TwitterFacebookPinterestGoogle+

11. ožujka 2002. Franjo Kuharić – potresna priča o oprostu i vjenčanju komunističkog atentatora koji ga je htio ubiti

  • Written by:

Kardinal Kuharić, koji je umro na današnji dan 2002. godine, bio je omiljen u hrvatskom narodu, od kuda je i potekla želja za pokretanjem postupka za njegovo proglašenje blaženikom. U skladu s pokretanjem postupka za Kuharićevo proglašenje blaženim, pokojni kardinal automatski dobiva naslov sluga Božji (lat. Servus Dei).

Bio je poznat po kršćanskoj humanosti pa je za vrijeme Domovinskog rata izjavio: “Ako netko sruši tvoju kuću, ti njegovu čuvaj. Ako ti netko ubije oca, ti nemoj njegovog”.

Donosimo potresno i vrlo vrijedno svjedočanstvo kardinala Kuharića o Golgoti koju su prolazili katolici zagrebačko-samoborskog kraja gdje je pokojni kardinal bio župnik nakon uspostave komunističkih vlasti 1945. godine. Čovjek ga jednostavno čita u jednom dahu, prožet nevjericom do kuda može doseći ljudska mržnja kada čovjek ode od Boga, ali do kuda može doći i ljudska ljubav i praštanje nadahnuto istim Bogom:

„Božanska je Providnost i mene kroz neko vrijeme smjestila pod Okić. Proživio sam u tom kraju punih 11 godina kao župnik župa: Rakov Potok i Sv.Martin pod Okićem, a kratko vrijeme upravljao sam i župom Sv.Marije Okićke! Naziva se i Okićka Sv.Marija. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac želio je južni dio župa pod Okićem duhovno obnoviti i vjerski uzdići tako da je osnovao nove župe: Rakov Potok, Pavučnjak, Klinča Selo. Učinio je to 1945. Ni Pavučnjak ni Klinča Selo nisu imali nikakve kapele pa se nije moglo odmah organizirati župni život u svakoj toj novoj župi. Jedino u Rakovu Potoku bila je trošna crkvica Presvetog Srca Isusova, tu je bilo središte pastoralnog rada. Nadbiskup je upravu tih novih župa povjerio isusovcu o. Mati Joviću. On se nastanio u staroj, dosta prostranoj kući u središtu mjesta. U toj je kući bila smještena i milicija nove komunističke vlasti, bila je i jedna učionica, bio je stan i za jednu obitelj. Vlasnice su bile dvije udovice:svekrva i snaha. Bila je to kuća Mavračićevih u kojoj se našla i jedna sobica za svećenika.Tu se nastanio o. Jović, ali ostao je samo godinu dana.

Ja sam bio kapelan u Hrvatskom Zagorju, u župi Radoboj, od 1.studenoga 1945. do 31. kolovoza 1946. Kad sam u kolovozu te godine došao u Zagreb na kapelanski ispit, nadbiskup Stepinac me je pozvao k sebi na razgovor. Kazao mi je da me kani premjestiti iz Radoboja i želi mi povjeriti upravu novih župa sa središtem u Rakovu Potoku. Opisao mi je situaciju te župe, duhovnu i materijalnu. Sve je bilo veoma skromno. Komunisti toga područja bili su veoma “revni” u svojoj ideologiji i oštri u svojoj novoj vlasti, pa nisu obećavali ni Crkvi ugodno vrijeme. Kazao mi je: “To je mali Staljingrad!” Nisam se ni za trenutak kolebao da prihvatim premještaj i tu situaciju. Kad smo bili ređeni za svećenika 15. kolovoza 1945. i kad su dolazile vijesti o ubijenim svećenicima, o “križnom putu”, o progonima istaknutih vjernika i Hrvata, pod dojmom tih tragičnih zbivanja nadbiskup nam je kazao kod objeda: “Šaljem vas u krvavu kupelj!” Bilo nas je 15 dijecezanskih mladomisnika i 7 redovničkih. Nismo imali iluzija. Računali smo sa stvarnošću i bili smo, milošću Božjom, raspoloženi položiti i život za Evanđelje, za Isusa Krista i Crkvu. Bili smo svjesni da naš svećenički poziv znači najbolje služenje i dobrobiti hrvatskog naroda. Nipošto nismo bili ni zbunjeni ni malodušni zbog toga što su nas novine proglašavale kao “narodne neprijatelje”. Bili smo mladi, oduševljeni za Božju stvar i išli smo bez pogovora kamo nas se slalo. Nijedan moj kolega ređenik1945. nije iznevjerio nade koju je u nas polagao naš nadbiskup!

Tako sam 1. rujna 1946. nastupio kao upravitelj novih župa u Rakovu Potoku, u tom “MalomStaljingradu”! Par dana nakon moga dolaska u Rakov Potok posjetio me je župnik iz Sv. Martina pod Okićem, velečasni Pavao Bedenik. Bio je također mladi svećenik, vjeran i revan, koji je zbog progona u jednoj slavonskoj župi bio premješten u Sv. Martin. Dogovorili smo se da mu slijedeći tjedan uzvratim posjet. Odredili smo i dan. Međutim, počelo se ostvarivati iskustvo “krvave kupelji”. Ujutro onog dana kad sam trebao ići u Sv. Martin stigla je vijest da je župnik Pavao Bedenik prošle večeri ubijen pred župnim stanom u prisutnosti nekih žena koje su kuhale pekmez na dvorištu! Ubijen je iz lovačke puške iza ugla župnog dvora….

Svake nedjelje ujutro dolazio sam iz Rakova Potoka biciklom ili pješice u Sv. Martin gdje sam slavio Misu u 9 sati. Poslije Mise vraćao bih se u Rakov Potok za poldanju Misu. Drago mi je bilo vidjeti da su Misi u Sv. Martinu prisustvovali u priličnom broju muškarci koji su vodili i pjevanje. U tome se sa svojom obitelji isticao Ivan Razum iz Konščice.

Tih je dana bio zatvoren zagrebački Nadbiskup, sada Sluga Božji, Alojzije Stepinac. Posjetio sam svoga susjeda župnika u Sv. Nedjelji. Bio je to velečasni Pavao Srketić, koji je, zapravo,mene slao u Sjemenište 1931. kao župnik u Krašiću. On mi je i propovijedao na mladoj Misi u Pribiću 19. kolovoza 1945. Bio je posebno ljubazan i drag svećenik, duboko pobožan. Bio mi je ispovjednik. Dan prije zatvoren je Nadbiskup. Vraćajući se iz Sv. Nedjelje biciklom prema Kalinovici, dostigao me je, također na biciklu, komandir milicije iz Rakova Potoka, Stanko. Vozili smo usporedo. Pitao me je: “Što ima nova?” – Odgovorio sam: “Ne znam!” – Tada me je zapitao: “A što kaže narod da je uhapšen Stepinac?” – Kazao sam: “Svaki si svoje misli!” – Tada zapita: “A što vi mislite?” – Odgovorio sam: “Mislim da nije kriv; on je nevin!” – Tada mi reče: “Kako to da ne uhapse mene ili vas, ako se hapsi nekrive ljude?” – Odgovorio sam: “Nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu!”

Mislim da je i to bilo razlogom organiziranog atentata na moj život, koji je pokušan 22. veljače 1947. navečer! Bila je subota. Snijeg se otapao. Nije bilo moguće ići biciklom. Te subote sam učinio izuzetak; mjesto da idem ujutro u nedjelju u Sv. Martin, otišao sam te subote kasno poslije podne. Kako nisam imao mjesta u župnom dvoru, zauzetom za druge svrhe, prespavao bih kod obitelji Luje Holetića i njegova brata. Kod njih su se poslije ubojstva župnikova smjestili i Tomljenovići.

Odslužio sam sv. Misu u 9 sati i krenuo pješice za Rakov Potok (5 km). Kad sam se uspeo na Galgovo, čekao me je zvonar iz Rakova Potoka, Dragutin Slunjski. Dao mi je znak da zaostanem jer sam išao s ljudima. Kazao mi je: “Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni!” Ispričao mi je što je bilo. Tražili su me najprije u kući moga stana, onda kod Težakovih (Vladimir), onda kod Garašićevih. Kod Garašićevih su pucali u psa. Dobio je tri metka, ali je preživio. Vratili su se natrag u kuću. Neko su vrijeme čekali, a onda su provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve! OZNA nije znala ono što je znala cijela župa…

Kazao sam biskupu Lachu da mi dade dekret za sve župe toga kraja, ako ostanu bez svećenika. U subotu sam preko Sv. Nedjelje pošao u Rakov Potok ili Sv.Martin, kako bude moguće. Izvidit ću u Sv. Nedjelji. Kad sam stigao u župni dvor u Sv. Nedjelji, prestrašeni ukućani (župnikova sestra) rekoše mi da je sinoć bio napad na župni dvor. Kod župnika Srketića boravio je još svećenik Bešenić. Napadači su provalili već u prizemlje. Svećenici su s prvog kata dozivali u pomoć. U mjestu su se počela paliti svjetla, pa su se napadači povukli i izvana su pucali u kuću te otišli. Župnik i svečenik Bešenić su toga jutra otišli u Zagreb. Tada sam ostao u Sv. Nedjelji i slavio Misu i vratio se opet u Zagreb. Konačno se odlučih iz baze u Sv.Nedjelji “zaletavati” u svoje područje. Spavao sam neko vrijeme kod nekih obitelji kojima sam dolazio u sjeni mraka. Bile su to obitelji: Holetić Lujo i Ignac u Sv.Martinu, Josip Žitković i Milan Bašić u Molvicama, Ivan Razum u Konščici, Dragutin Slunjski u Rakovu Potoku i Stjepan Garašić kraj crkve u Rakovu Potoku.

Iz kuće u kojoj sam stanovao mjesne su mi vlasti dale otkaz stana. Svi su službeni dokumenti imali pozdrav: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” Dokument, kojim mi je otkazan stan, završavao je pozdravom:”S Titom u bolji život!” Prilična ironija.

Konačno mi je Ivan Razum ponudio da se stalno nastanim kod njega. Imao je dvije kuće. U jednoj je stanovala njegova obitelj, a u drugoj, zidanoj katnici, spavao je domaćin. U kući je bilo tajno sklonište za slučaj napada na kuću. Tako sam se nastanio kod obitelji Razum od proljeća 1947. do ljeta 1955. kad sam uspio u župnom dvoru u Sv. Martinu smjestiti se u dvosobni stan s nećakinjom Anom, a poslije sa sestrom Maricom. Zahvalan sam za gostoprimstvo Razumovih! Zahvalan sam svim hrabrim obiteljima i vjernicima koji su mi pružali utočište i davali podršku. Bili su pripravni sa svećenikom trpjeti!

Kad su od komunističke vlasti bili protjerani trapisti iz svoga samostana “Marija Zvijezda” kraj Banjaluke, u zagrebačku Nadbiskupiju je došao o. Lovro (Mato) Galić. Dana 15.srpnja1945.u zagrebačkoj su katedrali s nama ređena i trojica trapista. Među njima je bio Galić. Vlč. Lovro Galić dao se na raspolaganje zagrebačkoj Nadbiskupiji. Nakon smrti starog župnika u Okićkoj Sv. Mariji, u župu je došao za upravitelja vlč.Lovro Galić. Tako smo se našli kao susjedi! On je počeo podizati župu vjerski i duhovno. Na Veliku subotu, 8. travnja 1950. bila je veoma uspjela uskrsna procesija. Na uskrsni ponedjeljak, 10. travnja 1950. poslije podne izvršen je na njega napad u župnom dvoru. Bio je u kuhinji sa svojom majkom, sa sestrom i dvojicom župljana. Došla su dvojica ljudi odmah s vratiju jedan reče: “U ime zakona uhapšeni ste!” Odmah je pucao! Župnik je bio pogođen u trbuh i pao. Napadač je opalio drugi metak prema glavi ranjenika, ali je promašio. Metak je okrznuo nogu župnikove majke. Napadači su se povukli, a jedan hrabri župljanin iz susjedstva odvezao je župnika u bolnicu u Karlovac, gdje je bio operiran. Život mu je spašen, i sada je župnik u župi Sv. Marija na Muri u Međimurju. Napadači su bili poznati i samo simbolično suđeni!

Tako je moja pastoralna odgovornost bila protegnuta i na župu Okićke sv. Marije. Imao sam područje od Zdenčine do Terihajskog brijega i Poljanice, od Male Gorice i raskršća Rakov Potok, Sv.Nedjelja, Stupnik do Golog Vrha i Orešja. Svladavao sam prostor biciklom i pješice. Vjeronauk u crkvama i kapelama, posjet bolesnika, služenje Misa nedjeljom u svakoj župi, sprovodi… Svaki dan sam bio u pokretu, bez obzira na to kakvo je bilo vrijeme. Kad nije bicikl mogao nositi mene zbog lošeg puta, blata, snijega, nosio sam ja njega. Hvala Bogu, služilo me zdravlje i dobro raspoloženje, optimizam i kršćanska nada.

Od jeseni 1946.do proljeća 1947. mogao sam imati vjeronauk u školama. tada mi je i to bilo zabranjeno. Okupljao sam djecu u crkvama i kapelama, a na Pavučnjaku jedno vrijeme čak i u šumi.

Župom Okićke Sv. Marija upravljao sam nešto oko godinu dana kad je upravu župe preuzeo vlc. Branko Grulich, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo). Lijepo je radio, ali okolnosti u župi u ono vrijeme utjecale su na njega da je zatražio premještaj i otišao u Hrvatsko Zagorje, u župu Margečan. Opet sam upravljao jedno kraće vrijeme tom župom dok nije došao vlč. Serafin Tvrtković, bivši bosanski franjevac…

U mojim župama uglavnom sva su djeca krštena. Bilo je rijetkih izuzetaka. Razmjerno je bio nizak postotak obitelji koje nisu primale blagoslov kuća. Malo je bilo onih koji nisu u crkvi sklapali brak, ali svi su uključivali nedjelju u svadbovanje, što je bio mučan problem. Svadba u selu znatno je smanjila te nedjelje i broj polaznika Mise.

Bilo je utješnih vjerskih slavlja i očitovanja. Hodočašća na Mariju Bistricu bila su lijepo posjećena. Lijep broj hodočasnika je pješačio. Uvijek sam pratio pješake pješice. Imali smo jednu zgodu koju vrijedi spomenuti. Vlasti su na razne načine nastojale otežati hodočašća da bi ih pomalo ugasile. Ali to nije uspjelo. Dapače, ta su hodočašća u to vrijeme bila još više produhovljena. U Mariji Bistrici je bilo zabranjeno trgovanje, vrtuljci itd. To se proštenište oslobodilo od mnogih sadržaja koji samo umanjuju pravi duh hodočašća.

Mi pješaci smo dolazili po velikoj žegi umorni poslije podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. smo odlučili promijeniti program. Mjesto da krenemo rano ujutro, odlučili smo krenuti navečer u 8 sati računajući da čemo tako doći ranije u svetište i da ćemo izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Medutim, mala pokora nije izostala. Bilo nas je svih hodočasnika oko 200. Bilo je muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice. Došao je jedan čovjek i pitao: “Što vi tu radite?” – Odgovorio sam: “Odmaramo se!!- On je kazao: “Ne smijete tu biti!” – “Zašto?” – upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka prepirka. Među muškarce je došao čovjek u civilu i počeo tražiti legitimacije. Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem: “Tko si ti? Legitimiraj se ti!” – Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se dvojica povukla.

Slutio sam napad. Takvo je bilo vrijeme. Nosio sam sa sobom u torbi sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio ranjen. Rasporedio sam hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila na čelu povorke, a druga je bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smo smjestili u sredinu tih grupa. Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez skretanja na prečace. I krenuli smo u takvoj “strateškoj formaciji”.

Krenuli smo i šutljivo hodali kojih stotinjak metara, a onda je napadnuta zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je nastupila panika, svi smo potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s ceste. Osvrnuo sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam natrag prema njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k meni s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak sam dobio na čelu “zvijezdu”. Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao. Napadači su se povukli nakon što sam ja bio “pogođen”. Koliko ih je bilo, ne znam. Možda ona dvojica. Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakova Potoka “zaplijenio” je letvu i kapu jednom napadaču. To je bio njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se i brojili “žrtve”. Najteže je bio izudaran Lujo Holetić, moj povremeni stanodavac u Sv. Martinu. On je slavio 40. godišnjicu svojih hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj. On je ležao na zemlji. Vidljivo izudaran bio je i Ivan Razum, moj stalni stanodavac. Još su neki imali tragove udaraca. Ja sam nosio na čelu “zvijezdu”. Nastavili smo put cestom, uglavom šutljivi. Komentari “borbe” su došli kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost pojedinih “junaka” uz šaljive primjedbe. Hodočašće se pretvorilo u vedri hod hodočasnika koji su i napad shvatili kao malu pokoru.

Stigli smo već u sunčanom jutru u Stubičke Toplice. Tu smo se dulje odmarali od “borbe”. Stigli smo u Mariju Bistricu u ranim satima poslije podne. Nismo izbjegli žegu. Svećenici hodočasnici su sjedali u ispovjedaonice da budu na uslugu pokornicima. Ja sam bio zbog svoje “zvijezde” na čelu posebno privlačan hodočasnicima pa sam ispovijedao do skoro dva sata iza ponoći. Bilo je to naše najvedrije hodočašće.

Gotovo kroz cijelu godinu 1956. pozivani su ljudi, vjernici i članovi Partije, na saslušanja u Samobor u istražnom postupku protiv mene u smislu 118. i 119. člana Zakona za zaštitu države. Ljudi su dolazili k meni i pitali o čemu se radi. Kazao sam im da govore istinu. Nemam na savjesti ništa što bi zaslužilo sud, osudu. Doduše, kad su 1953. osnivali Svećeničko udruženje nastojanjem UDBE, poslali su i k meni svoga poslušnika, kojega sam dobro poznavao. Kazao sam mu: “Još ništa dobra nismo pročitali ni čuli od komunista o svećenicima. Čudi me da nam sada nude takve povlastice i žele nas uvjeriti kako su nam “prijatelji””. Znali smo koji su motivi toga Udruženja. Znali smo kako obećanjima, ucjenama i prijetnjama žele svećenike uvući i u to udruženje. Stoga su svećenici, s manjim izuzecima neotpornih, sačuvali svoju slobodu i dostojanstvo. Kazao sam svom “prijatelju”: “Ja ću biti slobodan čovjek, makar me zatvorili u samicu!”. Nisu ponovili ponudu.

Trebao sam se pojaviti na sudu 1956. Očekivao sam da ću i ja biti pozvan, da konačno znam što sam “kriv”. I pozvan sam, ali možda proračunato. Pozvan sam na UDBU na Zrinjevcu upravo u predbožićno vrijeme 10. prosinca. Tu sam saslušavan kroz tri dana, dva, tri sata dnevno. Moram priznati da je isljednik “Đukica” bio korektan. Postavljao je pitanja i pisao što sam diktirao. Nije pravio nekih pritisaka da dobije neka priznanja. Uostalom, optužbe su bile bez temelja. Optužen sam bio da prisiljavam roditelje da šalju djecu na vjeronauk, da sam kazao kako smo progonjeni jer smo svećenici, a to je kleveta narodne vlasti, da sam kazao (prije devet godina) da papir svašta podnese, dakle štampa laže, da sam civilni brak nazvao u propovijedi da je to “brak pod vrbom”, da sam kazao pred jednim članom Partije kako sve prolazi, pa će i ova država propasti, da sam vodio političke razgovore s neprijateljskim nakanama. Uglavnom: ništa! Najteža optužba mogla bi biti da će država propasti.To je već bila “kontrarevolucija”.

Sjećam se i tragičnog događaja iz Rakova Potoka koji se zbio u onim prvim godinama poslije rata. Imao sam u Rakovu Potoku crkvenog odbornika, Božu Domovića. Bio je to dobar čovjek. Jednom je bio napadnut na cesti i izudaran. Zatim je pala odluka da ga se ubije. Asfaltirala se cesta kroz Rakov Potok. Moj napadač (namjerno ne spominjem ime) organizirao je među radnicima napad na kuću Bože Domovića. Opkolili su kuću. Domović se povukao na tavan sa sjekirom. Vođa “navale” dao je zapovijed jednom radniku da ide na tavan. Kako se ovaj penjao na tavan, Domović ga je dočekao sa sjekirom i u obrani ubio. Napadači su mrtvoga pokupili, odnijeli i ne znam što je bilo poslije s tim mrtvacem. Nitko nije ništa pitao ni Domovića. Nakon nekoliko godina kazali su mu na UDBI u Samoboru: “Znate li da ste ubili čovjeka?” – On je odgovorio: “Znam samo to da sam se branio!”

Prigodom jednog rokovskog proštenja na Galgovu ubijen je iz zasjede jedan dobar čovjek i vjenik, činovnik. Zaboravio sam mu prezime. Nikada nije otkriven ubojica.

Uz taj kraj me je vezala i priroda. Od djetinjstva sam volio prirodu u svim njezinim mijenama, pojavama, oblicima. Volio sam krajolike svoga rodnog kraja pod Žumberkom. Volio sam kao dijete promatrati žumberački gorski lanac, koji stoji kao veliki zid. Pitao sam se: Što je s onu stranu. Volio sam promatrati odlaske kola, automobila, autobusa bijelom cestom sa svog brežuljka i maštao sam o daljinama. Nisam ni slutio da ću za iseljenim, ili na neki način prognanim Hrvatima letjeti na obale svihoceana! Volio sam ljeta i zime, proljeća i jeseni.

Sve je to bilo lijepo pod Okićem!

Kad sam kao gimnazijalac maštao i o svojoj budućnosti, želio sam biti gorski svećenik među jednostavnim ljudima, u lijepoj prirodi, s dalekim vidicima. Mislio sam na Slavetić.

Providnost me je smjestila više na istočnu stranu tih bregova, blještavih u vedrinama, ali i prijetećih kad su smrkli u olujama. Jednom sam za vijavice pješačio iz Okićke sv. Marije u Konščicu preko Klaka. Otišao sam, usput, na Okić-grad i vidio kako vjetar nosi snijeg iz dubine prema gore. U svakom vremenu i nevremenu otkrivao sam nešto zanimljivo, a i u olujama nešto potresno “lijepo”.Toga je dosta bilo u Okiću! Napustio sam okićki kraj s neizbrisivim sjećanjima jer sam ipak tu proživio punih jedanaest svojih mladih svećeničkih godina. Kako ne bih pamtio tih lijepih godina!

I za sam kraj jedan događaj.

Jedan milicioner u Rakovu Potoku, kratko vrijeme nakon što sam došao u župu, kazao mi je u razgovoru na cesti: “Pope, najradije bih te uhvatio za noge i lupio o zid.”- Kazao sam mu: “To bi bilo točno po Ustavu!” – Kazao je: “Tko će vam se moliti za 25 godina?” Kazao sam: “Još više nego sada!” Bio je uvjeren da će vjera nestati u narodu i Crkva će izumrijeti. Na tu njegovu prognozu mislio sam u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. na proslavi Nacionalnog Euharistijskog kongresa. Tada smo doživjeli najbrojnije sudjelovanje hrvatskih vjernika na Euharistijskom slavlju, kakvo se nije dogodilo u našoj povijesti. Ljudi su ipak nastavili vjerovati i moliti, makar je službena ideologija nastojala nametnuti nevjeru.

Bili smo pozivani na ispitivanja na UDBU kad god bi nas se htjelo za nešto okriviti. Na takvom jednom saslušanju u Samoboru kazali su mi:”Po vašoj vjeri mi ćemo doći u pakao koji ne vjerujemo, kako će to tamo biti?” – Odgovorio sam: “To ćete vi vidjeti, ali ja vam to ne želim. Mi smo dva svijeta: mi vjerujemo u Boga, vi ne vjerujete; vi meni želite zlo, ja vama dobro. Tako se ne možemo susresti!” Na te riječi nije bilo daljeg komentara.

Naša nada živi od vjere u Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv. 4,16).”, završio je pokojni omiljeni kardinal Hrvata Franjo Kuharić.

Kardinal Franjo Kuharić Zagreb, travanj 1993.

Izvor: narod.hr

Komentari