TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Stjepan Šterc: Izborni izazov bez provedbe

Pozicioniranje demografske problematike u programskim dokumentima nije bilo sporno od početka ’90-ih godina. Sadržaji vezani za nju naročito su bili važni i neizostavni u predizbornim i izbornim vremenima, u javnim nastupima, političkim obećanjima i sličnim prigodama, a i danas su na javnoj političkoj sceni, gotovo dominantna tema koju niti jedna politička opcija ne može negirati.

Demografska je stvarnost u Hrvatskoj obilježena i opterećena svom silinom demografske destrukcije, svim negativnim demografskim parametrima, ubrzavajućim negativnim trendovima i nepojmljivim raskorakom između programskog prihvaćanja i objektivno potrebnih i nužnih odluka i postupaka koji se ne provode. Cjelokupna je akademska, znanstvena, kulturna, gospodarska i općenito javna scena u suglasju oko važnosti demografske revitalizacije za gospodarski, društveni, prostorni i ukupni razvoj zemlje, ali sve u konačnici, ipak, ostaje na prosudbama, razumijevanju i odlukama političkog/stranačkog vrha. Vjerovanje je u vlastitu budućnost temelj svega, a tu budućnost donose jedino djeca i mladi. Civilizacijsko je to nasljeđe kao i poimanje uloge ljudske populacije u svom dugom i nimalo lakom hodu kroz vrijeme. Nitko nikad nije prihvatio dekadenciju i vlastiti nestanak kao očekivan i logičan povijesni slijed.

Hrvatska je na tom civilizacijskom i povijesnom putu prolazila kroz burna i teška razdoblja, odolijevajući okruženju koje se uvijek željelo domoći istočne jadranske obale i prisvojiti krški otočni i obalni biser. I uspijevala je uz velike žrtve očuvati i prostor i identitet, ostavljajući ih naraštajima koji su dolazili i nastavljali isti ili sličan put i nove borbe za društveni i prostorni identitet. Opstala je usprkos velikim depopulacijama ukupnog stanovništva, zabilježenim u prvim popisima stanovništva nakon svih ratova u 20. stoljeću, kakve nisu imale druge zemlje u užem i širem okruženju (zapravo nije imala niti jedna) i s više stanovnika u iseljeništvu, nego u matičnoj državi. Među ključnim su to razlozima, zašto je suvremena Hrvatska relativno brzo ušla u klasični demografski slom sa svim negativnim pokazateljima i trendovima.

U svijetu oko 3,4 milijuna Hrvata

Prirodni je pad stanovništva dosegao u 2017. godini gotovo18.000 osoba, a razina je iseljavanja, prema statistikama useljeničkih zemalja, posebno Njemačke, Austrije i Irske, gotovo 80.000 osoba godišnje! Procjenjuje se kako je u klasičnom iseljeništvu diljem svijeta oko 3,350.000 hrvatske populacije, u susjednoj matičnoj Bosni i Hercegovini nešto ispod 400.000, a u susjednim zemljama oko 250.000 manjinske (Šterc, S., Miličević, M., Herceg, N., 2016.). Sukladno svemu navedenom i procijenjenom, demografska problematika postaje ključno pitanje hrvatske budućnosti, pa i opstanka hrvatskog naroda i zato je prema njoj potrebno reagirati strateškim, revitalizacijskim i političkim odlukama, te znanstvenim ukazivanjima i javnim eksplikacijama, sve dok politički, ekonomski i financijski sustavi i stručnjaci ne shvate izravnu uvjetovanost gospodarstva i stanovništva.

Ubrzo nakon oslobađanja velikog dijela Hrvatske vojno-policijskim akcijama Bljesak i Oluja u svibnju i kolovozu 1995. godine, formirano je Ministarstvo razvitka i obnove i u njemu Uprava za regionalni razvitak s Odjelom za migracije. Demografska je problematika postavljena na razini Uprave s pomoćnikom ministra na čelu i prihvaćena je kao jedno od ključnih političkih i vladinih pitanja, a formirano je i Vijeće za demografski razvitak sa svim relevantnim stručnjacima iz različitih djelatnosti i političkih opcija, zaduženo za izradu strategije demografskog razvoja Hrvatske. Strateški dokument pod nazivom „Nacionalni program demografskog razvitka“ izrađen je već 1996. godine i iste je godine aklamacijom prihvaćen na Vladi i u Saboru Republike Hrvatske, kao potvrda važnosti, stručnosti i nužnosti za ukupni razvoj zemlje.

Razrada i predlaganje klasičnih mjera populacijske politike, oslanjanje na hrvatsko iseljeništvo i selektivna imigracijska politika, bili su ključni sadržaji dokumenta, a posebno treba naglasiti predloženu selektivnu imigracijsku politiku 22 godine prije velike demografske krize u Hrvatskoj danas. Dokument je bio više strateške, nego operativne razine i mogao je i trebao postati temelj kasnijeg postupanja. Međutim, usprkos aklamacijskog saborskog usvajanja, javnog podržavanja, najava velikih demografskih problema kasnije i objektivne potrebe provođenja, malo je toga realizirano, ili bolje rečeno gotovo ništa do promjena vlasti u Hrvatskoj već na početku 2000. godine. Dokument je nakon te promjene potpuno zaboravljen, kao da ga nikad nije niti bilo i cijela se demografska problematika usmjerila, ili još bolje, vratila u okvire obiteljske i socijalne politike s različitim svjetonazorskim pristupima.

Dokumenti i njihova primjena

Lijeva je koalicijska Vlada 2003. godine izašla s potpuno novim dokumentom pod nazivom „Nacionalna obiteljska politika“ i s pretpostavkom kako su obiteljska i socijalna politika važnije nego populacijska (demografska, revitalizacijska), što je sukladno političkom pristupu i selektivnom izboru autora samog dokumenta. Politizacija cijelog koncepta odvajala je demografsku problematiku od gospodarske, migracije se nisu niti spominjale, a reemigracija i oslanjanje na hrvatsko iseljeništvo kao revitalizacijski modeli, sasvim su izostavljeni. Rezultati su njegove primjene bili mali, demografska se destrukcija nastavila i Hrvatska je sigurnim putem i ubrzano krenula prema demografskom slomu, dok se raskorak između donesenih dokumenata i njihove primjene sve više pojačavao na štetu demografskog i ukupnog razvoja Hrvatske.

Nakon promjene vlasti krajem 2003. godine, ponovo je formirana radna skupina u okviru Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti za izradu – populacijske politike. Uglavnom su svi hrvatski demografi bili njezini članovi osim, naravno, onih koji nisu prošli političku selekciju unutar tada vladajuće političke opcije. Po tom kriteriju u radnu skupinu nisu pozvani nositelji (znanstvenici i suradnici) izrade prvog strateškog dokumenta, niti su bili u prilici na novi koncepcijski i sadržajno utjecati. Razradbeni i provedbeni pristup, programirane obaveze, usmjeravanje demografske problematike u temelj ekonomskog razvoja i brojni poticaji, bili su velika vrijednost dokumenta i svakako ključni iskorak u odnosu na prethodni, međutim komplementarnost s prvim trebala je biti nužna jer bi uključivala hrvatsko bogatstvo u iseljeništvu, reemigraciju, selektivnu imigraciju i regionalnu, unutarhrvatsku redistribuciju. Najveći je problem provedbe „Nacionalne populacijske politike“ bio u zaduženjima po brojnim resorima koja nisu mogla biti koordinirana s iste razine, pa se posebno već tada u provedbi pokazala potreba formiranja vladine institucije za demografsku problematiku iznad razine pojedinih resora.

Sudbina triju ključnih dokumenata

Uglavnom, nakon ta tri ključna dokumenta pokazalo se kako je programski, demografsku problematiku moguće usmjeravati u interesu ukupnog razvoja, ali je njezina provedba s vladine razine bila nemoguća u uvjetima ekonomske i političke determinacije svih djelatnosti bitnih za hrvatsko društvo i prostor. Zato je nastavak demografskog nazadovanja ubrzavan sve do današnjih dana. Dovoljno je samo danas pogledati brojne donesene propise, strategije, programe i slične akte i shvatiti kakvu je šumu dokumenata Hrvatska proizvela i javno prezentirala kao neupitan doprinos razvoju, iako se njihova provedba gotovo niti ne osjeća u podizanju standarda i sigurnosti građana.

Čak i djelomičnim uvidom u navedene dokumente ili slične pobrojene po vladinim resorima, moguće je razumjeti problem i uvidjeti s jedne strane veliku i skupo plaćenu programsku aktivnost, a s druge njihovu neprovedivost zbog limitiranosti političkog izbornog sustava, načina njegovog usmjeravanja i naročito politički selektiranih aktera provedbe. Nesklad između bezbrojnih strategija, akcijskih i razvojnih planova, operativnih programa i sličnih formalnih pokrića političkog djelovanja i konačnih rezultata u interesu ukupne hrvatske populacije, naročito se oslikava na današnje demografsko i ino nazadovanje.

Banaliziranje, pak, reda veličine značenja strategija u odnosu na operativne planove i programe, poništava svrhu njihova donošenja i sve svodi prvenstveno na političke zadatke kojim se opravdava resorno izdvajanje i postojanje, a pokrivanje ovakvih brojnih dokumenata suradništvom sa sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama, uvjetno podiže stručnost i znanstvenost resornim političkim stručnjacima. Formiranjem takvog zatvorenog kruga, sve je moguće opravdavati, pa i pisanja i predlaganja novih dokumenata, jednostavnim političkim poništavanjem prethodnih.

Pozicioniranje demografske problematike u programskim dokumentima različite vrste (u programima, deklaracijama, platformama i slično) očito nikad nije bilo sporno od početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Sadržaji vezani za nju naročito su bili važni i neizostavni u predizbornim i izbornim vremenima, u javnim nastupima, političkim obećanjima i sličnim prigodama, a i danas su na javnoj političkoj sceni, rekli bismo, gotovo dominantna tema koju niti jedna politička opcija ne može negirati. Prelazeći sa svjetonazorskih, religijskih, socijalnih, obiteljskih i inih demografskih pitanja na razvojne, gospodarske i egzistencijalne, napravljen je ključni korak prema konačnoj odluci o strateškom značenju demografske problematike za hrvatsku razvojnu budućnost. Osvrnimo se zato malo i na programska izborna načela:

Zaboravljeni stranački dogovori…

Program HDZ-a iz 2016. godine; od 12 točaka na 5. je mjestu: Demografska obnova, obitelj i mladi: „Najvrjedniji hrvatski potencijal oduvijek su bili ljudi i njihove vrijednosti. Demografsku revitalizaciju postavit ćemo u temelje gospodarskog, regionalnog, ruralnog i ukupnog razvitka Hrvatske, a zasnivat ćemo je na revitalizaciji domicilne populacije, zaustavljanju iseljavanja i povratku iseljenih”.

Postavljeni temelji u programu i pristupu problematici i te kako su bili važni za pobjedu na nacionalnim izborima 2016. godine, pa se nastavak postupanja na tim osnovama mogao logično i očekivati, barem kao politička korektnost prema vlastitim članovima stranke i biračima. Dodatna potvrda takvom općem razmišljanju bila je i prethodno prihvaćena i potpisana Deklaracija o demografskom opstanku Hrvatske i hrvatskog naroda HDZ-a i MOSTA 2016. godine.

Naime, dogovori oko Sporazuma između dviju stranaka uključivali su i potpisivanje Deklaracije o demografskom opstanku Hrvatske i hrvatskog naroda, prije konačnih dogovora oko formiranja prve Vlade RH tih dviju stranaka 2016. godine. Deklaracija je potpisana početkom 2016. i vrlo su je brzo nakon toga zaboravile obje stranke, a pogotovo je zaboravljena obaveza nezinog provođenja. Nakon toga više je nije bilo niti u jednom stranačkom programu:

„Obraćamo se hrvatskom narodu i ukupnoj hrvatskoj populaciji u prijelomnim trenucima spoznaje kako je revitalizacija hrvatske populacije nužnost i temelj ukupnog razvoja naše domovine. Prihvaćamo pritom odgovornost donošenja i provođenja programa i modela demografskog razvoja kao osnove gospodarskog i društvenog napretka naše zemlje”.

Deklaraciju navodimo uz sve ostalo samo kao dokaz programskog i postizbornog izazova i dogovora bez ikakve provedbe i kao prethodnicu političke platforme nove koalicije u kojoj se ponovo sve programski potvrđuje, a posebno ulaganje „energije, vremena i resursa u sveobuhvatno rješavanje demografskih izazova”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentiraj