DON MARINKO MLAKIĆ: Zahvalnost i darivanje izgrađuju istinsko zajedništvo
(17. nkg-b; Iv 6, 1-15)
Čovjek je rođen iz zajedništva i za zajedništvo. I to ne bilo kakvo, nego božansko zajedništvo, zajedništvo Presvete Trojice. U zajedništvu se zbog toga jedino može ostvariti naše čovještvo. Nebesko zajedništvo, međutim, čovjeku je ponuđeno kao dar i poziv. Pozvan je već sada na zemlji svako zemaljsko zajedništvo prihvaća kao dar i kao takvog ga gradi i živi.
Stvarati zajedništvo – to je temeljno poslanje čovjeka, smisao našeg života na zemlji i jedini način kako da istinski ostvarimo sebe. Ali to nije lako.
Krist naviješta zajedništvo s nebeskim Ocem. Ono je izvor života i uvir u kojem se život u punini ostvaruje. Bog nam je zajedništvo stavio kao poziv na koji se sami trebamo odlučiti. To je srž njegove poruke, Radosne vijesti. Zajedništvo se ostvaruje darivanjem i zahvaljivanjem. To je poruka euharistije (zahvala). Moramo izići iz sebe i susresti se s drugima, doživjeti ih kao dio sebe, sebi jednake, kao put očovječenja i pobožanstvenjenja. Sva nesreća među ljudima počinje kada druge ne vidim kao sebe i sebi jednake, već kao takmace koje moram pobijediti.
Kada ih ne vidim kao svoju priliku da s njima u zajedništvu ostvarim svoje čovještvo, već kao zapreku i smetnju. Apostoli to nisu razumjeli. Oni ne doživljavaju da je problem gladi ljudi i njihov problem. Oni bi ih poslali da ga sami rješavaju. Isus ih iskušava. Kaže im: „Dajte im vi jesti!“ Ne pita ih koliko imaju, nego ih poziva da jednostavno počnu dijeliti ono što imaju. Oni su u nevjerici. Misle da je problem gladi tehničke naravi koji se rješava novcem. Oni ga nemaju dovoljno, iako je dvjesto denara prilično (200 dnevnica). Sigurno daleko više nego pet kruhova i dvije ribe, koliko je jedan neimenovani dječak ponudio od sebe. I to se kasnije pokazalo dovoljnim.
Što Isus čini? Uzima ono što je dječak velikodušno ponudio, izriče zahvalnicu Bogu i počinje dijeliti. Nema tu nikakve skrivene čarolije. Čin zahvalnosti Bogu i velikodušnosti prema ljudima učinio je da su svi imali svi dovoljno. I preostalo im je dvanaest košarica.
Gotovo identičan prizor imamo u Starom zavjetu kojeg opisuje odlomak iz Druge knjige o kraljevima. U vrijeme velike gladi jedan pobožan čovjek donosi ječmene kruhove (kruh siromaha) i stavlja ih pred proroka. On želi s drugima podijeliti taj vrijedni dar od Boga. Ni prorok Elizej ne zadržava kruh za sebe već zapovijeda da se podijeli gladnim ljudima. Darežljivost čini da svi imaju do sitosti i da im još preostaje. Ono što imamo, kako god bilo malo i nedovoljno, ako se u zahvalnosti prema Bogu dijeli, postaje sasvim dovoljno. Jednako tako, koliko god posjedovali, ako to sebično držimo samo za sebe, bit će nam malo i nećemo u tomu doživjeti Božji blagoslov. Nije li današnji svijet najbolja potvrda. Svojom logikom tržišne ekonomije, unatoč prekomjernoj proizvodnji hrane, nikako ne riješiti pitanje prehrane stanovništva. A još manje pitanje siromaštva srca, glad za mirom i nepravdom.
Čudesno umnažanje kruha je Isusova poruka zajedništva. Kada zajedništvo s ljudima gradimo kroz zahvaljivanje Bogu i nesebično darivanje drugima, ono se pretvara u čudo, u izobilje. To i nije čudo u klasičnom smislu, neka neshvatljiva čarolija. Ne! Tu se dogodilo nešto sasvim drugo, dogodilo se čudo velikodušnog zahvaljivanja i darivanja. Uzeti sve što imam, bez obzira kako to malo bilo, zahvaliti na tom daru Bogu i dijeliti s drugima – to je mudrost zajedništva, čarolija života… Obilje života, umnažanje kruha započinje onim što imamo, iznošenjem svega toga i ulaganje u zajedništvo, darivanje drugima uz blagoslov.
I danas su ljudi gladni kruha. Svi smo gladni, svi lutamo kao ovce bez pastira uza sve što imamo. Trebamo i mi čudo umnažanja kruha. Ali to nije tehnički zadatak koji treba riješiti netko moćan. Glad ne može riješiti ni veća produkcija ni nova tehnologija. To je poziv svima nama: „Dajte im vi jesti!“ Glad za kruhom upućuje na dublju glad koja će uvijek ostati: glad za zajedništvom, za pravednošću, solidarnošću, dostojanstvom svakog čovjeka…. U konačnici za Bogom i njegovom ljubavlju. Čudo se događa promjenom srca, promjenom odnosa, promjenom gledanja na ono što imamo. Očito je: ne zahvaljujemo Bogu iskreno na onome što imamo i nemamo darežljivo srce.
Zajedništvo se temelji na zahvalnosti Bogu i darežljivosti drugima. Svaki drugi oblik stvaranja zajedništva rađa bolne razlike, dugovanja, razvija pohlepu i sebičnost…
Don Marinko Mlakić
