuda Vrhovnog suda FNRJ u dijelu koji se odnosi na generala proglašena je ništavnom, kao i sve njene pravne posljedice. Sud je utvrdo da je sporna presuda donijeta u nezakonitom postupu iz političkih i ideoloških razloga. Odluka suda je konačna i ne postoji pravo žalbe. Stoga predlažem(o) izmjene i dopune Izvorišnih osnova Ustava:

  • u uspostavi suverene Kraljevine Hrvatske u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot Četničkim odredima Jugoslavenske vojske (1941.),
  • u uspostavi temelja državne suverenosti izraženoj nakon rada Hrvatskog državnog sabora u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Rapublike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekratnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

Centar Simon Wiesnthal iz Jeruzalema zatražio je (2015.!) od Vlade da što žurnije ukine mirovine koje dobivaju pripadnici ustaških i domobranskih oružanih snaga. U pismu koje je potpisao Efraim Zuroff navodi se da je Hrvatska još 1993. omogućila pripadnicima ustaškog režima da dobivaju takve naknade. Efraim Zuroff još je 1993. izjavio u talijanskom listu ‘Corriere de la Sera’: „Hrvatima ne ćemo dozvoliti da izađu iz svoje ustaške prošlosti“. Predlažem(o): donošenje Zakona o posthumnom oprostu koji(m) daje(mo) amnestiju za kaznena djela počinjena u vezi s oružanim sukobima tijekom Drugog svjetskog rata (uključuje ‘Travanjski rat’, Narodnooslobodilački rat, Bitku za Odžak) od čega bi, na temelju međunarodnog prava, izuzeli ratne zločine. Tim bi Zakonom dali posthumni oprost od kaznenih progona i postupaka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni (‘Bjelovarski ustanak’) ili oružanim sukobima (građanskom ratu) te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima na području (Banovine, Nezavisne Države, Kraljevine, Federalne Države) Hrvatske. Oprost bi se odnosio na izvršene pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz stavka 1. predloženog Zakona. Oprost od kaznenih progona i postupaka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 6. travnja 1941. do 25 svibnja 1945. Danom stupanja na snagu predloženog Zakona prestaju važiti:

  1. poziv Vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, od 30. kolovoza 1944. godine, svim hrvatskim i slovenskim domobranima, četnicima i pripadnicima drugih neprijateljskih oružanih formacija da napuste okupatora i prijeđu na stranu NOV,
  2. Odluka o općoj amnestiji osoba (Sl. list DFJ br. 1/1945),
  3. Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju (Sl. list DFJ br. 56/1945).

U pismu Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Alojzije Stepinac (prosvjedujući protiv masovnog političkog terora nad hrvatskim narodom, protiv ubojstava svećenika i istrebljivanja inteligencije) na kraju ga pita „gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti”. „Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju nijedan od njih ne bi smio biti predveden nikakvoj kazni osim oni koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Ne će biti možda suvišno da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije“.

Tomislav II. u Firenci, potom Rimu, osnovao je kraljevski stol, dodijelio je pedesetak plemićkih naslova, potvrdio plemićke naslove stotinjak hrvatskih obitelji, a njegov pobočnih bio je hrvatsko-mađarski plemić grof Julije Česengić Milvanski, vojvoda Pindsko-makedonske kneževine. Također, mirovnim ugovorima Italija nije priznala nepostojećima režime koje je ona sama stvarala na okupiranim područjima i sve sklopljene ugovore, a napose one s NDH. Sukladno Bečkoj konvenciji o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora prihvaćenoj 1978. godine, i Bečkoj konvenciji o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova prihvaćenoj 1983. (nije na snazi) predlažem(o): pokretanje sukcesije glede (Hrvatskog) kraljevskog stola na temelju trećeg rimskog ugovora, koji nikad nije bio proveden u cijelosti iako je dogovoren, zbog njegovog učinka na dodijeljene plemićke naslove. Pismohrana koja se sastoji od dokumenata i zapisa što ih je kraljevski stol izdao ili primio pri obavljanju svojih dužnosti trebaju se predati Hrvatskoj.

Kao što smo deustašizirali kunu i domobranstvo, predlažem(o) i Izmjene i dopune Zakona o nevažnosti pravnih propisa pr(ij)e 6. aprila/travnja 1941. godine i za vr(ije)eme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, br. 86/1946 i 105/1947):

  • Član(ak) 1, stavak 2. se dodaje i glasi:

Pravni propisi (zakoni, uredbe, naredbe, pravilnici i dr.) koje su u svom pravnom poretku primjenjivali organi vlasti okupatora i njihovih pomagača iz pravnog sustava Kraljevine Jugoslavije, imali su pravnu snagu.

  • Član(ak) 3, stavak 2. se mijenja i glasi:

Suverenitet Nezavisne Države Hrvatske predstavljala je kruna Kralja Zvonimira.

  • Član(ak) 10, stavak 3. se dodaje i glasi:

Odluke u ostalim stvarima koje nisu imale politički karakter ili koje su izrečene na osnovu propisa koje su u svom pravnom poretku primjenjivali organi vlasti okupatora i njihovih pomagača iz pravnog sustava Kraljevine Jugoslavije, s obzirom da li su donijete od strane redovnih i sličnih organa [administracije (odjeli Banske vlasti), javnih poduzeća (Hrvatske državne željeznice), monete (Hrvatske državne banke), javnih ustanova (Državna opskrbna poslovna središnjica), zdravstva (Zakladna bolnica Rebro), obrazovanja (Farmaceutski fakultet), kulture (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod), jezika (Hrvatski državni ured za jezik, sam Stjepan Radić nije nikad prihvatio fonološki pravopis vukovaca, nego je ostao na „korienskom“ Zagrebačke škole), arhitekture (Uredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova), športa (Franjo Bučar), javne uprave (Zakonska odredba o velikim župama), narodnih predstavnika (Hrvatski državni sabor), stranaka (HSS, KPH), Crkve (Hrvatske pravoslavne crkve), diplomatskih odnosa (konzularne funkcije, jer je naplaćen visoki dug koji je Njemačka imala prema tadašnjoj NDH, preko pola milijarde tadašnjih maraka), pravosuđa (Stol sedmorice, odluke sudova u građanskopravnim i kaznenopravnim stvarima iz razdoblja od travnja 1941. do kraja rata 1945. godine priznane valjanima, a odluke upravnih tijela se priznaju valjanima jedino ukoliko se odnose na građanskopravne odnose, to se odnosi na upise osobnih stanja u matične knjige i sl.), žandarmerije/oružništva (Hrvatske seljačke zaštite), domobranstva (Hrvatske građanske zaštite), državnosti (slobodnom unijom nastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca uspostavilo suverenitet nad teritorijem) i dr.], imale su pravnu snagu. Tridesetšestogodišnji doktor teologije Alojzije Stepinac bio je u trenutku kad je imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom s pravom nasljedstva 1934. godine najmlađi biskup na svijetu. Već 1937. postaje ordinarij, i te iste godine čehoslovačkom je veleposlaniku Václavu Girsi kazao: „Ja mrzim nacizam. Za mene on znači isto što i boljševizam. Na jednoj strani napravili su Staljina Bogom, a na drugoj su izmislili neko novo poganstvo“.

Treba završiti svađu između prošlosti i sadašnjosti, da ne bismo izgubili još budućnosti.

“Povijest zna biti nevjerojatno nemilosrda prema svima koji nisu spremni iz nje učiti”, izrekao je u listopadu 1988., u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Stuttgartu, tadašnji hrvatski oporbeni političar dr. Franjo Tuđman u svom predavanju “Povijest rješavanja hrvatskog pitanja u obzorju samoodređenja naroda i integracije u slobodnom svijetu”. (…) “Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast…”

Andrija Mihaljević

5 comments

  1. Anđeo

    Svatko nešto traži i nešto bi htio, ali uvijek po onom starom,kako se to radilo u ona “crvena stara dobra vrimena”,sakri, slaži, nalaži, zašuškaj da se neotkrije i proglasi zabranu da čovijeka za to možeš progoniti, zatvorit, pa po tome pravilu i nevina ubiti i da nitko za to neodgovara, kao što se to već i događalo od 1945 do danas! Pa potom pitanju i pitam:Tko naredi ubojstvo političkog zatvorenika savjesti režima socijalističke jugoslavije, jednog od najpoznatijih hrvatskih”proljećar- ra 1971″,načelnika Ratnog stožera HOS-a promicatelja svega hrvatskoga,Antu Paradžika i zašto to učini? Interesantna vrimena u “Hrvatskoj” u kojima se pričaju priče o “HOS-u, ZA DOM SPREMNI,GRBU SA POČETNIM BJELIM POLJEM”, a da se ni jednom riječju do sada nije spomenuo stožernik Ratnog HOS-a ANTU PARADŽIK, kojega je ubila jugo UDBA I PARTIZANSKA ORIJUNA 21. rujna1991, a sada hoće, da zatru svaki spomen na Njega,jer se plaše ISTINE! A SADA MI JOŠ PREOSTAJE DA TI KAŽEM:DRAGI ANTE PARADŽIK CVIJETE HRVATSTVA,NEKA TI JE VJEČNA SLAVA U KRALJESTVU KRISTA KRALJA I LAKATI SVETA HRVATSKA GRUDA ZA KOJU SI ŽIVIO ŽIVOT DAO I ZA KOJU SI ZATVORENIK SAVIJESTI BIO !

  2. Goranka

    Naravno i komunistička. Svi totalitarni režimi su u biti isti. Povjesničari proučavaju bivše, a tko proučava objektivno sadašnje režime? Političari? Njihovi plaćenici i savjetnici? Mediji i njihovi komentatori? Vijeće za suočavanje s bilo čim?

  3. Goranka

    Zločin je ubijanje, progonjenje, zlostavljanje, zatvaranje, maltretiranje i svi oni koji smatraju da u Hrvatskoj postoje zločinci iz Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata, a koji do sada nisu kažnjeni neka podignu tužbu protiv takvih. Jer zločinci moraju biti kažnjeni. Ali kažnjavati nevine ljude koji kažu da su za dom spreni je čuvanje sjemena zla za buduća vremena, jer svatko može reći nešto zbog čega će ga po takvom režimu vlast moći zatvarati i kažnjavati. Vlast koja ne gradi svoj autoritet znanjem, sposobnošću upravljanja, pravednošću, poštenjem i domoljubljem već utjerivanjem straha za izgovorenu riječ je u svojoj biti fašistička ili nacistička, svejedno.

  4. Goranka

    “Povijest zna biti nevjerojatno nemilosrda prema svima koji nisu spremni iz nje učiti”, rekao je dr. Franjo Tuđman. To bi trebali znati svi članovi Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Države koje donose zakone po kojima se kažnjavaju njeni stanovnici zbog izgovorene riječi, pa makar to bio i pozdrav kojim su se služili neki zločinci, su totalitarni režimi. U bivšoj državi kažanjavali su se ljudi koji su pjevali Vilu Velebita ili oni koji su u pjesmi Marjane, Marjane umjesto Titovog spomenuli ime Isusovo. Takvih primjera je bezbroj. Za ispričani vic se robijalo. Danas imamo državu koja namjerava kažnjavati sve one koji kažu da su za dom spremni. A što su naši suvremeni povjesničari naučili iz povijesti? Znaju li oni da ćemo možda u budućnosti imati vlast koja će kažnjavati sve one koji sada kažnjavaju zbog izgovorenog pozdrava ZDS?

  5. Andrija Mihaljević

    “Nepravedni ljudski propisi ne smiju se zvati, ili za to držati, pravnim propisima, budući da čak i vladari zemaljske države dopuštaju kao prvo samo ono što potječe iz izvora pravde.” (Sv. Augustin)

Odgovori

Skip to content