Silvana Oruč Ivoš: Proslavu u Srbu treba zabraniti, a predsjedničin govor u Jasenovcu je državnički!

Oglasio se Pupovac. Započelo je kuknjavom kako nije dobro da na ovogodišnjem obilježavanju događanja koji naziva ‘ustankom u Srbu’ nije bilo predsjednice i predsjednika Vlade, kao i predstavnika lokalnih vlasti. Pritom je Pupovac zaključio kako je taj nedolazak ‘posljedica politika devedesetih u kojima se antifašizam negirao i u kojima se uloga Srba u toj borbi nastojala potisnuti i zaboraviti’.

No takav Pupovčev zaključak, ne samo da je činjenično promašen, nego je još jedan dokaz da Pupovac nastavlja s velikosrpskom ideologijom. Kao prvo, hrvatska politika devedesetih bila je koncentrirana na obranu Domovine od velikosrpske agresije, te zbrinjavanje golemog broja prognanika i izbjeglica iz BiH koji su bili žrtvama velikosrpskog divljanja, kao i na saniranje golemih ljudskih i materijalnih šteta koje su bile posljedica te velikosrpske agresije.

Dakle, kad Pupovac spominje devedesete, a prešućuje (kao i dosad) velikosrpsku agresiju, onda to nije samo manjak empatije za hrvatske žrtve nego i opasna politika kojoj je cilj opravdati strašna srpska zlodjela u Hrvatskoj, a što se ne bi smjelo tolerirati. Nadalje, nevjerojatno je da Pupovac nakon svega uči Hrvate što je to antifašizam, a još je smješnije da svojim sunarodnjacima pripisuje zasluge za antifašizam u Hrvatskoj.

Jer, kad je riječ o antifašizmu nesporna je činjenica da su Hrvati najmasovnije od svih naroda federalne Jugoslavije sudjelovali u antifašističkoj borbi. Posebno ako se usporedi sa Srbijom koja je do zadnjeg dana surađivala s nacistima da bi, u konačnici, sebi potpuno nezasluženo pripisala sve zasluge.

S druge strane, koli0ko je hrvatski antifašizam bio jak najbolje govori i činjenica da je sama Hrvatska na kraju rata imala sedam proleterskih brigada dok ih je sedam bilo zajedno u svim ostalim republikama.

No, tzv. ustanak u Srbu je nešto drugo. Ta oružana pobuna nema nikakve veze s antifašističkim ustankom, već je isključivo riječ o tome da su četnici Draže Mihailovića u Srbu i brojnim drugim mjestima (ne samo u Hrvatskoj, već i u BiH), u kojima se nalazilo većinsko srpsko stanovništvo, organizirali pobune kako bi što prije ostvarili svoj i današnji cilj – veliku Srbiju.

Brojni četnici koji su tada jurišali s Dražom Mihailovićem kasnije su činili komunističku srpsku ‘elitu’ pa ne čudi da je taj dan Hrvatskoj u bivšoj državi nametnut kao praznik. U svojoj biti taj tzv. ustanak u Srbu je isključivo protuhrvatski, pri čemu su nad Hrvatima tog kraja počinjeni stravični zločini. Bez ikakve zadrške okrutno su ubijana i mala djeca, žene, starci…

A to danas Pupovac i njemu slični – slave. Zapravo, nevjerojatno je da se može dobiti dopuštenje za okupljanje i javno slavljenje masakra. Čak i da ima veze s antifašizmom, a nema! Već, ponavljam, isključivo s velikosrpskom osvajačkom politikom koja je prisutna i dan danas. Drugim riječima, Pupovac slaveći pokolj u Srbu, nema nikakvo pravo pametovati o antifašizmu.

No, kad je riječ o antifašizmu, treba reći da to što je njegova ideja imala plemenit cilj ne znači da je cijela antifašistička borba u cijelosti bila i ostala takva, te da ju se ne smije analizirati, propitkivati i javno osuđivati počinjene zločine. Stravični partizanski zločini, masovne grobnice po cijeloj Hrvatskoj, ubojstva bez suđenja i u konačnici Križni put ostavština su antifašističkog pokreta koja se treba uzimati u obzir pri njegovoj ocjeni.

A tu ostavštinu nedvosmisleno moramo osuditi. Ujedno, kad govorimo o hrvatskim antifašistima treba se napraviti jasna distinkcija od kasnijeg komunističkog režima. Jer hrvatski je antifašizam do uspostave komunističke strahovlade bio pluralan. U tom je kontekstu jedna od važnijih činjenica da se hrvatski antifašizam počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se masovnije počeli priključivati HSS-ovci, njihovi čelnici, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja.

S tim u svezi poruka predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izrečena u Jasenovcu pred izraelskim predsjednikom, uz odavanje počasti nevinim žrtvama NDH – državnička je i jasno pozicionira Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto. Naime, predsjednica je, uz navedeno, izrekla i nekoliko povijesno apsolutno točnih, iznimno važnih ali prešućivanih poruka.

Prva da su se ‘režimu NDH suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti’. Drugo, da ‘nijedan politički cilj ni poredak ne mogu opravdati zločine koji se čine u njegovo ime te da Hrvatska nastavlja svoju brigu o kolektivnom sjećanju na zločine koji su se ovdje dogodili, na tragediju hrvatskih građana i zločin nad hrvatskim građanima prije svega’.

U tom kontekstu predsjednica je u Jasenovcu osudila svaki totalitarni režim: nacizam, fašizam, komunizam. I treće, ključno, da osuđuje manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, ‘koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu’.

Inzistiranje na povijesnoj istini i činjenicama jedini je pravi put na kojem Hrvatska bez ikakvih kompleksa treba graditi svoju budućnost, što je predsjednica javno i naglasila.

Izvor: Silvana Oruč Ivoš/direktno.hr

Odgovori

Skip to content