TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Strpljivo rasti u vjeri

  • Written by:

11. nkg-b

Isus u današnjem evanđelju kroz dvije kratke prispodobe progovara o životvornoj snazi evanđeoske poruke o kraljevstvu Božjem. Riječ je o prispodobama o sijaču koji sije i strpljivo čeka urod te o gorušičinom zrnu koje je najmanje ali iz kojega izrasta najveći grm.

Isus je više puta svoju poruku usporedio sa sjemenom. Sjeme je njegova riječ, njegova evanđeoska poruka kraljevstvu Božjem. U njoj je sadržana snaga života koja je neuništiva i koja se oslobađa upravo onda kada izgleda da je nestala, umrla. Kao što sijač zna da će sjeme izniknuti novim i još bogatijim životom koji ono u sebi nosi te je zato strpljiv i s nadom iščekuje urod, tako i Isus poziva sve nas na vjeru u evanđelje koja se u nama treba nastaniti kao nada u njegovu životvornost i konačnu pobjedu.

Kraljevstvo nebesko, srž Isusove poruke, nije neko alternativno društvo sadašnjem. Ono nije društveno uređenje koje bi se moglo uspostaviti kada bi se za nj založila određena politička opcija i kada bi ista dobila demokratske izbore.

Kraljevstvo nebesko je nešto daleko više, šire, dublje i snažnije. To je novi pogled na život, novo poimanje čovjeka i međuljudskih odnosa… Kraljevstvo nebesko u Isusovoj poruci posebno je u sebi novi pogled prema čovjekovoj budućnosti kao i budućnosti cijelog čovječanstva.

Isusova poruka o kraljevstvu nebeskom u sebi je paradoksalna baš kao što je paradoksalno bacati sjeme u zemlju gdje ono trune. Nitko to ne bi činio tko ne vjeruje u rađanje novog života iz bačenog sjemena. Paradoksalnost evanđelja je u tome da naglavačke okreće naš uobičajeni način gledanja na život, na ono što ga čini lijepim i uspješnim. Umjesto nagomilavanja za vlastite potrebe ono zagovara darivanje i žrtvu. Umjesto zapovijedanja ono preporuča služenje. Umjesto kazne za nepravdu i grijeh ono vjeruje u oproštenje i obraćenje. Konačno, paradoksalnost evanđelja predstavlja u najsnažnijem značenju Kristov križ. Zrno koje ne umre ne može donijeti roda. Krist svojim umiranjem na križu postaje zalog vječnog života svima koji u nj povjeruju.

I kao što sijač ne zna kako sjeme samo od sebe klija i raste te zemlja donosi plod, najprije stabljiku a onda klas i puno zrnja na klasu, tako niti mi ne možemo do kraja spoznati taj proces životvornosti evanđelja. Jednostavno trebamo u nj vjerovati, živjeti ga i strpljivo čekati da ono donese svoje plodove i u našem životu; najprije klice, zatim zelene stabljike te konačno zrelo zrnje i žetvu. Žetvom se višekratno u evanđelju predstavlja paruzija, tj. svršetak naše povijesti, Božji sud i početak kraljevstva Božjeg u punini.

Na kraju evanđelist zaključuje kako je Isus mnogim prispodobama navješćivao riječ i svojim učenicima ih nasamo tumačio prispodobe. Ovdje se ne želi kazati da su učenici bili privilegirani, a da je drugima bilo uskraćeno upoznati istinsko značenje prispodoba i time tajnu kraljevstva Božjeg. Želi se, naprotiv, kazati da za pravo razumijevanje kraljevstva Božjeg treba ući s Isusom u učenički odnos.

Njegova riječ traži od nas zauzetost i predanje. Traži da je najozbiljnije slušamo kao riječ života, da o njoj razmišljamo, da je meditiramo, da nad njom molimo…

Današnje evanđelje sugerira nam da je rast u vjeri dugotrajan i strpljiv proces koji traži od nas da se Božjom riječju bavimo, da se trudimo zasaditi je u svoje biće, ali i da imamo povjerenja u njezinu životvornost i sada kada još do kraja ne vidimo onaj plod koji ona ima donijeti, a to je plod vječnog života, punina radosti u nebu.

Don Marinko Mlakić

Komentari