TwitterFacebookPinterestGoogle+

Kardinal Alojzije Stepinac – sam sučelice protiv zločinačkog komunizma: Titov mu je režim želio odmah presuditi

U današnje vrijeme kada se na političkom i akademskom nivou vode rasprave o stvarnom karakteru komunističkog sustava vrlo je važno istaknuti ulogu kardinala Alojzija Stepinca kao najvažnije osobe koja je javno u Jugoslaviji stala – sučelice zločinačkom komunizmu.

Alojzije Stepinac je već prije Drugog svjetskog rata jasno vidio pogubnost ove zločinačke ideologije za čovječanstvo, njegovu brutalnost i patološku psihologiju. Osobito je uočio namjeru komunizma da uništi Crkvu, ne samu u Hrvatskoj, već u čitavom svijetu.

Kao što je u biti nacizma bila rasna mržnja, tako je u biti komunizma bila ideološka mržnja, a glavni ideološki neprijatelj kojeg je trebalo uništiti bila je Crkva. Za cijenu se nije pitalo, čak ako je potrebno i likvidirati milijune njenih pripadnika. A sve je počelo u Rusiji, nastavilo u Španjolskoj, pa Hrvatskoj….

3. U komunističkoj diktaturi

Početkom godine 1945. vidjelo se da s napredovanjem Saveznika rat ide završetku. Završne ratne operacije donosile su i nova rješenja za narode, ali i Crkvu u njima. Tako je bilo i s Katoličkom crkvom. Nadbiskup Stepinac je apelirao na Saveznike i partizane da poštuju volju hrvatskog naroda na državnu samostojnost i slobodu vjeroispovijesti.

Naime, slomom Nezavisne Države Hrvatske i nastupom Federativne Države Jugoslavije za Katoličku crkvu su došle nove kušnje: otvoreni progon vjere, u kojem su prepoznatljiva četiri stadija: 1. Uspostava razlike između religije i Crkve, pri čemu se uzimalo u obranu pravo na vjeroispovijest dok se Crkvu i kler predstavljalo kao one koji zlorabe religiju; 2. Otimanje Crkvi sredstava za vlastito uzdržavanje i mogućnost obnove svojih crkava i zgrada; 3. Vršenje pritiska na savjest vjernika, isključujući utjecaj religije na život i udaljujući vjersku pouku iz škole, uvodeći nekršćanski brak i širenjem »slobodne ljubavi«, razuzdanosti; 4. Otvorena borbu protiv religije ateističkom propagandom.(61) Jugoslavenski su komunisti uspostavili vlast po uzoru na Staljinovu u SSSR-u.(62)

Može se ustvrditi kako se u povijesti rijetko susreće činjenica da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji, gdje je od petnaest i pol milijuna stanovnika njih oko milijun postalo žrtvama ratnih orgijanja. Glavne žrtve njihove represije u nekim su područjima bili civili, većinom žene, djeca i starci. U to je doba u zatvorima i logorima, bez suda i stvarne optužbe, držano više od 300 katoličkih svećenika, od kojih su neki u zatvorima i umrli, a mnogi životno klonuli. Taj bezobzirni pogrom, nastavljen i nakon rata, imao je za rezultat takvo »čišćenje«, da u trenutku »oslobođenja« u zemlji ne bude mnogo političkih protivnika. Stoga je Tito poradio na njihovu što bržem eliminiranju.(63) Uostalom, Tito je na popisu zločinaca u 20. stoljeću svrstan na 10. mjesto, okrivljen za 1.172.000 žrtava.(64)

O tome svjedoče progoni i ubijanja biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, te zauzetijih vjernika; zaplijenjene su crkvene tiskare i ukinut katolički tisak; ukinuti su i od vojske ili državnih ustanova zaposjednuti crkveni instituti, škole, bolnice; izbačeni su križevi iz školskih učionica, sudnica i bolnica, laiciziran kršćanski brak, postupno ukidan vjeronauk u školama, otuđivana crkvena imovina, preoravana i uništavana groblja; neizvjesna je bila sudbina stotina tisuća zavojačenih hrvatskih mladića i nakon rata uhićenih građana; vjeru se držalo »opijumom« naroda koji je trebalo iskorijeniti, a Katoličku crkvu tretiralo se kao neprijateljicu naroda, »eksponenta« Vatikana, protivnicu južnoslavenskih naroda, te se tražilo njezino osamostaljenje u Jugoslaviji, odcjepljenjem od Rima.

3.1. Komunisti utvrdili neporočnost nadbiskupa Stepinca

Budući da je nadbiskup Stepinac imao velik ugled u narodu i bijaše omiljen zbog jasnih načela te pravedna i milostiva srca prema ljudima, Titov mu je režim želio odmah u početku presuditi. Teško je povjerovati da bi Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova toga režima, već 17. svibnja 1945. samostalno donio odluku da se eliminira nadbiskupa Stepinca. On je, naime, u tu svrhu proslijedio brzojav Ivanu Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Federalne Hrvatske. Svoj plan prikrio je lažnom optužbom da je nadbiskup »surađivao s nacističkom politikom Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i protunarodnom djelovanju nakon rata«.(65)

Nadbiskup je već 17. svibnja 1945. uhićen i dva tjedna držan u strogom pritvoru i ispitivan. Drug Stjepan Biber, koji je s drugim suradnicima ispitivao nadbiskupa, zaključio je svoje izvješće 28. svibnja 1945. riječima: »Istraga protiv Stepinca nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u onoj mjeri da bi ga se moglo eliminirati kao izrazitog ustaškog saradnika«. Dapače, na tom se ispitivanju utvrdilo da je nadbiskup pomagao Srbe, Židove i spašavao djecu stradalih Srba i komunista.(66)

Ali da se postigne cilj nadbiskupove eliminacije, drug Biber je predložio da se »udbaška« mreža ubaci među kler, jer »uspješna borba protiv klera zavisi od naše mreže u njihovim redovima. Za stvaranje mreže u redovima klera u ovom času najpotrebnija su lica koja su poznata kao ustaše ili njihovi simpatizeri«.(67) Tu su početci montiranja sudskog procesa nadbiskupu Stepincu. Kako mu se nije mogla dokazati krivnja po ustaljenom pravilu komunističkih metoda, optužilo ga se »kao neposrednog učesnika, podstrekača i pomagača terorističke organizacije koja je usmjerena protiv naroda i države«.(68)

Nakon što je nadbiskup Stepinac pušten iz kućnog pritvora sastao se s Josipom Brozom Titom. Bilo je to 4. lipnja 1945. Diktator je taj razgovor želio iskoristiti za pridobivanje nadbiskupa Stepinca za stvaranje nacionalne Crkve odvojene od Rima i da Crkva sekundira komunističkom režimu. Nadbiskup je taj prijedlog odlučno odbio, istaknuvši da nova vlast o statusu Katoličke crkve u Jugoslaviji povede izravne razgovore sa Svetom Stolicom. No, zauzvrat, slijedio je otvoreni progon protiv njega i Katoličke crkve.(69)

Dakle, nadbiskup Stepinac nije bio nikakav »ratni zločinac«, niti »neprijatelj naroda«, bandit. On je smetao komunističkim vlastima zato što je bio vjeran predvodnik Katoličke crkve u Hrvata, radi svoje privrženosti Rimskom biskupu, jer je pomrsio njihove račune u stvaranju »nacionalne crkve« i njena podjarmljivanja režimu.

3.2. Bleiburška tragedija

Govor o komunističkim, odnosno partizanskim žrtvama, ne uzima u obzir samo zločine koji su počinjeni za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, nego i one nakon 8. svibnja 1945. kad je rat završio, a vlast preuzeo komunistički režim. Naime, tada se dogodio pomor više od 200.000 vojnika i civila, žena, staraca i djece koji su se pred strahovladom Titovih partizana i jedinica Crvene armije povlačili prema Austriji. Nakon što su vojnici dobrovoljno odložili naoružanje, britanska ih je vojska na prijevaru izručila partizanima. Ti su ih ubijali, bacali u rovove, a dio zarobljenika svrstavali u kolone, pa ih na Križnom putu, žedne, gladne i bosonoge vrijeđali dok su prolazili od sjevera do juga Jugoslavije.

> Biskup Vlado Košić na predstavljanju knjige o Stepincu: bio je mučenik čiji duh, vjera i ljubav su jači od mržnje

Tom bleiburškom tragedijom izvršen je genocid nad hrvatskim narodom, i to Titovom naredbom: »Pobiti ih!«(70) Njihov je završetak to »žalosniji i tragičniji« pri spoznaji da je te zločine počinila nova »jugoslavenska vlast nad vlastitim građanima«, a posljedice tih zlodjela uvećala je šutnja kojom su donedavna morali biti prikriveni. Naime, žrtvama je bilo oduzeto pravo na grob. Tko te zločince može osloboditi krivnje i prikrivati? Zar masovni zločini nad stotinama tisuća pobijenih, od Macelja u Hrvatskom zagorju do Dakse pokraj Dubrovnika, gdje su poubijani svećenici i dubrovčka inteligencija?(71)

Znakovito je da je samo u gradu Zagrebu, koji je proglašen slobodnim i otvorenim gradom, i njegovoj okolici ubijeno više od 65.000 građana. Naime, po ulasku partizana u Zagreb uslijedilo je »čišćenje« bolnica od teških vojnih ranjenika i ostalih bolesnika, koji su na kamionima odvezeni u Jazovku, u Fučkarov jarek na Mirogoju – današnji Krematorij, u Dotrščinu i druga mjesta, a tisuće osoba poubijali su i bacili u jamu Jazovku, u Šljunčari kod Zaprešića, Otoku, Kerestincu, Laduču, Sakomanima (stratišta Šumbar, Raščak, Repišće, Ravnice i »Sakomani«), Podsusedu, Prečkom, Samoboru, Ponikvama, na Dotrščini, u Gornjem Vrapču, Kustošiji, Jelenovcu, Cvjetnom naselju, Ravnicama kod Maksimira, kod potoka Blizneca na sjevernoj strani Šumarskog fakulteta, na Gornjoj Dubravi, u »Črbekovim šumama« kod Granešine, na stratištu Granovec-Oporovec, u Jankomiru, »Stražniku« (Samobor), u stratištu »Fučkarov crleni jarek«, u Mikulićima i drugdje.(72) Na žalost, krik ubijenih još nije ušutkao one koji s visokih političkih funkcija u RH »plaču« što se svečano ne slavi ulazak partizana u svibnju 1945. u »oslobođeni« Zagreb.

Nadbiskup Stepinac je o tim strahotama 21. srpnja 1945. napisao pismo dr. Vladimiru Bakariću, u kojem je prosvjedovao protiv nečovječnog postupanja prema nedužnima i gaženja osnovnih ljudskih prava: »Rodbina justificiranih nema prava da znade gdje se nalaze grobovi njihovih roditelja i braće i muževa. Poznato je da su rimski zakoni dopuštali pokop justificiranog. Nakon što je izvršena smrtna kazna ‘pravdi je zadovoljeno’, pa nema ni jednog opravdanog razloga da se mrtvo tijelo kršćanina dostojno ne pokopa. Mjesto toga danas se justificira na nepoznatim mjestima. Mrtva tjelesa bacaju se u zajedničku grabu, i nitko od rodbine ne može znati gdje su grobovi njihovih dragih (…).

Konačno, nameće se pitanje, gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju nijedan od njih ne bi smio biti predveden nikakvoj kazni osim onih, koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirovno pučanstvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Neće biti možda suvišno da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP’ počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije«.(73)

Svoj stav prosvjeda protiv ubojstava pojedinačnih i u masama nadbiskup Stepinac iznio je i na montiranom sudskom postupku u rujnu i listopadu 1946. Reče: »Ja neću govoriti o klanjima koja se stalno nama imputiraju, ali bilo bi mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana«.(74)

Na žalost, do dana današnjega nije se dogodilo stvarno razotkrivanje, »razgrađivanje titoističkog tabua šutnje o mrtvima«, a u Republici Hrvatskoj ga sprječavaju, naizmjence, i zakonodavna i izvršna vlast.

O tom najvećem pokolju po završetku Drugoga svjetskog rata u Europi akademik Dubravko Jelčić veli: »Bleiburškom operacijom komunistički antifašizam u Jugoslaviji pokazao je svoje pravo, krvavo lice i svoju totalitarističku narav. Bleiburg nije bio obračun komunista s ustašama, obračun ‘antifašista’ s ‘fašistima’, nego obračun velikosrpskog jugoslavenstva s hrvatstvom. Mnogi hrvatski komunisti to dugo nisu uvidjeli, zaslijepljeni antifašističkom maskom i frazeologijom, kojom se velikosrpstvo uvelike služilo; a oni koji to ne uviđaju ni danas, ne bi se smjeli dičiti svojom političkom pameću, a još manje bi smjeli pripisivati sebi neke zasluge za Hrvatsku i hrvatstvo«.(75)

3.3. Smaknuća nevinih pod izlikom »ratnih zločina«

Budući da su tijekom rata partizani učinili zločine zbog kojih su u narodu zavladali strah i neizvjesnost, biskupi su s biskupskih konferencija održanih u Zagrebu 24. ožujka 1945. uputili poslanicu u kojoj su prozvali i partizane koji, pod izlikom »ratnih zločina«, idu za smaknućem tolikih nevinih ljudi, svećenika, redovnika i redovnica, poznatih i uglednih katoličkih muževa i žena, povezujući njihova imena uz pokolje o kojima nisu ni znali. »Njihova mučenička smrt«, istaknuli su, »trajna je optužba onih koji su umorstva i ubojstva učinili sredstvom širenja svojih ideja. Optužbe radi ‘ratnih zločina’ samo su«, upozorili su biskupi, »izlika i sredstvo za istrebljenje onih ljudi koji su po računu komunizma zapreka ostvarivanju njegova stranačkog programa.«(76)

Biskupi su zbog optužaba da je Katolička crkva u službi neprijatelja hrvatskog naroda istaknuli i ovu činjenicu: »Povijest svjedoči da hrvatski narod kroz cijelu svoju tisuću tristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi svakom drugom narodu«.

Spomenutu poslanicu završili su riječima: »Znamo da danas krvare tisuće hrvatskih srdaca. Pa ipak moramo doviknuti danas svim tim ranjenim srcima: Tko želi biti učenik Kristov, taj se mora ravnati Njegovim duhom. A duh Njegov progovara kroz prava ljudska srca, isto što je rekao na križu svojim neprijateljima: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’«(77)

Poteškoće i onemogućavanje djelovanja Katoličke crkve nadbiskup Stepinac je, zajedno s drugim biskupima, objavio u »Pastirskom pismu« s Biskupskih konferencija 20. rujna 1945. Biskupi su se najprije izjasnili da priznaju novu vlast, a potom nabrojili poteškoće kojima je onemogućena redovita djelatnost Crkve. Ta je djelatnost uslijed bezbožne propagande dodatno opterećena. Iznijeli su da su ubijena 243 svećenika,(78) da ih je 169 u zatvoru, a 89 nestalih. Spomenuli su ubojstva i časnih sestara te spomenuli žrtve rata, ali i žrtve koje su nevine stradale poslije rata na prijekim i vojnim sudovima. Pismo su zaključili ovim riječima: »I kad sve to iznosimo pred vas, predragi vjernici, mi to ne činimo u želji da izazivamo borbu s novom državnom vlašću. Mi te borbe ne tražimo niti smo je tražili. (…) Mi smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje, da živi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svim državljanima ove države bez razlike na vjeru i narodnost.

Zato tražimo, i od toga nikada i ni pod kojim uvjetima odustati nećemo: tražimo punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskoga braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir«.(79)

3.4. Sustavan progon

Partizani i suradnici partijskih tajnih službi, osobito OZNE,(80) a zatim UDBE,(81) zadojeni ideologijom Komunističke partije, ubrzo su uspostavljali protucrkveno ozračje. Promijenili su taktiku. Od odluke da se za vrijeme rata »ne negira postojanje Boga«,(82) nakon rata su opijeni dvostrukom mržnjom: protuhrvatskom i protucrkvenom, na prvo mjesto stavili borbu protiv Boga. Događalo se isto ono što su komunisti pod Staljinovim vodstvom nastojali još prije Drugoga svjetskog rata provesti u Španjolskoj: »Sektaški duh ljevičarskih snaga, koje bijahu usmjerene protiv vjerskih istina i vrijednosti i protiv onih koji su ih predstavljali, započeo je i obilježio pojedinačna i masovna pogubljenja ljudi«.(83)

Naime, sve što se odnosilo na djelovanje Katoličke crkve bilo je pod stalnom optužbom »ustaškog« usmjerenja. Tko je bio Hrvat, katolik, a nije bio član Saveza komunista, jednostavno bijaše optužen da je »ustaša«, »narodni neprijatelj«, »zločinac«. Zbog takvih optužbi su Katoličkoj crkvi onemogućene prosvjetna, karitativna, socijalna i bilo koja društvena djelatnost. Okupljanje svećenika i njihovo poučavanje školske djece i mladeži u istinama vjere držali su za »protunarodnu« i »beskorisnu« djelatnost koja »ugrožava« vlast i protivi se »socijalističkoj izgradnji zemlje«. Istodobno, dok su ustanove vlasti proklamirale zakonski osigurano načelo vjerske slobode i odvojenost Crkve i države, u praksi su se ta načela kršila ne samo općim nego i neposrednim nadzorom i miješanjem u rad crkvenih ustanova.(84)

Pripravnici za svećenički stalež bivali su pozivani u urede tajnih službi. Tu ih se podvrgavalo strahu, teroru, prijetnjama, vabilo primamljivim materijalnim dobrima ili napredovanjem ako prihvate suradnju. Koji su popustili – preodgajani su da bi poslužili kao svjedoci optužbe protiv kolega, svećenika ili biskupa. Jedan od svjedoka takvih postupaka svjedoči: »Najprije su njima na glavu natovarili sva zlodjela i zaprijetili teškim kaznama. Zatim su im predočili kako oni možda i nisu takvi, jer u sjemeništu ima i gorih, samo ih trebaju imenovati, reći što sve znaju o njima, a potom su im sugerirali imena tih koji su gori od njih (…) Obećali su da će njima oprostiti krivnju, omogućiti im školovanje na nekom drugom učilištu uz državni stipendij i sve moguće pogodnosti, samo trebaju reći sve što znaju o negativnom djelovanju svojih kolega i odgajatelja, odnosno poglavara«.(85)

Osim toga, Katolička crkva je postala žrtva izravnog progona i kolateralna žrtva unutar partijskih čistki. Naime, nakon što je Staljin godine 1948. bio odlučio provesti tripartitnu podjelu vlasti na Balkanu između partijskih vođa u Jugoslaviji, Bugarskoj i Albaniji, Tito se distancirao vojno, ali ne ideološki. Na osudu »jugoslavenske izdaje« i na zbiljske prijetnje invazije sovjetskih vojnih postrojbi tadašnja vlast u Beogradu reagirala je »izoliranjem« svih članova partije koji su ostali vjerni Moskvi – zvanih informbirovcima(86) – te svih onih koji su podržali rezoluciju Kominforma iz lipnja 1948. godine.(87) Među tim žrtvama, u pooštrenim okolnostima, čamili su i brojni katolički svećenici. Ne radi duhovne pomoći zatvorenicima, već lažno osuđeni, odvojeni su od vjerničkog naroda i službe, te dovedeni na prisilni rad i ponižavanja.

Litaratura:

(61) Usp. dokument naslovljen: »Titov režim prema katoličkom kleru! – metodi proganjanja Crkve u Hrvatskoj«, u Arhivu UDBE, CP, sv. CXVI., str. 44 –45.

(62) Andrea RICCARDI, Il secolo del martirio – i cristiani nel novecento, Milano, 2000., str. 159.

(63) Karel BARTOŠEK, »Srednja i Jugoistočna Europa«, u: Crna knjiga komunizma…, Zagreb, 1997., str. 365.; usp. SIMIĆ, str. 218-221. O tim zločinima i represiji komunističke diktature u Jugoslaviji, a osobito u Hrvatskoj, svjedoči Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj (prir. Juraj BATELJA), Zagreb, 2000. S obzirom na prikrivanje tih zločina »antifašizmom«, Carl Gustaf Ströhm je ustvrdio: »Kad, na primjer, čitam jednu izjavu na skupu starih partizana koja glasi: ‘Antifašizam je najveći civilizacijski doseg u povijesti Hrvata’ – moram priznati da me to iritira (…). Takozvani ‘antifašizam’ jugoslavenskih partizana služio je – i služi do današnjega dana – kao kamuflaža za okrutnu, nemilosrdnu komunističku diktaturu«. (u: »Antifašizam kao kamuflaža«, u Večernji list, 23. siječnja 1999., str. 34.)

(64) Njemački časopis »Bild« sastavio je sljedeću listu ratnih zločinaca: 1. Mao Ce-Tung (50 milijuna žrtava); 2. Staljin (40 milijuna); 3. Hitler (20 milijuna); 4. Čang Kaj Šek (20 milijuna); 5. Lenjin (4 milijuna); 6. Tojo Hideki (3 milijuna); 7. Pol Pot (2 milijuna); 8. Mengitsu (2 milijuna); 9. Yahya Khan (1 milijun), 10. Josip Broz Tito (1 milijun).

(65) Usp. BAS, knj. 3, dok. br. 500., str. 129-131.

(66) Cijeli tekst Biberova izvješća vidi u: BAS, knj. 3, dok. br. 505., str. 138-139.

(67) BAS. Knj. 3, dok. br. 505., str. 139.

(68) Usp. CP, sv. LXIX., str. 2004–2005.; Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Sudski stup NRH 6/46, str. 2004–2005.

(69) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 509, str. 143–146.

(70) SIMIĆ, str. 221-222. Jednako je i njegov najbliži suradnik Edvard Kardelj još 1. listopada 1942. naredio vođi partizanskih postrojbi na Dolenjskem, Ivanu Mačeku: »Duhovnike postreljajte! – Poubijajte svećenike!«; Palme mučeništva, Ubiti in pomorjeni slovenski duhovniki, redovniki in bogoslovci in nekateri verni laiki, ur. Anton PUST, Zdravko REVEN, Božidar SLAPŠAK, Celje, 21995., str. 10. Usp. Josip JURČEVIĆ, »Završne ratne operacije 1945.godine, povlačenje, predaja i izručenje hrvatske vojske i civila Titovim partizanima«, u: NDH Povijesni kontekst stvaranja i funkcioniranja…, str. 123-165.; I. J. PRCELA i D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust. Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb, 2001.; J. PRCELA i S. GULDESCU, Operation Slaughterhouse, Pittsburgh, 1995.

(71) Usp. Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, 1996.; Rando PAŠIĆ, Zabranjeno sjećanje (prir. Frano PRCELA), Korčula, 2011., str. 21-122.

(72) Usp. Milan MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu, svibanj 1945., Zagreb, 2001., str. 9., 30-113. Partijski moćnici iz Beograda svoje su nezadovoljstvo s premalenim zločinima u Zagrebu prvih dana po ulasku partizana u grad očitovali ovim prijekorom i kaznom podložnicima u Zagrebu: »Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu, streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima… Međutim, šef II Otsjeka Zagrebačkog odjeljenja ima neki svoj stav. Njega i inače smjenjujemo s ove dužnosti…Ovu depešu pokazati Vladi (Bakariću, op. a.), potvrdite prijem i budite češće u kontaktu s nama.« (vidi: Josip JURČEVIĆ, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, svibanj, 2005., str. 269.; HDA, f. OZN-a, k. 7, knjiga depeša br. 3, depeša br. 124., str. 42-43.)

(73) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 530, str. 183-197.

(74) Izjava nadbiskupa Stepinca na završetku istražnog postupka, 20. rujna 1946., BAS. Knj. 1, str. 413.; BAS. Knj. 3, dok. br. 604., str. 370-372.

(75) Dubravko JELČIĆ, Bleiburg i njegovo značenje, u: »Bleiburg 1945.-1995.«, str. 46.

(76) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 487, str. 111–112.; O zločinima partizana nad golorukim vojnicima i nedužnim pučanstvom usp. Josip JURČEVIĆ, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.; Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.; Josip FRANULIĆ, Skrajnje pogubna zabluda, Makarska, 1994.

(77) Isto, str. 112–113.; Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, listopad 1996.

(78) Činjenica je da je Katolička crkva, za vrijeme i odmah nakon rata izgubila više od 600 svećenika, koji su ubijeni i nestali. Vrlo visok postotak svećenika i crkvenih ljudi komunisti su ubili po završetku rata. Od 1941. do 1951. najveći dio svećenika ubili su partizani i četnici nakon teških mučenja. Lucijan KORDIĆ u svojoj knjizi Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (Chicago, 1988.), donosi podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika: razapeti živi: 2; prepiljeni živi: 2; probodeni živi i pečeni: 2; bačeni u oganj živi i spaljeni: 4; ugušeni: 3; nakon mučenja zavezani u vreću bačeni u more: 2; mučeni i živi bačeni u kanal: 8; teško mučeni i potom ubijeni: 15; ubijeni, poliveni benzinom i zapaljeni: 15; prostrijeljeni: 12; ubijeni na različite načine i bez procesa: 196; obješeni: 3; rasječeni na komade: 3; ubijeni u zatvoru od posljedica mučenja: 4; klonuli u logorima i umrli: 7; nestali, po svoj prilici ubijeni: 28; prisiljeni trčati vezanim nogama u željeznim kladama kao konji: 1; kamenovani: 1; oguljeni živi: 2.

(79) CP, sv. CX., str. 3689-3697.

(80) OZNA – Odjeljenje za zaštitu naroda; osnovano je 13. svibnja 1944.

(81) UDBA – Uprava državne bezbjednosti.

(82) SIMIĆ, str. 177.

(83) Usp. V. C. ORTI, Buio sull’altare 1931-1939: la persecuzione della Chiesa in Spagna, Roma, 1984., str. 13.

(84) Usp. Stipan TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke crkve u Istri i Jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., (dalje: TROGRLIĆ), Pazin, 2008., str. 97., 169-170., 208., 209.

(85) Mijo LIKOVIĆ, Moje viđenje Riječkog slučaja, Svjedočanstva o zatvaranju riječkog sjemeništa, Zvona, mjesečnik za kršćansku kulturu, br. 6, Rijeka, 1998. str. 14.; TROGRLIĆ, str. 363. »Informativni razgovori« Udbe ili kasnije SUP-a, pa posjeti »nepoznatih gostiju« župnom stanu bili su povezani ucjenama, iznuđivanjem »podataka o kolegama i svećenicima u upravi biskupije ili redovničke zajednice«, Petar BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992. (dalje: BEZINA), Split, 2000., str. 214.

(86) Nova Kominterna prozvana je Informbiro.

(87) Progoni komunista u Jugoslaviji što su buknuli 1948.-1949. godine vjerojatno čine dio najmasovnijih dotad u Europi poznatih progona, jer su prema službenim izvorima ti progoni zahvatili 16.731 osoba, od kojih je samo njih 5.037 imalo regularan sudski postupak. Tri četvrtine poslane su na Goli otok i Grgur. Neovisne analize Vladimira Dedijera procjenjuju da je samo kroz logor na Golom otoku prošlo 31.000-32.000 osoba. Novija istraživanja još nisu ustanovila točan broj umrlih kažnjenika, žrtava smaknuća, iscrpljenosti, gladi, epidemija ili samoubojstva, tog krajnjeg rješenja za kojim su neki komunisti posezali kako bi riješili dileme s kojima ih je okrutnost situacije suočila (usp. Karel BARTOŠEK, »Srednja i Jugoistočna Europa«, u: Crna knjiga komunizma, str. 387-388.).

Izvor: narod.hr/matica.hr

Komentiraj