TwitterFacebookPinterestGoogle+

Anela Todorić: ‘Ne trujmo se nad ružnim što govore o nama, mogli bi doći u iskušenje uzvratiti istom mjerom’

Neke stvari, unatoč našim nastojanjima da se ne dogode, jednostavno se moraju dogoditi.
Dogodit će se one s nama ili bez nas.

Jer da se ne dogode, nikad naše oči ne bi mogle vidjeti pobjedu dobra nad zlim, života nad smrti. Dogodit će se one upravo zbog nas koji vjerujemo, da spoznamo da volja naša malo vrijedi ako njome ne upravlja volja Stvoriteljeva.

Ušli smo čini se u jednom duhu u veliki tjedan s maslinovim grančicama koračajući prema Trgu, prisjetimo se toga, dobro smo učinili.

Tko je želio za ovoga križnog puta napraviti za Isusa napravio je, tko za onoga drugoga napravio je i on.

Prišla mi je jedna gospođa i ljubazno rekla: Strašno je ovo što nam se događa. Ako netko izrazi drugačije mišljenje od nametnutog nam, progone ga.

Pitam je vjeruje li u Boga? Odgovori mi: Samo On nas i drži da ne potonemo.

Strah me, ako se ova najnovija bolest ne zaustavi, što nam preostaje? – ne odustaje ona.

Što nam preostaje?

Možda je ovo pitanje ključno za sve nas koji se borimo za vrijednosti koje nam je Bog dodijelio. Možda je konačno vrijeme da dublje zaronimo u otajstvo našega otkupljenja i dobijemo odgovor.

Uistinu je mučan prizor velikoga Petka kojeg promatramo, no spasonosan. Razmatramo li ga u najtežim trenucima našeg života, onim kad padamo i treći put, licem okrenutim prema dolje, pogledom uprti u tvrdi kamen, pogled bi nam se odjednom mogao i razbistriti.

Moglo bi lako naše trpljenje dobiti smisao, gledajući ovo teško drvo kako se vuče po zemlji, pitajući se: Što je učinio Isus da ovako pati?

Voli me i želi moje spasenje. Zar zbog toga pati?

Ako nam se pritom javlja želja da podignemo Isusa iz gliba zemlje poput Šimuna Cirenca i obrišemo njegovo lice kako bi vidio ustati, preostaje nam, itekako da nam preostaje.
Promotrimo ga kako On ustaje! Oponašajmo ga kao djeca kad oponašaju svoga oca.

On je Bog!

Da, ali i čovjek, u svemu nama jednak, osim u grijehu.

Znači, možemo ustati gledajući kako On ustaje. Nije li upravo postavši čovjekom dao sebe za uzor ljudima. Ili mislimo kao i oni koji nas progone da nije mogao sići s križa?

Svejedno je teško čitati poruge i laži na svakoga tko ustane u obranu Božjega. I na vas su svako ruglo rekli – nastavlja gospođa

Je, naravno da je teško, jer slab je čovjek na nepravdu, ali ako na čelu ove povorke ne vidimo ponovo izmučeno Tijelo kako pada, ako ne vidimo žalosnu mu Majku kako ga gleda, ako Mu ne prilazimo baš poput Veronike kako bi vječno utisnuli krvavo Lice u svoja srca, još nam je teže, za odustati od svega zar ne?

Isusa na kraju krvavog puta nisu pustili, nego su ga još i proboli i raspeli.
Tako gol i osramoćen, ostavljen i zatajen od svih umire na križu, a Kralj je svih kraljeva.

Što mi sebi onda umišljamo?

Da ćemo odmah, uz ovo malo muke izvojevati pravednost u svijetu pokvarenih. Da ćemo preteći Onoga koji je umro za pravednost, a sama je pravednost, a tako smo malo učinili za Njega? I onda se razočarati.

Nije dovoljno reći ja volim i voljeti. Moderna je to ljubav poznatog zavodnika današnjice koji krade sve što je Božje i oblači u svoje cvjetne haljine. Takva ljubav ima vijek trajanja, a prestaje s novim dezenom.

Prava ljubav traži žrtvu, post i molitvu kako bi bila ljubljena. Prava ljubav voli čovjeka, ali ne opravdava grijeh u njemu. Čini pokoru i donosi svakim jutrom nove odluke kojim učvršćuje vjeru u Spasitelja. Trpi i podnosi. Koja ne klone nikada. Ovakva vojska slijedi Isusa.

Sjetimo se žrtve bl.Ivana Merza i bl. A. Stepinca pa se upitajmo ponaosob:

Koliko smo bili gladni, iscrpljeni postom, koliko sm dnevno molili, činili pokoru za naše obitelji? Što smo spremni žrtvovati za pravednost iti od svog komoda?

Na kraju kad već brojimo, prebrojimo i ljude podno križa?
Zar samo oni povjerovaše?

Ja vjerujem i kada kažem:
»Nesretan sam veoma.« Ps 116

Ono što je u srcu koje trpi za Božje vrijednosti, sakriveno je svjetovnom dokumentu i ljudskom zakonu. Sabirimo toga blaga da mu dade smisao.
I slama se ovo srce u svakom čovjeku nad raspetom istinom, baš kao i onom bezgriješnom žalosne majke Marije nad njenim Sinom, uvijek i iznova.

Ali, ako ćemo za križem ići, pripremit nam se. Bez poruge i bez pljuvačke, bez žrtve teškog križa nećemo proći. Niti će sjeme donijeti rod, ako ne umre.

U kostrijet nam se obući i vratiti na izvor da se ne čudimo više istim ljudima i stoljećima istim njihovim djelima?

Isusa su šibali, a bio je tih. Govorili su laži protiv Njega, nije se branio. Pljuvali su Ga, svlačili Ga i rugali mu se, nije se opirao. Raspeli su ga, nije ih proklinjao. Umro je za vas, za mene i za onoga koji ga kopljem probode tražeći oprost za svakoga, bez iti jedne uzvraćene ružne riječi.

Poput janjeta ode na klanje.

Reći da nam ništa ne preostaje je buditi beznađe u sebi i ostalima, širiti strah i padati u malodušnost.

Ne trujmo se nad ružnim i lažljivim što govore o nama, mogli bi doći u iskušenje uzvratiti istom mjerom i sami sebe lišiti ljubavi koja bi se na kraju mogla pružiti upravo tim ljudima, ako se nekad, daj Bože, nađemo skupa na strani istine.

Bog je već sad učinio dobro za spas svoga naroda koji ga slijedi. A zar nije uvijek?
Ako ploda ne vidimo mi, uživat će ga djeca naše djece.

Preostaje nam dakle i te kako, ono najveće nakon križa, Uskrsnuće. Jer uskrsnu Isus doista!

Koga da se bojimo?

Izvor: narod.hr

Komentiraj