15. ožujka 1867. Austro-Ugarska – pet etapa rješavanja hrvatskog pitanja do stvaranja države

Svaki Hrvat morao bi znati bar osnovne činjenice o zemlji čiji su dio bile hrvatske zemlje stotinama godina. Na današnji dan 1867. one su pod vlašću Habsburgovaca  uređene su u državu koja je dobila ime Austro-Ugarska. Naše hrvatske zemlje bile su podijeljene: Dalmacija i Istra pripale su austrijskoj kruni, a Slavonija i Banska Hrvatska došle su pod ugarsku krunu.

Niti to nije moglo spriječiti želju Hrvata da se ujedine pod jednim barjakom i jedinstvenim imenom u zemlju koja nosi naziv Hrvatska, a te ideje su u razdoblju koje slijedi najbolje artikulirali dr. Ante Stračević i njegovi sljedbenici – hrvatski pravaši.

Austro-Ugarska nagodba je državnopravni akt kojim su 1867. na današnji dan uređeni odnosi između zemalja pod vlašću Habsburgovaca. Nagodbom je Monarhija podijeljena u »kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću«, kojima su od hrvatskih zemalja pripadale Dalmacija i Istra, te u »zemlje ugarske krune«, u koje su se ubrajale Hrvatska i Slavonija.

Od tog datuma država se zvala Austro-Ugarska, a ne Habsburška monarhija ili Austrijsko carstvo.

Nakon toga godinu dana kasnije, Hrvatski i Ugarski sabor su 1868. sklopili ugovor kojim se uređuje odnos hrvatskih krajeva unutar ugarskog dijela monarhije. Po tom ugovoru Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. To ipak nije riješilo problem „hrvatskog pitanja“ u dualističkoj monarhiji.

Nagodba je bila rezultat kompromisa između austrijskih i madžarskih vladajućih krugova nakon turbulentnih vremena građanskih revolucija 1848. godine. Monarhija je postala zajednica dviju država, od kojih je svaka imala ustav i zasebna državna tijela. Zajednički su im bili vladar, koji se zasebno krunio za svaki dio Monarhije, te određeni poslovi (tzv. pragmatički zajednički poslovi): vojska, zastupanje u inozemstvu i za te poslove potrebne financije.

Uz zajedničku vojsku, i u austrijskom i ugarskom dijelu Monarhije, postojalo je domobranstvo, pod zasebnim ministarstvima narodne obrane. Madžari su s vremenom uspjeli postići ustupke u smislu veće samostalnosti, koja se na koncu očitovala i u obliku nekih međunarodnih ugovora. Pravni pisci svrstavali su Nagodbom stvorenu zajednicu pod različite poznate tipove složene države: personalnu ili realnu uniju, federaciju, konfederaciju, odn. kombinaciju tih različitih tipova složene i proste države. U povijesnoj perspektivi bila je to posljednja faza habsburške države.

Pet važnih etapa „hrvatskog pitanja“ od 1848. do Domovinskog rata:

Poznato „hrvatsko pitanje“ statusa Hrvatske i hrvatskog naroda iz vremena obiju Jugoslavije imalo je svoj korijen pod istim imenom još od vremena Austro-ugarske nagodbe, pa i prije. U toj habsburškoj i austro-ugarskoj fazi „hrvatsko pitanje“ možemo podijeliti tri etape, nakon kojeg slijedi etapa Hrvatske kao dijela dvije Jugoslavije, s izuzetkom razdoblja od 1941-1945. kada je postojala Nezavisna Država Hrvatska:

1.Faza ilirskoga narodnog preporoda, u njoj se započelo kulturno ujedinjenje Hrvat (i šire Južnih Slavena) katoličke vjere s teritorija nekada okupljenih u srednjovjekovnoj Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji (Regnum Croatiae et Dalmatiae).Razdoblje od ožujske revolucije 1848. do sloma revolucije u kolovozu 1849., kad je, u doba političkih nemira u Beču i njemačko-madžarskoga sukoba u Carevini, formuliran  program ujedinjenja i samostalnosti Trojedne Kraljevine(Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije)

2. Doba stranačkih nacionalnih ideologija u razdoblju od sredine XIX. stoljeća do kraja I. svjetskoga rata. Valja naglasiti da su teritorijalne pretenzije tih ideologija uglavnom nadilazile okvir Trojednice, bilo da su širile vjeru u mogućnost da se svi južni Slaveni ujedine pod hrvatskim imenom (Stranka prava) ili su imale u vidu uspostavu višenacionalne južnoslavenske zajednice s manje ili više izraženim federalnim obilježjima (Strossmayer, Narodna stranka). Potkraj razdoblja proširio se, ponajviše u krugovima školske i sveučilišne mladeži, poseban oblik jugoslavenske ideologije, kojoj su svojstveni jugoslavenski »nadplemenski« nacionalizam i uvjerenje o primatu Srbije u procesu ujedinjenja. Bilo je to posljedica romantičnih ideja o slobodarskoj Srbiji kao „Piemontu Južnih Slavena“, koja je netom bila oslobođena od gotovo 500 godina turske vlasti.

3. Razdoblje I. svjetskoga rata. S jedne strane, obilježeno je djelatnošću političara i ideologa koji su vjerovali u opstanak Carevine i mogućnost njezina preuređenja na federalističkoj osnovi, što bi rezultiralo stvaranjem južnoslavenske federalne jedinice s teritorijem od Triglava do Sarajeva ili – u skladu s nacionalno radikalnijim očekivanjima – nekom vrstom habsburške »velike Hrvatske«, tj. državom Hrvata i bosansko-hercegovačkih muslimana s granicom na rijeci Drini. S druge strane, u istom su razdoblju djelovali hrvatski političari u emigraciji (Trumbić, Supilo, Meštrović i dr.), koji su, polazeći od predviđanja da Carevina neće preživjeti rat, radili na uspostavi južnoslavenske države Srba, Hrvata i Slovenaca.

4. Nakon toga problem „hrvatskog pitanja“ širi se na monarhističku Jugoslaviju, NDH i komunističku Jugoslaviju, koji dio hrvatske novije povijesti od 1918-1990 stavljamo pod jednu točku. Jugoslavija je, u obje velikosrpske vezije kao monarhistička ili komunistička, na historijski poseban način bila „tamnica hrvatskog naroda“ i najpogibeljnija država u kojoj se hrvatski narod ikada našao. To je izraženo osobito u poštovanju nacionalnih prava i identiteta hrvatskog naroda, kao i po pitanju masovnih zločina s elementima genocida nad Hrvatima. Za to postoje jaka povijesna, moralna i druga obrazloženja.

5. Definitivno rješenje „hrvatskog pitanja“ dogodilo se u Domovinskom ratu kada vojnom pobjedom nad Srbijom, koja je okupirala dijelove Hrvatske pod opravdanjem zaštite svoje manjine (to je učinio i Hitler u Sudetima), Hrvatska postaje samostalna država.

Izvor: narod.hr

2 comments

  1. A.P.Z.

    Miroslav ..Sve je moguće i moglo je sve biti …a ..što je moglo biti sad je kasno…..Mnogi su svojeglavi…ne daju….mi smo mogli kao i Češka lijepo se raspačati po svojim granicama i surađivati kako je bio razrađen plan….našli su se pametnjakovići i htjeli su svojeglavo…..dijeliti Bosnu….i vjerujem da do ovog ne bi došlo što imamo danas….da je išlo kako je trebalo….da Mesić preuzme predsjedništvo …..i krenuti u sretnu budućnost bez rata i krvi…..demokratskim redom…znam bili bi u sklopu JUŽNI SLAVENI ….a sa svojim republičkim granicama…1992 davno je prohujala a mi još uvijek sjedimo u ne pomaku osim sad nas guraju u tu nesretni IK. nije dovoljno da plaćamo EU članarinu već i od IK ….Nitko ne želi ikoga u grupu bez novca a uvijek se nađe netko tko želi do prinijeti zlu za svoj osobni interes….poz.

  2. Miroslav Krzak

    Hrvatsko pitanje nije definitvno riješeno, jer je zemljopisni oblik Hrvatske takav da se njome ne može učinkovito upravljati ni u miru, a pogotovo ne u ratu, a osim toga, zbog neprirodnih granica prema Bosni i Hercegovini, ona smeta razvoju Bosne i Hercegovine, kao što Bosna i Hercegovina smeta razvoju Hrvatske. Kako se ovakav kroničan porblem ne bi periodički rješavao ratovima, nužno je obje zemlje politički pripremiti na demokratsko ujedinjenje, najbolje uobliku konfederacije/federacije po uzoru na Švicarsku. (Nemoguće? Ono što držimo nemogućim, a ostvarenje čega ovisi prvenstveno o nama, zaista će ostati nemoguće i dovest će do nestajanja te potpunog nestanka sadašnjeg hrvatskog, bošnjačkog i srpskog stanovniištva, kako u ratovima tako i u periodima mira, s teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine).

Odgovori na Miroslav Krzak Otkaži odgovor

Skip to content