TwitterFacebookPinterestGoogle+

Blanka Vlašić na Mladifestu u Međugorju: Sada skačem za Gospodina

  • Written by:

Nekadašnja dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis, hrvatska atletičarka Blanka Vlašić 2. kolovoza je svjedočila sudionicima Festivala Mladih u Međugorju! Pričala je o svom životu, o karijeri, o samom trenutku obraćenja, o vjeri u Boga i koliko joj On znači.

Sve je nekako počelo s ozljedom, priča Blanka – te kako je zbog bolova upadala sve dublje u depresivno stanje. Ako ne bi uspijevala onda bi se najradije – tri dana zaključala u sobu da me nitko ne vidi i ne čuje. Skakanje je bio moj identitet… Bez uspjeha se ne bi osjećala vrijednom. To stanje depresije se toliko povećalo da sam osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg sam jedva mogla disati. Već sam u glavi složila sliku o najgorim mogućim oblicima bolesti. Ni s kim nije imala želju pričati niti govoriti o ozljedi, o bolima, o onome što prolazim. Poput brojnih mojih vršnjaka i za mene je krizma ujedno bila prekid s Crkvom.

Sramim se što sam bila takva, sramim se što san Bogu stalno okretala leđa, a nekako sam znala da je On cijelo vrijeme tu. Onda ju je nazvao prijatelj i rekao: „Ja san na Poljudu zapalio sviću svetom Anti za te“. Kasnije je razmišljala da bi i sama to mogla učiniti, pa se možda nešto i popravi. I otišla je, kaže, bez neke osobnije molitve „paliti svijeću … svaki dan dva mjeseca zaredom“, no ništa se nije događalo, ali i to kao da je bilo priprema na obraćenje.

U svemu je sigurno značajno bilo bratovo prethodno obraćenje koje se također događalo uslijed njegove ozljede. Požalila mu se na treningu da je boli, a on joj je počeo pričati o Bogu.„Moj brat Marin meni da priča o Bogu?! Pa nije on za to kompetentan, no da ste čuli moga brata tada bi vam sve bilo jasno“, priča Blanka i dodaje kako je nakon toga počela plakati i plakala je tri dana, a onda se i ona sama počela sve više okretati prema Isusu. 

Ponekad joj se činilo da su njezine protivnice na terenu bile toliko prestrašene njenom pojavom da bi ustuknule pred njom i da su možda „već zbog toga skakale lošije“. Blanka je otkrila da je postala sretna što smije biti ponizna. Kao da joj je netko nametnuo tu potrebu da bude uvijek jaka i puna samopouzdanja. Shvatila je koliko je oslobađajuće što smije biti slaba.

Dodala je kako je to bio novi početak njenog života i kako je postala i pomalo dosadni preobraćenik jer je svima htjela prenijeti svoje iskustvo i pomoći im da otkriju vjeru. Na kraju je rekla kako je svoju sudbinu prepustila u ruke Gospodinu i da i dalje ima strah od nepoznatog. Postoji strah od nepoznatoga, a to je moj život u kojem se ja neću više ostvarivati kao sportašica i neću raditi ono što radim cijeli svoj život. To će biti golema promjena, ali ja sve to prepuštam Gospodinu i znam da će On učiniti ono što je najbolje za mene –zaključila je.

Osvrnula se na posljednje Olimpijske igre u Rio de Janeiru, gdje je došla nespremna i vidno ozlijeđena. Pitala sam se ima li to sve uopće smisla, no nakon osvojene medalje uvidjela sam da me boljelo kako bi mi Gospodin pokazao da nešto na što sam računala ne mora biti, ako on tako odluči – kazala je. 

Progovorila je i o svom obraćenju kada je shvatila da ako je Bog stvorio sve oko nas, onda mu nije bio problem doći u močvarno tlo njezine duše. Sada skačem za Gospodina. Sve što radim prikazujem Gospodinu. Ja više nisam bitna – zaključila je Blanka. Ovime je Blanka pokazala da je odlučila odbaciti svoju masku i biti Božje ljubljeno dijete.

Izvor: misija / medjugorje.hr

Komentari