TwitterFacebookPinterestGoogle+

Ivan Miklenić: Kad licemjeri sjede u strukturama vlasti

Hrvatska u svojoj 14-stoljetnoj povijesti nikada nije doživjela takvo građansko slavlje kakvo je bilo slavlje s nogometašima, osvajačima srebra na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Prema podatcima kojima se barata u medijskoj javnosti, samo je u Zagrebu više od 550 tisuća osoba došlo pozdraviti pobjednike, a procjenjuje se da je u drugim središtima, iz kojih dolaze pojedini nogometaši, bilo na slavljima još oko 250 tisuća osoba, što znači da je svaki peti hrvatski građanin sudjelovao osobno u tim slavljima. To je bez sumnje jedinstven i teško ikada više ponovljiv fenomen, a višestruko je važan jer je pomogao da se skinu neke maske u hrvatskom društvu, piše Ivan Miklenić u Glasu Koncila.

U tim slavljima većinu je tvorila hrvatska mladost koja je očitovala svoje pravo lice: mladenačko, hrvatsko domoljubno, optimistično i požrtvovno. Takvo očitovanje hrvatske mladosti potvrda je neuništive zdrave jezgre hrvatskoga naroda koja živi, bori se i opstaje usprkos svim nevoljama koje dolaze izvana ili su unutar hrvatskoga nacionalnoga bića. Hrvatska mladost očitovala je da se zna radovati nečemu što je vrijedno u svjetskim razmjerima, nečemu što je stvarno lijepo, pozitivno i dobro, a nije upereno ni protiv koga.

Očitovala je da je, usprkos trajnomu medijskomu pranju mozga i političkomu zaglupljivanju i manipuliranju, naravna, svjesno hrvatska, domoljubna, bez ikakve nacionalne isključivosti ili šovinizma. Hrvatska mladost na tim je skupovima pokazala da se znade radovati, da znade slaviti, pjevati, biti razdragana u punini uvjerenja u snagu dobra i mogućnost uspjeha. Takva hrvatska mladost jamac je opstanka hrvatskoga naroda usprkos svim neprijateljstvima, nedaćama i negativnim političkim i ideološkim trendovima kojima je sustavno izložena. Takva mladost izraz je tihe većine u hrvatskom društvu koju se neprestano preodgaja, koju se trajno obmanjuje i kojom se zajedno s hrvatskom državom gotovo katastrofalno upravlja. Tzv. političke elite davno su prezrele takvu sliku hrvatskoga naroda, od njega se odijelile, štoviše uzdigle se iznad njega, a sada su doživjele koliko je stvarnost drugačija od njihovih priželjkivanja i koliko je dubok jaz između njih i zdrave jezgre hrvatskoga naroda.

Pohvala hrvatskoj mladosti

Hrvatska mladost, zajedno sa svim drugim sudionicima, na zagrebačkom skupu zaslužila je maksimalne pohvale za ponašanje, izdržljivost, strpljivost, upravo požrtvovnost u gotovo nemogućim, nehumanim uvjetima. Organizatori vjerojatno nisu mogli predvidjeti da će se okupiti toliko ljudi na glavnom zagrebačkom trgu i na trasi kojom su trebali proći hrvatski nogometni reprezentativci, no vlasti, kako one na lokalnoj tako i one na državnoj razini, nisu smjele ignorirati nastalo stanje, osim ako su željele kriomice kazniti sve one koji su iskazali toliku oduševljenost hrvatskim uspjehom na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Potrebno je odati priznanje i redarima i svim policajcima i vatrogascima koji su bili neposredno angažirani u tom slavlju jer su oni, koliko su mogli, odradili sve odlično, požrtvovno i primjereno, no to nije bilo dovoljno niti je moglo biti dovoljno da bi okupljena mnoštva bila lišena nedopustivih rizika i neugodnosti.

Može se sada, nakon što je sve, hvala Bogu, ipak dobro prošlo bez većih incidenata, isticati veličanstvenost dočeka hrvatskih pobjednika, ali samo malo pomnija analiza pokazuje da su upravo odgovorni za opće dobro ovoga naroda strahovito zakazali. Ako je postojao plan da nogometna reprezentacija u određeno vrijeme stigne na Trg bana Jelačića, a postojao je, onda su odgovorni (ne oni na terenu, u operativi, nego oni na najvišim funkcijama) trebali primjereno intervenirati. Ne može biti na dobro, osobito ne na ponos, da se put predviđen u trajanju od jednoga sata pretvori u trajanje od gotovo šest sati. Ne može se to nikako opravdati potrebom da budu što bliže, štoviše u neposrednom kontaktu, oni koji su na prolaznoj trasi dočekivali nogometnu reprezentaciju, a istodobno zanemariti više od stotinu tisuća ljudi koji satima nisu mogli do čaše vode ni do zahoda. Nameće se dojam da je netko želio da to okupljeno mnoštvo što više pati. Je li moguće da je to bilo namjerno kažnjavanje ljudi za njihovo javno očitovanje hrvatskih osjećaja, radosti nad hrvatskim uspjehom? Koliko bi vjerojatno bilo mrtvih ljudi da se dogodila samo jedna jedina eksplozija i da je nastala panika? Je li slučajno što je baš taj nedopustivi sigurnosni rizik posve ignoriran do te mjere da ga ni jedan relevantan medij nije ni spomenuo, a kamoli problematizirao?

Kad licemjeri sjede u strukturama vlasti

U vezi s proslavom nezapamćenoga uspjeha hrvatskih nogometaša čuli su se i poneki prigovori, od kojih su mnogi bili istovjetni onima koji su bili iznošeni u Republici Srbiji. Dobro je da su se ti prigovori javno čuli jer to potvrđuje pluralnost i tolerantnost hrvatskoga društva, tim više što je legitimno imati svoje mišljenje i javno ga iznositi i onda kad je drugačije od većine. Nisu niti mogu biti problem oni koji drugačije misle od većine i to javno očituju, a da pri tome ne pribjegavaju nikakvu nasilju ili širenju mržnje. Problem su zapravo oni koji glume da se raduju hrvatskomu uspjehu, koji možda čak licemjerno javno očituju svoje »oduševljenje« hrvatskim uspjehom, a zapravo im je neprihvatljivo sve što ima hrvatski predznak i što se još k tomu veže uz uspjeh. Poseban je problem kad takvi licemjeri sjede u strukturama vlasti ili u interesnim skupinama iz kojih snažno utječu na cjelokupno hrvatsko društvo, a zapravo mu ne žele dobro, ne žele nikakav hrvatski uspjeh. Očitovana zdrava hrvatska jezgra, hrvatska mladost, pružila im je dobar povod da se barem duboko zamisle.

Komentiraj