TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: “Voda”

  • Written by:

U nastavku donosimo još jedan ulomak iz romana “Šimun” autorice književnice i liječnice dr. Zdenke Čorkalo koji bi trebao biti javnosti predstavljen u rujnu.

                                                     VODA

Prateći Ivana do bolesničke sobe i  pozdravljajući se s njim obećala sam mu da ću opisati kako nam je Sveti Otac prošao pred nosom a mi ga nismo vidjeli. A samo zato, za vidjeti ga, samo zato smo se nacrtali na cesti kuda je imao proći. «Napišite, doktorice, onako kako je stvarno  bilo, od riječi do riječi,  inače, tko će  vjerovati  ovomu što se dogodilo, mislit će o nama da  nismo normalni, ni ja ni vi», savjetovao mi je Ivan u invalidskim  kolicima.     

Nisam Ivanu rekla tko nam pomaže i kad sami sebi odmažemo. Nisam ga podsjetila na Onoga  tko uvijek  vjeruje u nas i tko jedini po krivim crtama piše pravo. Nisam mu odgovorila na pitanja, na koja se moglo i odgovoriti i neodgovoriti, jer je u svakom pitanju  bilo više poznatog nego nepoznatog. Nisam mu rekla kako je jedna velika rana, njegova, previla moju malu, sada beznačajnu, nisam se kitila riječima  nego sam pustila neka njegov govor teče kao voda, kao slap na koji ga podsjeća voda iz slavin. Pustila sam neka sve uroni u toliko  željenu vodu. Da sam i znala kojom brzinom će se naš pozdrav pretvoriti u rastanak, ne bih ni tada mijenjala ništa. 

Evo priče kako se, Ivanu i meni dogodio susret bez susreta s papom Ivanom Pavlom,  pred nosom, pred bolnicom i pred našom žarkom željom da ga vidimo. 

Najprije o meni. Imala sam loša iskustva s mojim žarkim željama jer se one najčešće ne bi ostvarile iz prvog puta, nego  iz nekog drugog ili trećeg pokušaja, uvijek uz velike pripreme i ulaganja svake vrste, pa kad su se, nakon toliko obilazaka k meni vratile, našle su uglavnom  prazno srce.

Jedna od tih žarkosti je planula  kad se pokazala mogućnost susreta sa Svetim Ocem u našem gradu. Suze radosnice su mi se već smiješile a ja sam ih pustila neka one govore dok ja šutim. Osigurala sam sve u bolnici i u obitelji i mislila kako je time riješeno što god bi mogla biti prepreka. Kao liječniku anesteziologu, s dugim radnim stažom u struci odobren mi je dugo čuvani, i baš za tu prigodu najavljeni godišnji odmor. Uzela sam obećano mi jutro, jer smo se u kući svi rasporedili po policama radosti, sašila sam sama sebi nekoliko pari krila širokog raspona i moj let je počeo.  

Večer  prije Papina dolaska, kad sam ja već odspavala prvi san,  javlja mi ravnatelj bolnice da svi anesteziolozi moraju ujutro doći u bolnicu, zbog povećanih sigurnosnih razloga, prekidaju se godišnji odmori i slobodni dani. Nisam mogla vjerovati niti se time pomiriti. Ali ni ne poslušati ravnatelja, pravdajući se izgovorima kojih je bilo koliko ti duša hoće. Nisam mogla izvesti ono o čemu sam mogla misliti.

Je li me život vozika nizbrdicom-uzbrdicom samo da se izmučena negdje srušim kad poniženje više ne budem mogla podnijeti? Nekoga ne zaustavlja ni beton ni željezo, a mene obična paučina! Od čega sam ja to sastavljena?

Mozak i srce su bili neutješni. Baš se bez mene  ne će moći toga dana u bolnici? Tko u to još vjeruje? Nisam znala objasniti toliku želju, ni zašto je imam ni zašto se nje tako grčevito držim. Ostala sam sama s ljutnjom i osjećajem namjerno pomiješanih karata. Radim račun koji inače ne radim. Zbrajam samo vremenske pukotine. Svi mi govore neka budem pametna. Ne želim biti pametna. Jer da sam pametna ovo mi se ne bi dogodilo. Ja sam samo učena a takve preveslavaju najčešće oni koji ne znaju ni što je veslo a kamoli da znaju njime  pošteno baratati. Računam koji sve katrani rade sa mnom i kojim sam bojama, osim ove katranske, okružena.

Poslušna, protiv svoje volje, puna gorčine protiv svoje volje, suznih očiju kojima je malo trebalo da se pretvore u ono što se ne može ne vidjeti, takva sam se toga svečanog jutra  uputila  k bolnici, gledajući kako sav drugi svijet ide drugim putem, prema mjestu susreta. Jedino na što sam mislila i govorila tiho sama sa sobom je da zavarivači i spajalice u u tuđim životima dobro žive! Teško se braniti od misli koje zavladaju čovjekom kad mjera prijeđe mjeru.

U bolnici nisam bila ni od kakve koristi, sjedni-digni se, napravi što ti se kaže a ništa sam od sebe. Netko je rekao da onaj koji  ima želju može, u vrijeme predviđenog prolaska Svetog Oca mimo bolnice, može se približiti rubu ceste kojom će Papa proći pa neka bar na taj način zadovolji svoje srce.

Prva sam izašla iz odjela i gotovo trčeći  došla do ceste, iza žute trake do koje smo smjeli prići. Ono u što ću gledati mi je daleko, ima četri kolnika između, oko mene su bolesnici. Pokretni se tiskaju da vide što vidjeti žele, nepokretni su tamo gdje su ih ostavili oni koji su ih na kolicima doveli. Sunce žeže, grije mi sve osim srca. Zašto mi Bog ne smanji želju? Zašto me čežnjom osvjetljava a onda me stajanjem iza žute trake gasi?

Sve gledam ali me se ništa ne dojmljuje, sama sam sebi dovoljna, mučim se pitanjima i praznim odgovorom.

U jednom trenutku netko uz mene uhvati me za ruku. Zapravo osjetim lagano potezanje za rukav moje bolničke odjeće jer je do rukava bilo lakše doći nego do ruke  čovjeku  u invalidskim kolicima. Okrenem se k njemu, malo se  nagnem prema bolesnikovoj glavi ne bi li ga bolje čula. Oko nas nije ni mirno ni tiho nego je jedna vrsta žamora, a to je kad svi govore ali nekako u istom tonu, upozoravajući jedan drugoga na pozornost  i tako se postigne da pozornosti ima manje nego da se o njoj nije govorilo.

«Doktorice, doktorice, prepoznajete li me, ja sam Ivan, vi ste mi bili na zadnjoj operaciji želuca. Sjećate se, vi ste me tješili da ću ja operaciju podnijeti, da ću opet moći jesti i živjeti, doduše, rekli ste da ću jesti pomalo, kao ptičica, ali da se upornošću i vjerom u smisao prođu  i gore teškoće. Evo, sada, pogoršalo mi se stanje jer ne samo što ne mogu jesti, to mi je lakše podnijeti, nego ne mogu ni kap vode progutati. Stislo se i ne će prođe. Idem na  novu operaciju. A znate li vi što ja radim s vodom? Ja dođem do umivaonika, pustim vodu neka teče, umivam se po sto puta, razgovaram s vodom, obraćam joj se s ljubavlju i najmilijima riječima, napunim usta vodom i ne puštam je dok god mogu, dok se u ustima ne zagrije a onda iznova, sve ponavljam jer sam jako žedan.»

Dok je Ivan govorio ja sam se spustila gotovo na koljena, gledala mu u oči koje su bile željne prepoznavanja,  slušala ga i držala njegove ruke u svojima. Imala sam toliko puta doživljen osjećaj  kako smrt držim  u rukama. Prema ushićenju i pljesku koji se odjednom prolomio, shvatili smo da je Sveti Otac prošao. Ali, to je bilo nevažno.Potpuno predana drugom događaju na Svetog Oca više nisam mislila. Većeg  trenutka od Ivanove vode nije bilo. Kad se svijet  razišao i kad smo ostali skoro sami, krenuli smo prema ulazu u bolnicu. Ujutro je Ivan umro.

Eto gdje su završila moja pitanja i na koji način su se skotrljali odgovori. Razumljivi, važni, odgovori bez usitnjavanja, veliki kao dom. Odgovor velik kao čovjek.

Kad god mogu, poslije dežurstva, usprkos umoru i upozorenjima neka to ne radim jer nije pametno, vozim se do malog slapa. Lijevo od malog slapa, koji uopće nije malen nego je manji od velikih i poznatijih u njegovoj blizini, na brdu, na najvišem mjestu toga brda je križ. Veliki križ iz velikog Domovinskog rata. Naslonim se na zid i gledam u to obilje vode  maloga slapa i sjetim se samo jedne  Ivanove  kapi. Okrenem se prema križu, tom čudu i čežnji, i vidim  sudnicu bez ljudi, ali punu velikih križeva iz velikog Domovinskog rata.

Zdenka Čorkalo

Komentari