TwitterFacebookPinterestGoogle+

Govor Vide Popovića u prigodi predstavljanja knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“

U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt sinoć, 14. svibnja je u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu predstavljena knjiga “Rasudbe hrvatske državnosti” autora Marka Ljubića. Uz autora knigu su predstavili Nenad Piskač, Josip Jović, dr. sc. Goran Dodig i dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt. U nastavku donosimo govor Vide Popovića s predstavljanja knjige “Rasudbe hrvatske državnosti”.

U ime Hrvatske udruge Benedikt izražavam zadovoljstvo što smo organizatori večerašnjeg predstavljanja knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ gospodina Marka Ljubića, a osobno sam počašćen što me je autor odabrao među nekoliko ljudi da ovdje u Dujmovu gradu mogu reći nekoliko riječi i izreći neka promišljanja o njegovoj knjizi te mu na tome iskreno zahvaljujem. Kolumnistički i novinarski rad Marka Ljubića pratim posljednjih nekoliko godina te vrlo rado prenosimo na portal Hrvatske udruge Benedikt neke od kolumni i komentara koje napiše, posebno u posljednje vrijeme kada piše na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, koje je i nakladnik knjige koja je pred nama. Upravo sam Marka prvi put uživo upoznao prošle godine na Božićnom domjenku HKV-a u Zagrebu te je on već tada izrazio želju da mu Hrvatska udruga Benedikt bude organizator predstavljanja ove knjige u Splitu.

Gospodin Ljubić na intelektualan, argumentiran i britak način progovara o brojnim društvenim i državnim temama te uz sve iznesene kritike nudi duboka promišljanja stanja i rješenja problema. Posebno pozvano i sadržajno progovara o temama koje se tiču naše državnosti, suvereniteta, samostalnog odlučivanja kao političkog naroda te očuvanja temeljnih kulturoloških, duhovnih i povijesnih vrijednosti na kojima počiva današnja Republika Hrvatska.

Ne libi se kritizirati bilo pojedinca bilo pojavu za koje uvidi da svojim istupima i djelovanjem dovode u pitanje našu državnost i opstojnost te izgradnju budućnosti na temeljima na kojima istinski treba počivati naša država, koja je nastala na velikoj žrtvi i prolivenoj krvi mnogih branitelja i civila u Domovinskom ratu.

Upravo svi oni koji su se u hrvatskom društvu u vrijeme Domovinskog rata jako opirali ideji samostalne i suverene Republike Hrvatske su danas tzv. predvodnici antifašističkog pokreta te svojim postupcima čine sve kako bi doveli u pitanje našu veliku pobjedu i uspjeh u Domovinskom ratu. U tome im uvelike pomažu najveći mediji u Hrvatskoj kao i brojne osnovane imaginarne ljevičarske udruge. Koliko god oni nastojali dovesti u pitanje temelj i opstojnost današnje Hrvatske to im neće uspjeti jer su žrtva naše domovine i naroda u Domovinskom ratu te izvojevana pobjeda nešto na čemu će se uvijek temeljiti naša sadašnjost i budućnost.

Marko progovara o svim onim temama koje razdiru naše društvo ili pak dovode do velikih svjetonazorskih i ideoloških podjela. Vrlo jasno i argumentirano je govorio o svim lošim stranama ratifikacije Istanbulske konvencije, ali nažalost je većina naših političara koji su o istome odlučivali pokazala da ih uopće ne zanima opstojnost i budućnost našeg naroda i izgradnja zdravog društva već su se ponijeli jako dodvornički, a sve pod krinkom tzv. zaštite žena od nasilja. Ljudi često ne žele o određenoj temi promisliti više od onoga što im kroz naslove svojih tekstova ponude mediji, kojih velikim dijelom nije briga za išta što je hrvatsko i kršćansko te što je bilo odlika našeg naroda stoljećima.

Gospodin Ljubić tako između ostaloga u svojoj knjizi progovara o pogledu na našu povijest 20. stoljeća, odnosno NDH i Titovu Jugoslaviju te jednakom oštrinom osuđuje svaki zločin koji su ti režimi učinili. Govori o tragediji našega naroda na bleiburškom polju, diljem križnog puta, te zabrani da se o toj temi uopće progovara u 45 godina komunističke Jugoslavije. Mišljenja je kako je došlo vrijeme da se bleiburška, ali i sve druge tragedije i žrtve našeg naroda u budućnosti časno i ponosno komemoriraju u glavnom gradu svih Hrvata, Zagrebu. Kada je u pitanju koncentracijski logor Jasenovac jasno i nedvosmisleno osuđuje svaki zločin učinjen od strane NDH na tom mjestu, ali upozorava i na mitomaniju koja je stvarana, i na žalost je putem medija i tzv. antifašista, i danas prisutna kada je u pitanju broj stradalih u tom logoru. Upozorava i na činjenicu kako je taj logor nastavio s radom i djelovanjem i u prve dvije poratne godine komunističke Jugoslavije što ovih dana negiraju neki od naših sveprisutnih povjesničara.

Ljubić progovara i o ulozi i odgovornosti Katoličke crkve u Hrvatskoj te jasno ukazuje na sve što Katolička crkva čini u izgradnji boljeg društva i države koja poštuje vrijednosti zapadnokršćanske civilizacije.

Veliki dio svoje knjige posvetio je ulozi i utjecaju predstavnika srpske nacionalne manjine na kreiranje naše državne politike u posljednjih 18 godina. Žalosno je da se i danas u Hrvatskoj putem tih ljudi suptilno provodi velikosrpska politika koja uvijek ima isti cilj, a to je dovesti u pitanje suverenitet Republike Hrvatske. Na tom tragu stalno djeluju i govore vodeći političari Republike Srbije kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Teško je povjerovati da država koja je na našu domovinu i narod izvršila agresiju i počinila brojne zločine izvrće povijesne činjenice kao što je pitanje Jasenovca i broja žrtava srpske nacionalnosti, a uz to negira i niječe sve loše što je učinila u Domovinskom ratu.

Iz tog razloga Marko značajan dio knjige posvećuje simbolici i istinskom značaju žrtve Vukovara u Domovinskom ratu jer se upravo u Vukovaru branila cijela Hrvatska, a tragedija Vukovara postala je temelj naše pobjede i obrane u Domovinskom ratu.

Teško je za povjerovati da u bilo kojoj državi jedna nacionalna manjina, kao što je primjer srpske u Hrvatskoj, toliko utječe putem svojih političkih predstavnika na život i bitne odluke za našu sadašnjost i budućnost, a isto tako ti politički predstavnici koriste dijelom svoju političku moć kao dio vladajuće garniture da zaštite i izuzmu od suda i zatvora neke od onih za koje se zna da su činili zločine u Domovinskom ratu.

Upravo budućnost naše države moramo graditi na međusobnom uvažavanju i priznavanju činjenica, a ne na pokušajima oživljavanja onih ideja koje su dovele do rata na našim prostorima 90-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih godina srpski političari u suglasju sa SPC-om rade, bez ikakvih argumenata i daleko od zdravog razuma, na opstrukciji proglašenja svetim našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Ljubić u knjizi jasno naglašava značaj i ulogu kardinala Stepinca za naš narod i domovinu u duhovnom, moralnom i suverenističkom smislu te ga gleda kao apsolutni moralni autoritet. Koliko god se trudili dovesti u pitanje svetost kardinala Stepinca to im neće uspjeti jer o njegovoj svetosti zna dobro hrvatski katolički narod, Sveta Stolica, ali o tome svjedoče i svi oni, bez obzira na vjeru i narodnost, kojima je brojna dobra učinio za svog života. U ovom slučaju sve laži i izmišljotine završit će onako kako i zaslužuju, a mi ćemo još čvršće biti povezani s našim svetim Alojzijem Stepincom.

U knjizi autor progovara i o svima onima koji se žarko trude negirati hrvatsku državnost, počevši od nekih naših političara koji se žaloste što ne obnašaju dužnost u Jugoslaviji, govori o potrebi lustracije i svemu onom lošem što je proisteklo iz prethodnog komunističkog sistema, a danas nažalost dominira u našem gospodarstvu, sudstvu i mnogim drugim sferama života.

Veliki dio svoje knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ Marko Ljubić posvećuje odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH te svim oblicima minorizacije i marginalizacije koji se provodi nad Hrvatima u državi u kojoj bi oni trebali biti jedan od tri ravnopravna naroda. Ukazuje na sve loše odluke hrvatske politike koje su doprinijele tome da Hrvati u BiH ne vide više odgovarajuću potporu u Republici Hrvatskoj. Govori o progonima kojima su izloženi, vezujući se posebno na priču o generalu Miji Jelići i linču kojem je izložen Dario Kordić. Žalosno je da je odluka haškog suda presudom šestorici napravila reviziju ratnih zbivanja na području BiH i hrvatski narod postavila u poziciju koja uvelike nema veze sa stvarnošću koja se događala pogotovo kada se uzme u obzir presuda Šešelju ili sramotna presuda Šljivančaninu za pokolj na Ovčari.

U svojim promišljanjima Ljubić veliki prostor poklanja i aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj te progovara o političkim procesima. Argumentirano ukazuje na propuste naših politika kada je u pitanju očuvanje naše državnosti, u čemu ga toliko ne čudi SDP i ljevičarske stranke, koliko ga nekim potezima čudi i žalosti HDZ. Zalaže se za takvo političko uređenje i izborni sustav u kojem će u prvi plan doći oni ljudi koji imaju istinsku podršku naroda te u kojem će svaki izabrani političar imati ljudsku i moralnu odgovornost u prvom redu prema svom biračkom tijelu. Ukazuje na to kako se u Hrvatskoj gube okviri gdje pripada koja politička stranka, a to nas dovodi do toga da su sve velike stranke u većini pitanja gotovo istih stajališta i ne zna se uopće što bi koja opcija trebala zastupati po bilo kojem državnom i društvenom pitanju.

Hrvatska bi se napokon trebala okrenuti budućnosti jasno postavljajući stvari na poziciju da smo pobjednički narod i da smo narod koji je spreman priznati sve slabosti i pogreške iz svoje prošlosti. Narod koji se nije spreman izdignuti iznad prizemnih podmetanja i pokazati svoj pravi karakter kocka se sa svojom sadašnjošću i gradi budućnost na iskrivljenim postavkama.

Ova knjiga nam uistinu detaljno, studiozno i afirmativno pokazuje kojim nam je putem kao narodu ići i što je naša odgovornost. Ovo štivo je od velikog značaja i za politološku znanost, a ima i poseban povijesni karakter iz kojega mogu učiti naši mladi. Svi vi koji pročitate ovu knjigu Marka Ljubića vidjet ćete koliko široko i duboko o svojoj državi može promišljati jedan intelektualac koji osjeća brigu i odgovornost.

Na svima je da se kao odgovorni i samosvjesni građani i etnički pripadnici hrvatskog naroda uhvatimo u koštac s našom realnošću i usmjerimo tokove naše države i društva u jednom boljem smjeru. Dragom Marku Ljubiću iskrene zahvale i čestitke za ovu knjigu i sve što ona nosi u sebi te mu želim još puno dobrih članaka i kolumni kojima će nas uvijek držati budnima kada je pitanju odnos prema svojoj domovini, a ne da kao guske srljamo u maglu. Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.

Izvor: hu-benedikt.hr

Komentiraj