TwitterFacebookPinterestGoogle+

Ivan Ugrin: Hrvatsku mi moju…

  • Written by:

Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama… Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Kao da su danas napisani ovi stihovi. A napisao ih je veliki hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš daleke 1909.
Matoš je spjevao i pjesmu s nazivom “19. svibnja 1907.” Ko četrdeset osme grozni su nam dani! Slobodan je Hrvat sve to teže biti, Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta, Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
Jedna od najpoznatijih Matoševih pjesama zove se “Pri svetom kralju”. U katedralu, kad su teške noći, Na Banov grob zna neka žena doći, S teškim križem cijele jedne nacije, A kip joj veli: Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije!
Je li ostalo kod današnjih političara anemičara na vlasti imalo srca za ovu napaćenu zemlju koja izumire, koju napuštaju mladi u svojoj najboljoj životnoj dobi. Cijele obitelji sele se daleko od lika koji prodaje iluziju o tome kako nas on vodi u dobrom, pozitivnom smjeru. Manje nas je od četiri milijuna, a zlatni bruxelleski dečko nije u stanju sjesti za isti stol s hrvatskom predsjednicom na temu crne demografske perspektive koja prijeti propasti jednog naroda koji je od stoljeća sedmog opstao u Lijepoj našoj, a koji bi u ovo naše vrijeme mogao nestati s lica zemlje.
Ako se ne trgnemo i ne promijenimo one koji nas vode u propast i misle samo na sebe i svoje političke ambicije u srcu EU administracije, može nam biti opet onako kako Matoš veli: Ja sam već posijedio, A Hrvatu, siromaku, Još je veći mrak u mraku, Otkad je pobijedio.
Zapravo, stanje u kojem živimo već je dobro poznata, “Stara pjesma”. 
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada, Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
Međutim, ima za nas Hrvate još nade. To potvrđuje i sjajna Matoševa pjesma “Gospa Marija” koja nam svima može biti melem na rane koje nosi cijeli naš iscrpljeni narod.
Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio, Dojila me mlijekom svoje ljubavi, Učila me ovaj jezik ubavi, Kojim ću i onda slatko tepati, Kada ću za plotom možda krepati. Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj, Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen!

Izvor: IVAN UGRIN/MISIJA

Komentari