Komu je još stalo do pravilnoga hrvatskog jezika?

Uz proslavu 51. obljetnice od potpisivanja i objavljivanja

Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika – 17. ožujka 1967.

i Tjedna hrvatskoga jezika (od 10. do 17. ožujka)

U čast proslavi 51. obljetnice od potpisivanja i objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika – 17. ožujka 1967. i Tjedna hrvatskoga jezika (od 10. do 17. ožujka), logično je i trenutno važno (aktualno) upitati kakav je danas hrvatski književni ili standardni jezik i koliko se odmaknuo od tada, gdje je hrvatski jezik nakon pola stoljeća, od čega 27 godina slobodnog razvitaka u neovisnoj RH, a sve u surječju (kontekstu) njegove izgradnje, sustavnosti, normiranosti i pravilnosti u svagdašnjoj javnoj uporabi: glasilima ili priopćajnicama (medijima), javnim i kulturnim ustanovama gdje bi trebao biti besprijekornim.

Učinjeno je dosta, ali ne dovoljno, jer ponajprije 27 godina u razvitku jednoga jezika i nije dugo razdoblje, iako se moglo i trebalo više učiniti na njegovoj pravilnost i normiranosti da se u tomu htjelo.

Od 1990. do 2000. postojao je polet, želja, volja i svi su se trudili tko će više naučiti pravilan hrvatski jezik i vratiti mu sve ono što mu je na silu i nepravedno oduzeto, ne samo od 1945., koko se to najčešće misli, nego još od 1850. od Bečkoga književnog dogovora, preko tužnoga vremena hrvatskih vukovaca u drugoj polovici 19. st. i dalje pa preko prve Jugoslavije, teškoga razdoblja između dvaju ratova i jezičnoga terora uopće koji su provodili tuđi, najčešće susjedni jezici, posebice srpski jezik.

Pravo je čudo kako je uopće opstao hrvatski jezik u tim teškim bremenitim vremenima, od polovice 19. st.  pa sve do 1990.

Ali kada smo mi Hrvati počeli izgrađivati i stvarati, zapravo vraćati svomu jeziku ono što mu pripada i što mu je oduzeto, onda je nastala približna nevolja kao i teškomu naznačenom razdoblju i vremenu.

Dolaskom na vlast 2000. nove-stare komunističke vlasti, gotovo je sve vraćeno na početak prije 90-ih. Tako je, primjerice ZAP (Zavod za platni promet), postao FINA (Financijska agencija – obje tuđice), šport je postao sport, u svim javnim ustanovama i službama, posebice u medijima, sve je vraćeno na stanje prije 1990. (svi bivši urednici i kadrovi) te je ponovno počelo rashrvaćivanje hrvatskoga jezika. Velika nevolja i nesretna sudbina bila je dolaskom na čelo vlade RH Ive Sanadera koji ništa nije učinio u otklanjanju SDP-ovih uradaka, nego je sve ostavio kako su Račan i njegovi to odredili.

Dakle, smišljeno i sustavno zanemarivalo se učenje književnoga jezika u državnim institucijama. Istina, postojali su pojedinci koji su samostalno radili ili u nekim manjim ustanovama, novinama i časopisima, ali to je kap u moru u odnosu na ono što smo trebali i morali napraviti u usustavljivanju i normiranju svojega književnoga ili standardnoga jezika.

Danas nema nasrtaja srpskoga jezika, koje je trajalo od 1850 do 1990., izuzme li se razdoblje od 1941. do 1945, ipak su mnogi današnji govornici zadržali mnoge srbizme ili riječi i izraze koji su sastavnim dijelom srpskoga standarda ili čijega drugog, a nisu hrvatskoga, primjerice riječi: sačekaj (hrv. pričekaj ili počekaj), dešava se (događa se), isturen (udaljen), pom(j)eriti (pomaknuti), naprosto (jednostavno, zapravo, uistinu, naime i sl.), nadležan (mjerodavan ili ovlašten), naredni (sljedeći ili idući) mnogi pričaju umjesto da razgovaraju…; ili sintagme dobro veče (treba: dobra večer ili dobar večer), financijska sredstva (treba reći novci)…; u sintaksi su velike nepravilnosti, primjerice veznik pošto, često se pogrješno rabi u uzročnim rečenicama, a ne bi trebao tako biti kao u rečenici: Pošto nisi… (treba: Budući da nisi ili S obzirom na to da nisi i dr.).

I upravo dok ovo pišem jedan „pametni i načitani“ splitski novinar uvjerava na Facebooku da je riječ žitelj standardna hrvatska riječ, a nije. Ona je u ruskom i srpskom standardu. U hrvatskom je standardu stanovnik i dr.

Kad spominjem Facebook, onda pogledajte moj profil gdje navodima samo najčešće pogrješke u hrvatskome standardnom ili književnom jeziku.

Posebno je pogubno i pomodno vraćanje nepotrebnih tuđica, za koje mi u hrvatskomu jeziku imamo zamjenu, često dvije, a nekada i tri zamjene, primjerice: aplicirati, adaptirati, educirati, implementirati, evaluirati, komitent, kognitivan, outsourcing, kompatibilan… (mnogi ih nazivaju posprdno novohrvatske riječi).

Zanimljivo ili važno je to da sve navedene riječi nisu crveno podcrtane na mojemu računalu (spelling checker – nemamo dobar prijevoda pa evo opisno = samojezični ispravljač, ali nije dobra zamjena) što znači da nisu nepravilne u hrvatskomu standardnom jeziku, jednino je riječ veče podcrtana kao nestandardna. Što dalje nabrojiti i reći?

Posebice mnogim slušateljima paraju uši novopečeni novinari s mnogih elektronskih glasila, koji su donijeli svoj zavičajni rječnik i naglasak pa često bivaju nerazumljivi i smiješni. Svi bi oni morali dobro govoriti hrvatskim književnim ili standardnim jezikom.

To ne znači da se Hrvati trebaju stidjeti svojih dijalekata, dapače, njih treba njegovati i čuvati pa i unositi pojedine dijalektizme u standardni oblik, primjerice nudeći ih kao zamjenu za nepotrebne tuđice.

Puno je bolje stanje s tekstovima koji su lektorirani, ali i tu ima pogrješaka jer lektorski posao mnogi obavljaju s malim znanjem, za što oni nisu jedini krivi.

Ukratko, Hrvati bi trebali, i to mnogi vratiti se učenju pravilnoga hrvatskog književnog jezika, a mnogi učiti, valjda ne, ispočetka. Sretno!

Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac iz Splita

Odgovori

Skip to content