TwitterFacebookPinterestGoogle+

Davor Dijanović: ANTIFAŠIZAM D.O.O. Hrvatska je okupirana zemlja koja financira i slavi vlastite ubojice

  • Written by:

Iako formalno samostalna i neovisna država, Hrvatska je stvarno okupirana zemlja, a hrvatski narod nalazi se u stanju političke, duhovne i mentalne okupacije i ropstva. Ne postoji jasnija dokazna slika okupacije, ropstva i nacionalnog mazohizma od one da se i 2018. u ličkome mjestu Srb, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i tzv. Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, obilježava tzv. Dan ustanka naroda Hrvatske.

Ne postoji jasniji dokaz medijske okupacije Hrvatske od onoga da se na web stranici HRT-a 27. srpnja 1941. proglašava kao dan početka antifašističkog ustanka, a da se pritom uopće ne spominju monstruozni zločini koji su tih dana počinjeni nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ne postoji jasnija slika bijede hrvatskih političara od realnosti da ti političari šute na činjenicu da se u 2018. slave pokolji i ubijanja.

„Antifašistička“ dogmatika i mitologija i danas duboko impregnira politički, akademski i medijski prostor Republike Hrvatske. Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (opširnije na poveznici) i danas se nastoje (re)afirmirati kao mainstream mišljenje, a oni koji propituju i dovode u pitanju jugo-komunističke krivotvorine i laži medijsko-politički se smještaju u kategorije „revizionista“ i „fašista“.

Politička perverzija koja nadmašuje sve jugoslavensko-komunističke laži i manipulacije

Srb je, međutim, politička perverzija koja daleko nadmašuje sve jugoslavensko-komunističke laži i manipulacije. U Srbu se, naime, slavi velikosrpstvo i četništvo, slave se monstruozni pokolji civilnog stanovništva počinjeni s ciljem stvaranja „Velike Srbije“ prema dokumentu „Homogena Srbija“ četničkoga ideologa Stevana Moljevića. Obnova spomenika u Srbu koji je 2009. financirala Sanader-Kosoričina vlada u rangu je s time da se 2059. u Vukovaru podigne spomenik Veselinu Šljivančaninu ili da se u Tel Avivu podigne spomenik Adolfu Eichmannu.

Naime, iako domaći „antifašisti“ 27. srpnja žele prikazati kao dan kad su se komunisti i partizani pobunili protiv ustaškog terora (kojeg je, da se razumijemo, bilo u nekim mjestima), stvarna slika tog dana potpuno je drugačija. 27. srpnja velikosrpski elementi pobunili su se protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH), s obzirom na to da je u velikosrpskoj ideologiji bila isključena mogućnost formiranja bilo kakve samostalne hrvatske države (i uspostava Banovine Hrvatske unutar Jugoslavije izazvala je erupciju velikosrpskog ludila). Pobuna koja je izbila u Srbu, Lapcu, Drvaru, Bosanskom Grahovu i drugim dijelovima Like, Korduna i Banovine bila je organizirana isključivo od strane srpskog stanovništva.

KPJ i KPH nisu imale baš nikakvu ulogu u organizaciji ustanka koji su predvodile četničke organizacije kojima su se ponegdje pridružili srpski komunisti (do srpnja još nije bila provedena diferencijacija „ustanika“). I da perverzija bude veća, „ustanicima“ (koje se danas slavi kao „antifašiste“) su u organizaciji pobune logistički pomagali talijanski fašisti kojima je cilj bio proširiti vlast izvan anektiranog područja. Nekoliko dana prije pobune na sastanku u Benkovcu „ustanici“ su se obvezali da ne će poduzimati aktivnosti protiv talijanskih fašističkih vlasti na okupiranom teritoriju.

„Ustanici“ nisu imali „komunističke težnje“, radilo se o četnicima i velikosrbima

Podsjetimo što je o karakteru ustanka 29. srpnja zapisao talijanski general Renza Dalmazza, zapovjednik 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima. I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i sprečili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu“ (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 214.-215.).

Tvrdnja da „ustanici“ nisu imali nikakvih „komunističkih težnji“ jasno nam kaže da se radilo o četnicima odnosno velikosrbima. To potvrđuju i svi relevantni hrvatski povjesničari, ako tu izuzemo 3-4 ideološka propagandista.

Pobuna u Srbu započela je kao zločin nad hrvatskim civilima. Partizanski borac Stevo Babić o 27. srpnju je zapisao sljedeće: „Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala“ (S. Babić, Drvar 1941-1945 – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., str. 207.-208.).

Povjesničar mr. sc. Ivan Kozlica ovako sumira karakter ustanka u Srbu i okolnim mjestima: „Prema dokumentima Vojnoistorijskoga instituta iz Beograda i Istorijskoga arhiva iz Karlovca, u Srbu se 27. srpnja 1941. godine nije dogodio nikakav antifašistički ustanak. Ustali su četnici, uz pomoć talijanskih fašista. Svi Hrvati i Bošnjaci pobijeni su ili protjerani, a imovina im je opljačkana, popaljena ili porušena, svi zarobljeni pripadnici vojnih ili policijskih snaga NDH strijeljani su odmah po zarobljavanju. Čak i sami sudionici pobune u svojim memoarima sve to priznaju“ (Hrvatski tjednik, 26. srpnja 2018., str. 26.-30.).

Jugoslavenstvo kao poveznica

Na istim prostorima na kojima su 1941. počinjeni zločini nad hrvatskim stanovništvom došlo je do nove pobune i zločina i 1991. I zločini 1941. i 1991. bili su uzrokovani mržnjom prema hrvatskoj državi.

Velikosrpski i četnički karakter ustanka poznat je i Miloradu Pupovcu i Stjepanu Mesiću i tzv. Savezu antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, no očito im ta činjenica ne smeta. Oni imaju prečeg posla: izmišljati „fašiste“ i „ustaške zmije“ po Hrvatskoj i koristiti ih kao pogonsko gorivo visokoprofitabilne korporacije „Antifašizam d. o. o.“. I četnici i komunisti borili su se protiv hrvatske države, a za Jugoslaviju. Pretpostavit ćemo da je upravo ta poveznica u korijenu četničko-komunističke simbioze 2018. u Srbu, u Hrvatskoj, u politički i ideološki okupiranoj zemlji koja financira i slavi vlastite ubojice.

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Komentari