TwitterFacebookPinterestGoogle+

Vjekoslav Krsnik: U Rusiji igra reprezentacija iseljeničke Hrvatske

  • Written by:

U trenucima slavlja i ponosa zbog uspjeha hrvatske nogometne vrste na Svjetskom prvenstvu u Rusiji treba bez susprezanja utvrditi da je to reprezentacija sastavljena od hrvatskih iseljenika, a ne od igrača iz klubova Hrvatske nogometne lige. Važno je ukazati na ovu činjenicu kako bi se svratila pozornost ne samo na uspješne hrvatske nogometaše koji zauzimaju značajne uloge čak i u vodećim europskim klubovima, nego gledajući šire na značaj koji u sadašnjim okolnostima i uvjetima ima hrvatsko iseljeništvo u afirmaciji Hrvatske kao relativno mlade države i nacije na europskoj, a u ovom slučaju i na svjetskoj pozornici.

 Već sad veličanstven uspjeh naših nogometaša  događa se u isto vrijeme kad se u samoj Hrvatskoj sve više pozornosti pridaje ozbiljnoj demografskoj krizi zbog opasnog trenda odumiranja naroda u Domovini, stvaranjem novog iseljeništva. U tu kategoriju domicilno po logici kapitala koji u svjetskim razmjerima vlada „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“ spadaju i naši nogometaši. Oni su karijeru počeli u Hrvatskoj, ali su svojom nadarenošću i visokom motivacijom vrhunske uspjehe postigli transferima u brojne europske klubove, na čelu s madridskim Realom i katalonskom „Barcelonom“. Doduše i druge reprezentacije  na ovom prvenstvu sastavljene su od igrača koji igraju u klubovima drugih država, ali je hrvatska nogometna vrsta u svakom slučaju po ovom kriteriju jedinstvena jer je sastavljena od igrača koji isključivo igraju za klubove u Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji, Engleskoj i drugim zemljama. To samo dokazuje da je njihova vrijednost potvrđena u oštroj međunarodnoj konkurenciji. Ako se taj kriterij primjeni na ukupno hrvatsko iseljeništvo, onda se može slobodno zaključiti kako su hrvatski nogometaši najbolji primjer, ali ne jedini, izvrsnosti potvrđene diljem svijeta u raznim područjima, počevši od znanosti, preko biznisa do kulture i sporta.

 Kao što je poznato diljem svijeta na svim kontinentima živi oko 3 milijuna iseljenika u svim generacijama koji potječu iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Otprilike ne više od jedne trećine održava kontakt sa svojom prvom domovinom. Kad je prilikom raspada Jugoslavije hrvatski narod dobio priliku da se prvi put nakon 1.102. godine izbori za svoju vlastitu demokratsku državu brojno hrvatsko isljeništvo na svim je kontinentima odgralo je značajnu ulogu u ostvarenju tog vjekovnog sna. Materijalna pomoć hrvatskog iseljeništva procijenjuje se u više stotina milijuna dolara, iseljenici su se aktivno uključili u nabavu oružja iako je Hrvatska bila pod embargom, mnogi su čak i osobno došli u domovinu da bi se priključili borbi protiv velikosrpske agresije, na stotine tona humanitarne pomoći stizalo je u ratno doba u Hrvatsku, a ništa manje važna nije bila ni njihova kampanja u useljeničkim državama da se prizna nova Hrvatska i s te strane pruži politička podrška novoj državi. Nažalost ta velika pomoć hrvatskog iseljeništva nikad u domovini nije pošteno verificirana. Pri tome je veliku pogrješku počinio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, jer se nije oslonio na one iseljene Hrvate koji su u svojim novim domovinama u raznim područjima života postigli značajne znanstvene, poslovne,  kulturne i druge uspjehe, nego se oslonio na pripadnike tzv. hrvatske političke emigracije koja je uglavnom bila infiltrirana s agentima jugoslavenskih tajnih službi, Udbom i KOS-om. Uspješni poslovni američki Hrvati poput Steva Bubala, Tonyja Maglice, Ilije Letice dolazili su Hrvartsku s vlastitim poslovnim projektima, ali je klika u bijelim ovratnicima i bijelim čarapama koja je okružila predsjednika Tuđmana blokirala sve njihove ponude i pokušaje. Industrijalac Ilija Letica kao jedan od najbogatijih američkih Hrvata namjeravao je kupiti „Plivu“, ali mu je nisu dali domaći pretvorbeni tajkuni, pa je „Pliva“ završila u stranim rukama. Steve Bubalo je želio kupiti „Belje“, ali je po istom scenariju ono prodano Ivici Todoriću za jednu kunu, da bi sad palo u ruke ruskom kapitalu. Glavni motiv tadašnje političke klike koncentrirane u HDZ-u bio je na razne načine onemogućiti iseljenim Hrvatima poslovne investicije u domovini. Tako je na primjer poznati industrijalac iz Trsta Mate Vekić u režiji Miroslava Kutle izgubio milijun njemačkih maraka u pokušaju da kupi „Slobodnu Dalmaciju“. Boris Mikšić kao poslovno uspješan američki Hrvat natjecao se na predsjedničkim izborima 2005. godine, ali je suradnjom Stipe Mesića i Ive Sanadera u prvom krugu pokraden u glasovanju, pa je tako Stipe Mesić krađom preko lažnih glasača osvojio drugi mandat. Fond za Hrvatsku u koji je na račun u austrijskom Villachu uplaćeno nekoliko stotina milijuna dolara, a potpisnici su mu bili  Hrvoje Šarinić i Gojko Šušak nikad nije podnio izvješće u koje svrhe je potrošen taj novac.

Maćehinski odnos prema hrvatskim iseljenicima vidljiv je i po tome što predsjednica Republike kao ni njezini prethodnici Stipe Mesić i Ive Josipović uopće nema savjetnika za iseljeništvo, iako sa ona sama zalaže za njihov veći utjecaj u demografskoj krizi s kojom je suočena Hrvatska. Još bolji dokaz kako se jedna trećina hrvatskog narodnog korpusa koja po svojoj uspješnosti predstavlja najbolji dio tog korpusa je odnos vodeće oporbene stranke SDP-a prema iseljeništvu. Za tu stranku to iseljeništvo uopće ne postoji, jer na izborima za XI. Izbornu jedinicu koja se odnosi na iseljeništvo, bez obzira na nakaradnu konstrukciju te jedinice s naglaskom na glasače u Bosni i Hercegovini, SDP uopće na sudjeluje. Nije u pitanju samo kriva politika koja se vodi ili bolje rečeno ne vodi u Hrvatskoj prema iseljeništvu, nego i sama organizacija iseljeničkih organizacije koje bi trebale biti spona njih s domovinom. Za to je prije svega kriva Hrvatska demokratska zajednica sa svojim ograncima u svijetu. Umjesto da „Hrvatski svjetski kongres“ vodi jedan uspješni i ugledni poslovni čovjek, više godina na njegovom čelu bio je jedan fratar. Štoviše da bi se razbilo jedinstvo u iseljeničkom korpusu u tu se problemtiku ubacio jedan povratnik koji se skrasio u Poreču osnovavši konkurentski „Hrvatski svjetski sabor“, a jedan povratnik iz Šuškove garniture iz Kanade vodi Kongres hrvatskih iseljenika.

Sve to skupa stvorilo je u iseljeničkim sredinama duboko nepovjerenje ne samo prema vlastima u Hrvatskoj, bez obzira koja stranka bila na vlasti, nego i prema hrvatskoj državi kao takvoj. Jedina čvrsta spona s domovinom ostala je obiteljska povezanost, pa tako hrvatsko iseljeništvo svake godine registrirano šalje u domovinu članovima svojih obitelji 2 milijarde eura, a neregistrano još dodatnu milijardu. Na taj način, uz ostale čimbenmike, amortizira se socijalna kriza, jer u Hrvatskoj uza svu kuknjavu i sporadično kopanje po kontejnerima nema takve krize koja bi ljude masovno izvela na ulice. Naravno tu činjenicu da na obiteljskoj bazi iseljeništvo spašava Hrvatsku od socijalnih nemira ne žele prihvatiti političari vladajuće kaste, usvajajući u okviru nužne nove demografske politike one mjere koje bi kao što je to slučaj u Izraelu i Irskoj privukao naše iseljenike na povratak u domovinu.

U takvim okolnostima uspjesi iseljeničke nogometne reprezentacije Hrvatske novi su povod da se u cijelom svijetu gdje žive Hrvati i njihovi potomci stvori jedno emotivno nacionalno zajedništvo. Ne treba imati iluzija da će to zajedništvo pokrenuti novu politiku vladajuće kaste u Hrvatskoj prema iseljenicima,prije svega zbog toga što se ta kasta, dakle ne elita, boji njihove uspješnosti i sposobnosti, jer glavni kriterij u Hrvatskoj i dalje ostaje podobnost.

Vjekoslav Krsnik

Komentari