O dragovoljnom ropstvu i kolektivnom mazohizmu: Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode

U hrvatskome političkom i medijskom prostoru često se može čuti tvrdnja da je Hrvatska od 1990. do 1995. godine uvela demokratski i višestranački sustav, obranila se od agresije i postigla slobodu. To, međutim, nije u potpunosti točno. Hrvatska je u tim godinama postigla oslobođenje, ali ne i slobodu. Naime, kao što je još davno pisao briljantni dr. Ivo Korsky – oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čini koji u trenutku otpora protiv nasilja mogu postići i narodi koji ne znaju što je sloboda, a sloboda je trajno stanje odnosno trajan napor da se postigne taj najuzivišeniji životni oblik.

Otužna hrvatska svakodnevica empirijski dokazuje da hrvatski narod nije slobodan i da će proći još dosta vremena da se mentalno oslobodimo navika bivših totalitarnih režima. Poznata je svetopisamska pouka o židovskome narodu koji je nakon izlaska iz ropstva 40 godina lutao pustinjom. Četrdeset godina Židovima je trebalo da se oslobode ropskog mentaliteta. I hrvatski i židovski slučaj pokazuju da je put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak i trnovit. „Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najuzvišeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari“ (Korsky).

Životna filozofija koja opravdava ropstvo

Kad ljudi dugo žive u despotskim, diktatorskim ili totalitarnim sustavima ti sustavi u čovjeka utjeraju strah i liše ga osjećaja odgovornosti. Narod u takvim sustavima postaje rob, rob koji se boji slobode i nerijetko nakon oslobođenja traži novoga ili čak staroga gospodara kojemu će predati svoju slobodu. Židovi su u pustinji mrmljali da im je bilo bolje u egipatskom ropstvu, a Hrvati su 2000. na vlast izabrali svoje bivše tamničare (Račanova zvijezda najsjajnije je zasjala nakon Karađorđeva kad su se lomila rebra svima koji su slobodarski razmišljali o samostalnoj Hrvatskoj ili o većim pravima Hrvatske unutar Jugoslavije).

Poslušajmo Korskoga: „Zajednica koja je veoma dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bila naučene, ne uživaju u svojoj nevolji, nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj“.

Treba li ovome išta dodati? Nisu li ove rečenice precizan opis hrvatskog društva danas?

Dragovoljno ropstvo, strah i podanički mentalitet

Francuski sudac, književnik i filozof Étienne de La Boétie 1549. objavio je knjižicu „Rasprava o dragovoljnom ropstvu“ (u Hrvatskoj je prevedena i objavljena prošle godine) u kojoj se fenomenološki razmatra kako tiranin uspijeva pokoriti svoje podanike. Termin „dragovoljno ropstvo“ odličan je i za opis hrvatske stvarnosti. Nakon desetljeća, pa i stoljeća života u strahu  i neslobodi ni hrvatski narod u ovih dvadeset i osam godina samostalne i neovisne hrvatske, u dvadeset i osam godina demokratskog sustava, nije se riješio straha i podaničkog mentaliteta te preuzeo odgovornost (koja je prema Korskom oznaka prave slobode) za uređivanje svoga narodnog života.

Hrvatski političari, ako već ne predstavljaju kompradore, u odnosu prema stranim centrima moći i dalje su okuženi podaničkim mentalitetom do granice nacionalnog mazohizma (što je tek dijelom posljedica nedostatka iskustva državništva), što ih ne sprječava da na unutrašnjem planu prema narodu pokazuju besprizornu bahatost i prijezir. U narodu je i dalje pristan strah od izražavanja mišljenja prema onoj „ne bi se štel mešat“. Narodu je važnija sigurnost od slobode. Umjesto diktatora u Beču, Budimpešti i Beogradu sada se klanja domaćim despotima i feudalcima, i pitomo cjeluje gospodske pete ne bi li kao onaj Kranjčevićev Gospodski Kastor dobio komadić „masne kobase“. Daj mi sinekuru i šutjet ću makar oko mene sve propadalo, filozofija je mnogih. Veći dio intelektualaca i sam je – citiramo Milana Šufflaya od pred stotinjak godina – „ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod“. I tzv. intelektualna elita nije imuna, štoviše, na „masne kobase“, pa kritičkoga glasa čuti nije, osim u iznimnim slučajevima.

Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode

Korsky je smatrao da samo narod koji je spreman boriti se i žrtvovati da bi se oslobodio može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav nije nije objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi, nego je on uzeo sudbinu u svoje ruke. A „narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode“ (Ante Starčević).

Kojim će putem Hrvatska to ovisi o nama samima. Svatko presudno sam kroji granice svoje slobode. Ako ćemo i dalje šutjeti, živjeti u strahu i bojati se izraziti svoje mišljenje o društvenim anomalijama i političkim patologijama – često u zamjenu za mrvice što padaju s gospodareva stola – onda smo i zavrijedili živjeti u „dragovoljnom ropstvu“. Povijest ne stvaraju sluge, nego hrabri i odvažni pojedinci spremni plivati protiv struje i tamničarima slobode „plunuti v oko kak se šika bandi“ (J. Habdelič).

Odluka je na svakome od nas.

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Odgovori

Skip to content