TwitterFacebookPinterestGoogle+

Drugovima i drugaricama na dar: Kratki kurs jugokomunističke mitologizirane povijesti u deset točaka

  • Written by:

Drugovi i drugarice, ljubitelji “Mirka i Slavka“, apologeti i glorifikatori Jugoslavije, ponosni polaznici kratkih kurseva jugoslavensko-komunističkog pranja mozga, udarnici radnih akcija Brčko-Banovići, profesionalni “antifašisti“! S obzirom na ideološke prijepore koji ovih dana pune novinske stupce, a svoj izvor imaju u vremenu Drugoga svjetskog rata i Jugoslavije, umjesto stripa “Mirko i Slavko“ svima Vam besplatno poklanjam kratki tečaj jugoslavensko-komunističke povijesti, za početnike. S (naivnom?) nadom da je moguće uključiti zdrav razum, čak i kod ljudi prokomunističke orijentacije.

Tito je bio ordinarni zločinac

1. Tito nije bio “veliki državnik kojemu su svjetski državnici došli na sprovod“, nego ordinarni zločinac (koji je potamanio i na stotine samih komunista prije nego se dograbio vlasti) koji se spletom okolnosti našao na čelu države koja je kao tampon zona između NATO pakta i Varšavskog pakta u geopolitičkom smislu odgovarala zapadnim zemljama. Da je poživio i dočekao pad Berlinskog zida Tito bi vjerojatno završio kao i Moamer Gadafi koji je nakon godina “prijateljevanja“ sa zapadnim političarima postao smetnja nakon čega je i eliminiran. Hrvatska je devedesetih godina bila neželjeno čedo međunarodne zajednice (“preuranjeno priznanje“) pa je jasno da se na Tuđmanovu sprovodu nije okupila svita kao na sprovodu Tita. Upravo je izostanak većine tadašnjih državnika na Tuđmanovu sprovodu najbolje priznanje njegova državništva, integriteta i neovisnosti.

ZAVNOH nije temelj Hrvatske

2. ZAVNOH nije temelj Hrvatske, nego je temelj pobjeda u Domovinskom ratu. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom (8. – 9. svibnja 1944.) donesena je odluka o pristupanju Hrvatske komunističkoj Jugoslaviji. Jugoslavija je bila protuhrvatska (Hrvatsku su dvije Jugoslavije unazadile na političkom, ekonomskom, pravnom, demografskom, kulturnom i moralnom planu) i protudemokratska tvorevina. Smatrati ZAVNOH koji je Hrvatsku isporučio protuhrvatskoj i nedemokratskoj komunističkoj Jugoslaviji temeljem demokratske Hrvatske može jedino čovjek koji ima velikih problema sa zdravim razumom.

Ustav iz 1974. bio je nebitan kod hrvatskog osamostaljenja

3. Tito ustavom iz 1974. nije omogućio hrvatsku samostalnost (da sad ne citiramo što je Tito govorio o toku Save i hrvatskom osamostaljenju). Milošević je dolaskom na vlast doslovce obrisao stražnjicu tim ustavom. Hrvatsku samostalnost omogućili su hrvatski branitelji. Prema kazivanju Branka Mamule i Latinke Perović Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj ustav. Da uopće nije postojao ustav iz 1974. Hrvatska bi se svejedno osamostalila kao što se osamostalila i, primjerice, Litva od SSSR-a ili kasnije Kosovo od Srbije. U razgovoru za “Novi list“ sam je predsjednik Arbitražne komisije Robert Badinter 2003. izjavio: “U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav… Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974., njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije“.

Komunizam je u ideji i praksi zločinački sustav

4. Netočna da je tvrdnja da je komunizam idejno dobar i da je bila loša samo njegova provedba. U samome Manifestu komunističke partije vrlo se jasno poziva na nasilje, a činjenica da se komunizam baš svagdje na svakoj stopi zemaljske kugle manifestirao kao sustav zločina, nasilja i neslobode, ta činjenica dovoljno govori o tome koliko su istinite tvrdnje da je komunizam u ideji dobra ideologija.

Nije se bolje živjelo u Jugoslaviji

5. Nije se bolje živjelo u Jugoslaviji. Unatoč konfabulacijama jugonostalgičara (ljubitelja par-nepar vožnje, bonova za hranu i sl. čudesnih izuma socijalističkog samoupravljanja), egazaktni podatci pokazuju i dokazuju da standard nije bio nikada veći nego danas. Činjenica jest da se ljudi iseljavaju iz Hrvatske (kao da se iz Jugoslavije nisu iseljavali), no činjenica je i ta da je više od 50 % iseljenih prethodno imalo posao u Hrvatskoj (što ukazuje da razlozi iseljavanja nisu isključivo ekonomske prirode, nego su uvjetovani erozijom svih vrijednosti u društvu) i da Hrvatsku nisu uništili fantomski hrvatski „nacionalisti“, nego baš komunističke i udbaške elite koje su svoje pozicije moći i utjecaja zbog neprovedene lustracije transferirale i u samostalnu Hrvatsku. Jugoslavija je svoj ekonomski opstanak zahvaljivala enormnom zaduživanju (dug Jugoslavije je od 1961. do 1980. eksponencijalno rastao za u prosjeku 17, 6 % godišnje), doznakama iseljenika “s privremenim radom u inozemstvu“, njemačkim ratnim reparacijama i bespovratnim kreditima zapada. Današnji nakaradni ekonomski sustav u Hrvatskoj dobrim je dijelom relikt iz vremena socijalizma.

Budalaši i prva puška u porobljenoj Europi

6. U Jugoslaviji nije, kako tvrde neki budalaši, pukla nikakva “prva puška u ime slobode u porobljenoj Europi“. Sramotno je i neistinito tvrditi da je u Jugoslaviji najprije pokrenut “antifašistički“ ustanak ako se dobro znade (to bi trebali znati svi koji su završili osnovnu školu) da je Poljska još u rujnu 1939. pružala otpor vojsci Trećeg Reicha. U isto to vrijeme, kad Poljska krvari u borbi protiv Trećeg Reicha, jedan od vodećih jugoslavenskih komunističkih intelektualaca, književnik August Cesarec, javno pozdravlja sporazum Ribbentrop-Molotov, a nakon napada Njemačke na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako “treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći “prodiranju revolucije u Evropu“. Petnaestak dana kasnije, nakon sovjetskog napada na Poljsku, Cesarec hvali genijalnu politiku Sovjetske Unije te poručuje da Poljaci ne smiju diobu svoje zemlje shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer “… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

“Antifašizam“ – instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva

7. Antifašizam koji se danas u Hrvatskoj promiče nema nikakve veze s borbom protiv stvarnog fašizma (to je nešto što zastupa svaki razuman čovjek), nego predstavlja tek instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva. Domaći “antifašisti“ prešućuju da su Treći Reich i SSSR od 23. kolovoza 1939. do 22. 6. 1941. bili saveznici (i da je jedna od prvih žrtava tog saveza bila upravo Poljska). Jugoslavija je napadnuta 6. travnja 1941. i borbe su se vodile do sedamnaestog istog mjeseca. Zašto komunisti – “antifašisti“ nisu tada podigli ustanak protiv okupatora? Odgovor je jasan: jer su čekali “direktive“ iz Moskve koja je još uvijek, do 22. 6., bila u savezištvu s Berlinom.

Ne postoji nikakvo jamstvo da bi jugoslavenski komunisti ikada podigli ustanak protiv okupatora da Treći Reich nije napao SSSR, nakon čega je Moskva pozvala sve komuniste da se uključe u borbu protiv Njemačke. Službeni Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije i sam priznaje: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je  u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“ (ur. R. Čolaković, 1963., str. 261.)

Jugoslavenski komunisti do te su se mjere držali sporazuma Ribbentrop-Molotov da su Englesku i Francusku držali čak i većim krivcima za rat nego Njemačku. U Političkomizvještajradnog naroda Hrvatske iz prve polovice 1940. tako čitamo: “Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London“.

Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer ovako opisuje odnos jugoslavenskih komunista prema sovjetsko-njemačkom paktu: “Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu“. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s “Rusima“ ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi “antifašist“, a kasniji notorni koljač Simo Dubajić – “kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“. Komunisti – “antifašisti“ su izabrali prvo, a protiv okupatora su se pobunili tek dok je to naredila Moskva. Jer, kao što u knjizi “Sjećanja 1.“ reče istaknuti komunist Ivan Šibl, kasniji disident: “Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.

Ono što dodatno razgolićuje jugoslavenski “antifašizam“ je i činjenica da su partizani prilikom ulaska (“oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali  – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti. Takvih je primjera komunističkih likvidacija osoba koje su se borile protiv fašizma, ali nisu bile komunisti, pregršt. Primjerice, komunisti su likvidirali bl. Miroslava Bulešića iako je isti sudjelovao u priključivanju Istre tadašnjoj Jugoslaviji. Da, upravo je katoličko svećenstvo, a ne Tito, odigralo ključnu ulogu u priključenje Istre Jugoslavije (tome je doprinijela i želja Saveznika za kažnjavanjem Italije). Tito se s druge strane pobrinuo da Hrvatska ostane bez Bosne i Hercegovine, istočnog Srijema i Boke Kotorske. Dakako, i Neuma, pa predlažem da se Pelješki most nazove Most druga Tita. Upravo je on nakon rata legalizirao presjecanje Hrvatske na dva dijela (kod Sutorine, dakako, vrijedila su druga pravila “bratstva i jedinstva“).

Patološka mržnja i trijebljenje “fašista“ (i vlasnika vila)

8. Apologeti komunističkih zločina tvrde da su ubojstva nakon Drugoga svjetskog rata bila normalna u tadašnjoj Europi, pa kao primjer navode Francusku. Dakako, apologeti zločina(ca) pritom prešućuju da je u Francuskoj (koja je imala nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije) nakon rata ubijeno oko 10.000 ljudi (što uključuje i tzv. divlje čistke), što je neusporedivo manje nego u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je za vrijeme i nakon rata od strane komunista pobijeno više od 600 svećenika, bogoslova i časnih sestara. U po broju stanovnika usporedivoj Slovačkoj ubijeno je 14 crkvenih osoba.

Komuniste je pritom vodila patološka mržnja koja se sustavno stimulirala na “časovima moralno-političkog vaspitanja“. Milovan Đilas tako je u članku o “plemenitoj mržnji“ rekao: “Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas  dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.

Đilas je u Borbi još u veljači 1943., u članku Njihovi planovi će propasti, dao vrlo precizne naputke koji će se vjerno izvršavati diljem bleiburške topografije smrti: “Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.

Komunisti su zaista trijebili bez milosti. Tzv. fašiste, pri čemu je “fašistom“ mogao biti proglašen baš svatko tko nije bio komunist. Ili je, recimo, imao vilu u elitnom dijelu Zagreba koja se svidjela nekome šumskom primitivcu.

Socijalizam sa zločinačkim licem

9. U Jugoslaviji nije postojao nikakav “socijalizam s ljudskim licem“. Idiotski je govoriti o ljudskome licu u sustavu u kojemu je postojao Goli otok. Novka Vuksanović je bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali je izjavila da je “sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok  (Barbara MATEJČIĆ, “Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., str. 41.). Pripadnik Mlade Bosne, dr. Nikola Nikolić, koji je još u doba Austro-Ugarske bio u ruskom zarobljeništvu, a u doba Drugoga svjetskog završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: “U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje,  fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (D. Mihailović, „Goli otok“, str. 229. – 230.). Đuro Bilić je zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: “Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (Đ. Bilić, “Goli otok i Dabravine“, str. 183.). Jesu li i Nikolić i Bilić “ustaške zmije“ koje “ustašoidno bulazne“?

Dodajmo i to da je prema izvješću Amnesty Internationala Jugoslavija sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi, a da su u vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatvorenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji. Čak i nakon smrti Tita, piše Rajko Danilović u svojoj knjizi Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945. – 1991., godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.

Kažete: socijalizam s ljudskim licem?

Da, ako su svi protivnici komunizma fašisti koje treba pobiti ili ušutkati. Samo u tom slučaju radilo se o socijalizmu s ljudskim licem.

Komunistička svijest i (ne)zdravi razum

10. Iako je bilo zločina, jugoslavenski “antifašisti“ pobijedili su fašizam – kažu “antifašisti“. Da, jesu, no donijeli su drugi zločinački sustav. Malo logike: ako su i čovjek A i čovjek B zločinci, pa čovjek A ubije čovjeka B je li on time postao dobar čovjek? Naravno da nije. No, komunistička svijest očito je jača od zdravorazumskog prosuđivanja.

“U vrijeme dok ljudi gladuju, a mladi se iseljavaju iz Hrvatske, ovaj Dijanović piše o partizanima i ustašama“ – reći će nakon čitanja ove kolumne neke mudre glave nevješto se praveći kao da te teme nisu stalno prisutne na medijskoj sceni i da ih ne potenciraju upravo sljednici jugoslavensko-komunističke paradigme, visokoprofitna megakorporacija “Antifašizam d. o. .“.

 Da, pišem o tim temama jer su one neraščišćene, jer kontaminiraju hrvatsku sadašnjost i određuju hrvatsku budućnost. Misli li netko da bi trebalo pisati jedino o ekonomskim i političkim temama, a da bi trebalo zabraniti tekstove povijesne tematike? Siguran sam da ima i takvih “demokrata“, ali se bojim da je tu onda riječ o “demokraciji“ sljedbenika mašinbravara iz Kumrovca. Takvi bi najradije zabranili sva istraživanja, a povjesničare – mrske “revizioniste“ poslali na Goli otok ili bacili u kakvu jamu onkraj puta. Da smo ih 1945. više pobili ne bi oni sada propitivali, revizionirali…

Hoću li nakon ove kolumne postati fašistički dinosaurus ili “ustaška zmija“? Ili će “antifašisti“ smisliti nešto treće?!

Željno očekujem to saznanje!

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Komentari