TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Tomislav Sunić: Hrvatska u očima Nijemaca

  • Written by:

Kada je već riječ o Hrvatskoj u očima Nijemaca moraju se spomenuti također ‘i srpske oči’ o kojima piše u svojoj knjizi Kaputt talijansko-njemački književnik fikcije, novinar i romanopisac Curzio Malaparte, pravog imena Kurt Erich Suckert. I to ne samo u prenesenom, već i u pravom značenju. Riječ je o očima koje su navodno, Srbima iskopale ustaše, a koje njemu Ante Pavelić servira na diplomatskom domjenku u Zagrebu.

 

{jathumbnail off}“Apsolutno fašističko zlo” kao isprika za vlastito zlo

Malapartove slike iskopanih srpskih očiju zvuče hiperrealno i nimalo uvjerljivo, čak za one koji su najveći kritičari ustaškog režima. Ali to nije bitno. Bitna je negativna predodžba o Hrvatima i Hrvatskoj koja se stvorila nakon 1945 g. u stranom književnom svijetu. Malaparte nije tko god; njegova simbolična proza trajno ostaje u kolektivnoj psihologiji čitatelja. Njegov je stil pun magičnog realizma, a kao književnik dobiva i dan danas hvalospjeve u utjecajnim časopisima diljem svijeta. [ii] Bio je Malaparte doduše ekscentrik; najprije talijanski fašist, onda nakon rata komunist – da bi umro kao uvjereni katolik, i da bi svoju vilu u Italiji dao u nasljeđe Mao Ce-tungovoj Kini! No njegova pisarska ostavština i slike srpskih očiju koje kruže diljem literarnih salona ostavljaju teško breme na Hrvate i na njihovu izgradnju svog modernog identiteta. Dapače, slike hrvatskih fašističkih vampira sele se nakon 1945. u diplomatskim kružocima duž cijele kugle zemaljske. Nimalo se ne smije zaboraviti niti činjenica da slike povampirenih ustaša postupno ulaze u kolektivnu svijest i brojnih srpskih intelektualca i političara, nakon toga kod srpskih memorandista, da bi konačno dobile svoj pobunjenički oblik 1991. kod brojnog srpskog seoskog življa u Hrvatskoj. Njihova psihotična i divljačka reakcija, 1991.g., na proglašenja nove države Hrvatske, upravo je rezultat tih monstruoznih slika i priča koje su zapadni pisci, akademici i političari desetljećima gradili o Hrvatima. A takve slike o vampirima Hrvatima velikim dijelom su podržavali režimski hrvatski intelektualci u komunističkoj Jugoslaviji, kao i danas u liberalnoj Hrvatskoj.

Stoga, ako se već traži pravog krivca za nedavne vukovarske žrtve, za nedavnu ratnu katastrofu i za moguću još veću dolazeću katastrofu, uzroke treba potražiti prvenstveno u lažiranoj historiografiji svjetskih i jugoslavenskih povjesničara, među režimskim novinarima, a danas, u liberalnoj kultur-propagandi. Riječ “ustaštvo”, upravo kao i riječ “nacizam”, nisu više pojmovi za političke pokrete. Semantičkim, tj. jezično-pojmovnim pomicanjem, te su riječi postale simbol apsolutnog zla. Logično, ako se nešto i nekog proglasi apsolutnim zlom, tada se sva ostala politička zla moraju i mogu pravno relativizirati. “Apsolutno zlo” i “monstrumi” nisu više ljudi; te kreature i njihovu rodbinu potrebno je stoga fizički u potpunosti uništiti. Za njih ne vrijede “ljudska prava” – upravo stog jer oni nisu ljudi već monstrumi i opće zlo. Putem naziva “monstruma ustaša i fašista” to su praksu koristili nekada komunisti u Jugoslaviji kako bi prikrili vlastite zločine, a danas to čine svjetski liberali, koji svoje imperijalističke zločine, svoje gospodarsko i financijsko rasulo, pravdaju time “da je “liberalizam ipak manje zlo od apsolutnog fašističkog zla ili aveti i monstruma ekstremne desnice”.

Varaju se čelni političari u današnjoj Hrvatskoj kada se kite antifašističkim perjem ili partizanskim pedigreom, u nadi da će tako ublažiti pred stranim svijetom predodžbu o današnjoj Hrvatskoj kao nastavku na ustašku državu. Često zaboravljaju, ili ne žele znati, da zapadni mediji i dalje povremeno svrstavaju Hrvatsku u koš sa ekstremnim desničarima, kripto-fašistima i ekstremnim nacionalistima. Pojam “slobodne Hrvatske” u zapadnoj historiografiji, od 1945. do 1990. bio je pojam za ustaštvo, fašizam, odosno pojam “općeg zla”. Bilo da je riječ o Paveliću, Tuđmanu, Mesiću ili Josipoviću i srpski mediji stavljaju povremeno, bez puno razlika, sva ta četiri imena u isti koš. Ta su imena simbol države koja je razbila bivšu svjetsku miljenicu Jugoslaviju.

Koliko god antifašisti vole citirati Malaparteov opis srpskih očiju, vrijedi spomenuti Malaparteov literarni hvalospjev Anti Paveliću u talijanskoj reviji Documento, kasnije prenesen u hrvatskom proustaškom tjedniku Spremnost. Pavelić i Malaparte šeću obalom Save, a Malaparte Paveliću sklada hvalospjev:

“Počeo sam shvaćati što stoji iza te jednostavnosti i tog nevjerovatnog dostojanstva Ante Pavelića, iza njegove ljubavi prema zemlji, iza njegovog sna o seoskoj hrvatskoj zemlji: jedno tiho dostojanstvo, dobronamjerno i plemenito..[iii]

O Malapartovim hvalospjevima Paveliću, dakako, literarni kritičari i antifašisti ne žele puno govoriti. Suprotno raširenoj romantičoj slici o intelektualcima, a pogotovo o književnicima kao prekrasnim ljudima, intelektualci a pogotvo književnici oduvijek su bilo prevertljivi poltroni. Tradicionalno su intelektualci nositelji puno većeg zla od vojnih zapovjednika, upravo stoga jer intelektualno, često i dobronamjerno, legitimiraju nadnaravne političke konstrukcije i halucinantne političke utopije, koje u načelu uvijek završavju u općem klanju. U pravilu se književnici slizavaju sa svakim režimom. Na primijer, cijela francuska književna ljevica, a da ne govorimo o vodećim predratnim francuskim socijalističkim i komunističkim čelnicima (Jacques Doriot, Marcel Déat, Pierre Laval, itd.) tijekom Drugog svjetskog rata kolaborira s Nijemcima. Nakon rat, masovne antifašističke likvidacije i ušutkavanje francuskih nacionalističkih književnika i novinara (više od 160 njih) u poratnoj Francuskoj, imale su prvenstveno kao motiv antifašističke taštine, osjećaj ljevičarske manje vrijednosti, a vrlo malo mržnju na drugačije političko uvjerenje. [iv]

Nije to ništa novo u povijesti ako se uzme u obzir da su i nedavne 1991. godine zapanjujući broj hrvatski komunista i Jugoslavena, “kulturnih radnika”, itd. preko noći postali u novoj državi vrlo glasni hrvatski nacionalisti ili članovi HDZ-a.
No to ne znači da se treba zaboraviti ustaške zločine. Trajno pitanje stoje: Jesu li ustaški zločini protiv Srba bili dio strateške državne politike NDH-a, ili su bili “kolateralne žrtve ratnog kaosa” – kako to kažu vrlo brzo u svoju obranu djeca komunista i partizana kada god je riječ o masovnim zločinima njihove rodbine.

NDH-ova avet iz ormara: Glaise von Horstenau

Uzmimo Generala Glaisea von Horstenaua, visokog opunomoćenog Hitlerov namjesnika u NDH, čija je knjiga vrlo bitna u poimanju današnjeg literarnog i političkog kriminaliziranja NDH-a, a u konačnici i sotoniziranja moderne Hrvatske i svih Hrvata, bez obzira na njihova politička uvjerenja. Knjiga je nezaobilazna u promatranju psihologije Hrvata iz prizme psihologije jednog stranaca, u ovom slučaju visokog njemačkog političara Trećeg Reicha von Horstenaua:

“..U tim vremenima prepunih događaja vodio sam neke teške pregovore sa Poglavnikom. Oni su mi u toliko teško pali jer sam se zadnjih mjeseci uvjerio u sve veću neiskrenost, lažljivost i zloćudnost tog čovjeka. A to je već odavno postalo opće mišljenje (” communis opinio”, u nj. tekstu, o.a.) – sve do nekih od njegovih najbližih suradnika. Na njemu se ponovo pokazalo, upravo kao i na njegovom društvu, kako sam bio u pravu kada sam 19. travnja 1937. – a tada sam još bio ministar u samostalnoj Austriji — rekao Hitleru: “Znate Führeru, a to je povijesno iskustvo, da emigrantska politika u pravilu prelazi u domovinsku nesreću.” Kada sam od njega ( Hitlera, o.a.) odlazio pomislio sam: Zaboga, pa što si to rekao. Pa on je također emigrant!” (str. 165).

“..Nakon što je “Dido” Kvaternik, patološki sin patološkog maršala – majke kao kćerke Josue Franka, polu – Židovke, ali jedini vrijedan dio obitelji – zajedno s Tomićem (Viktor Tomić, o.a.), sadističkim čuvarom osobne Poglavnike sigurnosti, na najokrutanijan način “napravio red” u Srijemu, tada sam saznao, neposredno pred naš let za Rusiju, da se u Bjelovaru, nekad domovini varaždinske pješačke pukovnije br. 16, nešto sprema.” (str. 165-166).

.. “Požurio sam u čizmama, punim korakom, do državnog šefa (Poglavnika, o.a.) i rekao mu da ću osobno otići u tako strašno opisani logor Sissak (Sisak, o.a. ) a zatim nakon toga u mjesta uz Savu, te sam zatražio pratnju ustaških funkcionara. Vlak ide za 2 sata…” ( str. 167).

“..Otišli smo u koncentracioni logor, koji je bio smješten u jednoj tvornici. Očajni uvjeti. Malo muškaraca, ali puno žena i djece sa nedovoljnom odjećom, leže po noći na kamenu, oronuli, kukaju i jamraju. Jedan “komandant logora”-unatoč kasnije pozitivne ocjene Poglavnika, jedan lupež kojeg ignoriram, govori mojoj ustaškoj pratnji: “U takvim prilikama može se samo povraćati, .. samo povraćati, da moja gospodo! I onda ono najgore: jedna sala uz čije zidove, uz škrto nabacanu slamu — najvjerojatnije radi moje “inspekcije” — 50 gole, djelomično već mrtve djece! Nije za zaboraviti da su izumitelji konc- logora bili Britanci u Burskom ratu. Ali ta mjesta užasa, ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom, kojeg smo mi postavili, dosegla su vrhunaca užasa.” ( str. 167).

….”Kada sam svom dragom komandantu Kascheu (Siegfried, njemački poslanik u NDH, o.a.), jednom zgodom rekao, kada sam pokazao na sliku Poglavnika: “Pogledajte si ovog tipa. Obrijte mu glavu i stavite mu zatvoreničko odijelo i imat ćete najljepšeg teškog kriminalca pred sobom.” Kasche, koji Poglavnika cijeni i ljubi upravo zato što je taj zaprimio Führerovo biskupsko polaganje ruku na se, napravio je vrlo kiselo lice.” ( str. 171).

Moć predodžbe

Knjiga Horstenauovih memoara ima više od 500 stranica, gdje autor dosta govori o svojim hrvatskim kolegama i prijateljima iz još davnih bečkih dana, kada je s njima, kao budući austrougarski časnik studirao na vojnoj akademiji u Beču, a kasnije, za vrijeme Prvog svjetskog rata, bio na terenu u Bosni. Von Horstenau je Austrijanac, stare austro-ugarske bečke škole. Tradiconalno, a i dan danas, Bečlije sebe smatraju puno većom gospodom od sjevernih Nijemaca, koje von Horstenau često zove “Prusima” , a samog Austrijanca, Hitlera, optužuje za pangermanski centralizam. Slične paralele on povlači među ustaškim emigrantima povratnicima, ustaškim čelnicima iz Bosne i Hercegovine i ustaša iz Zagreba. Ti kulturno-psihološki detalji među Nijemcima i Hrvatima, iz različitih krajeva Europe i Hrvatske i Bosne, veoma su bitni u shvaćanju ne samo von Horstenauove proze već i cijelokupne politike Trećeg Reicha prema Balkanu, a konačnici i u njihovim ogromnin svjetonazorskim razlikama.

Knjiga njegovih memoara, pored originalnog teksta, ima veliki broj uvodničkih komentara, a objavljena je u Njemačkoj neposredno prije raspada Jugoslavije. Osim kod malog broja ljudi knjiga je malo popularizirana u Hrvatskoj. Ono što upada u oči je to da von Horstenau piše knjigu memoara tijekom svog trogodišnjeg službovanja u NDH. No čitatelj se mora pitati kako to da nakon američkog zatvora, u kojem se on nalazi od 1945. do 1946., tj. do svog samoubojstva, njegovi memoari izlaze u javnost — dočim memoari likvidiranih visokih nacional-socijalističkih dužnosnika nikako da ugledaju svjetlo dana?

Svojim sarkastičnim tonom koji ima puno bečkog žargona i jezičnog lokalizma, von Horstenau nastavlja povremenim opisom svojih starih zagrebačko – bečkih školskih kolega koje čas hvali, a čas im se ruga :

.”.Kao i uvijek Kvaternik se pokazao dragim dečkom. Kad je saznao od simpatičnog hrvatskog visokog policijskog savjetnika Klobučarića, koji je od 1918. pripadao emigraciji, da za kavu nisam zaprimio mlijeko i da se nalazim u Panhansu ( glasoviti hotel u Austriji, o.a.), odmah mi je poslao lijepi paketić kupona za mlijeko.”. (str. 509).

…”U kratko može se i mora se reći da se Slavka ne smije uzeti za ozbiljno. Da njegova cijela mržnja usredotočena na Poglavnika, u to sam se ja mogao najbolje uvjeriti.” ( str. 510).

..”Pitao sam Slavka, pa zašto je on dakle 10. travanja 1941.g. proglasio državnim poglavarem jedan takav šuft i izdajicu (“Schuft,” u nj. tekstu, tj. “smeće”, o.a.). On se ispričao tako da mi je rekao da on nije Pavelića gotovo niti poznavao, a da su mu Ivo Perčević i Mile Budak o njemu dali najbolje reference.” ( str. 511- 512).

“..Masakr nad Srbima, za koje je njegov sin bio još najviše kriv, bili su mu cijelo vrijeme apsolutno odbojni; on je u njima vidio najveće zlo. A mi Nijemci smo teško pogriješili što nismo od samog početka preuzeli vrhovnu komandu nad cijelom hrvatskom vojskom.” (str. 510). [v]

 

Nastavlja se:
Dr. T. Sunić je autor knjige, La Croatie ; un pays par défaut? (Avatar 2010)

Autor: Tomislav Sunić/Croative.net

 

Bilješke:

[i] Curzio Malaparte, Kaputt ( Paris: Folio 1991), str 331. Moj prijevod citata sa francuskog izdanja knjige možda odskače nešto od prijevoda sa talijanskog originala ili engleskog, ili njemačkog prijevoda. Kaputt je prevedena na desetak europskih jezika.

[ii] Edmund White, “The Rouge Genius,” The New York Review of Books, 27.10. 2011

[iii] Curzio Malaprate, “Lik Ante Pavelića”, Spremnost, 21. lipnja 1942 ( Prvobitno objavljen u talijanskoj reviji Documento. Višnja Pavelić dala mi je španjolski i francuski prijevod teksta sa talijanskog, svog brata, Velimira. Original tjednika Spremnost nije mogla naći. Navodno je hrvatski pjesnik, kasnije također emigrant, Viktor Vida, pričao Malaparteu sve najgore o Paveliću.

[iv] Dominique Venner, Histoire de la Collaboration (Paris: Pygmalion, 2000), str. 515-516.

[v] Ein General im Zwielicht. Die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau

(Wien: Peter Broucek, Böhlau Verlag, 1988., 2005.)

Komentari