TwitterFacebookPinterestGoogle+

4. lipnja 1995. Skok 2 – kako su Hrvati spasili Bošnjake od genocida u bihaćkom džepu?

Bili su to sudbonosni dani ne samo za Bihaćku enklavu, već i opstanak cijele BiH…Gradonačelnik Bihaća šalje otvoreni poziv za pomoć i piše „jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista.“

Armija BiH je pružala herojski otpor Srbima tri godine u Bihaću i okolici, ali u ljeto 1995. enklava dolazi u bezizlazan položaj, te Alija Izetbegović, Atif Dudaković i gradonačelnik Bihaća šalju otvoreni poziv Hrvatima i predsjedniku Tuđmanu da se oružano uključe u pomoć Bošnjacima zbog genocida kojim je prijetio u Bihaću.

Hrvati su to spremno učinili i pomogli Bošnjacima da ne dožive još veća stradanja nego u Srebrenici.

Opsada Bihaća je trajala tri godine, od ljeta 1992. do 4.–5. kolovoza 1995., kada ju je prekinula vojna akcija Operacija Oluja u kojoj je Hrvatska vojska vratila područja pod okupacijom, a time i deblokirala Bihać iz okruženja.

Bihać i okolica je imao gotovo 200.000 ljudi u okruženju srpske vojske. Hrvatska država cijelo vrijeme opsade šalje pomoć Bihaću na svaki mogući način: lijekovima, oružjem, hranom i to uz velike rizike i stradanja hrvatskih pilota i vojnika. Vojna operacija Skok 2 značajno je smanjila srbijanski pritisak na Bihać, te otvorila vrata oslobađanju tog teritorija dva mjeseca kasnije.

Srbi dovedeni u težak položaj: braniti Knin ili ne napasti Bihać?

Operacija Skok 2 odvijala se od 4. do 11. lipnja 1995. godine na području jugozapadne BiH, a u njoj su zajednički sudjelovale postrojbe Hrvata: HV-a i HVO-a. Ova akcija bila je nastavak operacije Skok 1 iz travnja kada je pod kontrolu stavljena Dinara.  Cilj hrvatskih snaga bio je razbiti neprijatelja na smjeru koji vodi prema Bosanskom Grahovu i staviti pod kontrolu dalekometnog topništva Bosansko Grahovo i Glamoč. Hrvatske snage koje su sudjelovale u ovoj akciji bile su: 4. gbr, 3/126. dp, 1. HGZ, 1. bojna 1. gbr HV, 264. izvidničko – diverzantska satnija Zbornog područja Split, 3. gbr HVO i SP MUP HR HB.

Ova vojna akcija značajno je smanjila vojni pritisak na Bihać i Cazinsku krajinu, koji je postao željena meta osvajanja srpske vojske, a istovremeno otvorila vrata Knina – glavnog mjesta četničke pobune i genocidne politike Srba prema Hrvatima na okupiranim teritorijima.

Srbi su dovedeni u težak položaj i dilemu: braniti Knin svim snagama ili napasti Bihać svim snagama? Naime, osvajanje Bihaća bila je nužnost s ciljem zaokruživanja kompaktnog osvojenog teritorija u Hrvatskoj i BiH, a obrana Knina je bila nužnost jer je to bilo stožerno uporište velikosrpskog pokreta u Hrvatskoj.

A nadiruća Hrvatska vojska je gazila sve srpske obrambene linije koje su se raspadale kao kule od karata, dok su srbijanski generali čupali kosu od nemoći pred Hrvatskom vojskom i genijalnom strategijom predsjednika Tuđmana, vojnih i obavještajnih stratega admirala Davora Domazeta-Loše, generala Janka Bobetka i cijelog vojnog vodstva.

Sama operaciju započela je napadom u smjeru sela Crni Lug. Istovremeno, kreće se u smjeru uzvisina iznad Crvenih greda na Dinari te prema sjevernom dijelu Livanjskog polja. Prvi dan akcije svi ciljevi su dostignuti i nakon daljnjih napora na širenju istočnom i zapadnom stranom Livanjskog polja, snage su se spojile na sjevernom rubu. U narednim danima oslobođeni su Mali i Veliki Šator. Nakon utvrđivanja položaja, linija bojišnice nije pomicana.

Završetkom operacije Glamoč i Bosansko Grahovo, kao i cesta koja ih povezuje, stavljeni su pod kontrolu hrvatskog topništva. To je značajno oslabilo srpski pritisak na Bihać. Srpske snage bile su prisiljene povući se s tog bojišta i koncentrirati se na Glamoč i Grahovo.

Na taj se način uporno i mudro stvaraju sve pretpostavke za završne vojne operacije Hrvatske vojske u slučaju da Srbi ponovno krenu prema Bihaću, koji je postao glavni cilj osvajanja Srba jer bi tada držali preko 75% BiH u svojim rukama.

Bošnjaci mole pomoć Hrvatske i predsjednika Tuđmana – Hrvati pomažu!

To se vrlo brzo i dogodilo. Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać. Dakle, nakon masakra u Srebrenici Bihać ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije. 19. srpnja 1995. Vojska Srpske krajine započinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo. Istoga dana Komanda 5. korpusa Armija BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa” te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Hrvati su od početka rata pomagali Bošnjake, čak i za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba, te i sada vojnički časno staju na stranu ugroženog naroda Bošnjaka.

Kao i na Prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na Drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995., u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. 25. srpnja započela je operacija Ljeto ‘95. čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u polu okruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto ‘95., ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin.

Uz Bljesak i Oluju, operacija Ljeto ‘95. je svakako jedna od najznačajnijih operacija hrvatskih snaga tijekom 1995. koja je imala i važno strateško značenje, jer je s njom po drugi put u samo osam mjeseci zaustavljen novi srpski napad na Bihać, a zauzimanjem Bosanskog Grahova, stvorene sve pretpostavke i za skori pad Knina.

Sve je ostalo povijest…..pobjednička povijest hrvatskog vojnika – hrabrog, humanog, snažnog, moćnog i nepobjedivog.

Hrvatski vojnik je spasio Bihać i pregazio četničku genocidnu tvorevinu SAO Krajinu – zauvijek!

Izvor: narod.hr/jutarnji.hr

Komentiraj