TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Effata!

  • Written by:

(23. nkg-b, prerađeno 2018.)

Nada, zagledanost u budućnost, to je darovana sposobnost čovjekova bića da trenutnu nesavršenu životnu zbilju, sapetu ropstvima različitih vrsta, uskraćenu za istinsku dobrotu i ljepotu, otvori onoj punini koju u sebi tako opipljivo slutimo. Mudrost je znati komunicirati s tom nadom, dopustiti joj da se u nama razvije, da nas iznutra oplemeni i osposobi za život dostojan čovjeka.

Izaija tješi svoj narod (prvo čitanje). Nagovješćuje Božji zahvat u ljudsku povijest s kojim će se dogoditi slavna budućnost svima onima koji se uzdaju u Gospodina i ostanu mu vjerni. Radilo se o vremenu teškog Babilonskog sužanjstva, u kojem se činilo da je povratak, sloboda i obnova Božjeg naroda praktično nemoguća.

Sljepoća, gluhoća, nemoć i njemoća često se u biblijskom govoru pripisuju samom Izraelu koji je pored očiju slijep i ušiju gluh te ne čuje Božju riječ i ne vidi Božja čudesna djela. Prorok ih uvjerava da je to ipak moguće te poziva narod da vjeruje.

Bog je spasitelj. On nije udaljen od čovjeka i njegove sudbine. On sam već sada hita da spasi svoj narod. Sve njegove slaboće i nemoći će izliječiti. Svjetlo spasenja će se uskoro pojaviti i izgnani će radosno krenuti u zemlju svojih otaca.

Njihova klecava koljena će se okrijepiti. Slušat će i proglašavati čudesa njihovog Boga. Očima vjere to je moguće već sada živo gledati.

Međutim, Izaijino proroštvo nadilazi tadašnje povijesne okvire. Ono u sebi nosi nadu o budućem vremenu u kojem će se dogoditi zadivljujuća transformacija svega svijeta. Sljepačke oči koje će progledati, njemakov jezik koji će progovoriti, uši gluhih koje će se otvoriti, hromi koji će skakati poput jelena, svi ti znakovi vrlo slikovito opisuju događaje koji prate Isusa i njegov navještaj Božjeg kraljevstva.

Božja budućnost počinje se ostvarivati upravo po Isusu Kristu. On nam svojom riječju otvara tajne Božjeg kraljevstva. Čudesnim znakovima potvrđuje svoju riječ. Žrtvom na križu uklanja svaku prepreku koja bi onemogućila čovjeku pristup u nj.

Promatrajmo zato čudesno izlječenje gluhom mucavca upravo tako: kao čudesno Božje osposobljavanje čovjeka da čuje, vidi i svjedoči Božju ljubav prema svakom čovjeku. Načinom kojim tretira gluhog mucavca Isus želi otkloniti svako magijsko poimanje čuda. Uzima ga u stranu. Liječi ga postupno, dodirom i pljuvačkom. Bio je to uobičajen postupak vidanja rana u ono doba. Ozdravljenje je proces. Nije nekakav spektakularni prizor kojom se nastoji ostaviti dojam na ljude. Nije predstava za oči znatiželjnika ili nabusito poigravanje s jadnicima koji očajnički traže magiju da ih riješi njihovih jada. U ovom postupku, u odnosu Isusa prema nemoćniku, vidimo sakramentalni zahvat kojim nas Bog uzima k sebi, dodiruje i oslobađa zla zbog kojeg pravo ne čujemo i ne govorimo.

Istinsko ozdravljenje, i duše i tijela, sastoji se ponajprije od osobnog (sakramentalnog) zajedništva čovjeka s Bogom po Isusu Kristu. U takvom odnosu Bog ima glavnu riječ. On nam osobno prilazi, uzima nas k sebi, pokazuje da su mu znane sve naše patnje i bolesti, koje nas čine nesposobnima doživjeti život u punini. Susret čovjeka i Boga je susret u kojem nam on uprisutnjuje svoje spasenje i osposobljava nas da ga dohvatimo.

Bogu se zato treba prepustiti s pouzdanjem. Treba mu dopustiti da me uzme k sebi, da me izdvoji iz svijeta u kojem sam oglušio, oslijepio, zanijemio… Treba mu dopustiti da me dotakne i učini zdravim, sposobnim slušati, govoriti, gledati i zahvalno se diviti životu kao daru od Boga. Dostojanstvo čovjeka leži upravo u toj beskrajnoj Božjoj ljubavi za svakog pojedinca, a ne u zlatnom prstenju ili kićenim haljinama ili u bilo čemu propadljivom (drugo čitanje).

Isus je u tijeku postupka uzdigao svoj pogled u nebo, uzdahnuo i riječima „Effata!“ (Otvori se!) vratio gluhom mucavcu govor. Isusov uzdah prenošenje je onog stvaralačkog Božjeg daha od kojeg svako stvorenje živi. Čovjek nikad ne može živjeti samo sam od sebe i od svijeta u kojem se nalazi. Pogled uprt u nebo potreban je da ga stavi u životvorni odnos prema Bogu, od kojeg nam dolazi dah života, i svako dobro s njime. Pogled prema nebu ispunja nas udivljenjem. Čini nas sposobnim i otvorenim da primimo Božji stvaralački dah, koji nam uvijek iznova treba da bismo živjeli. Samo onda kada je čovjek okrenut prema nebu, otvoren prema Božjoj sili, Božjem stvaralačkom dahu, on može imati otvorene uši da ispravno čuje, oči da istinski vidi, jezik da ispravno i razgovijetno govori. Grijeh nas onesposobljuje da vidimo nebo. Isus nas ponovno prema njemu upravlja.

„Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“, zadivljeno su govorili očevidci. Isus dolazi da dovrši stvaranje čovjeka, koje je u početku Bog započeo, a grijeh i otpad od Boga nagrdio. Čovjek opterećen grijehom uistinu je slijep, gluh i nijem za svako dobro života. Potreban je novi Božji stvaralački zahvat da ga oživi. Isus je taj koji nas svojim spasenjskim djelovanjem nanovo stvara i osposobljava za novi život, za novo-staro zajedništvo s našim nebeskim Ocem.

Don Marinko Mlakić

Komentari