TwitterFacebookPinterestGoogle+

Davor Dijanović: Prekrajanje granica američki je visokorizični projekt strateškog zauzimanja jugoistočne Europe

  • Written by:

U veljači ove godine na ovim je stranicama istaknuto kako slijedi pojačani angažman američke politike na području tzv. Zapadnog Balkana i u skladu s time rekonfiguracija “zapadnobalkanskoga” geopolitičkog prostora s ciljem jačanja američkih pozicija i slabljenja ruskog utjecaja. Nakon što je Crna Gora prošle godine postala članicom NATO saveza, na red su došle i preostale države: Makedonija, Srbija i Kosovo. 

Pregovori Makedonije i Grčke rezultirali su dogovorom o promjeni imena države Makedonija u “Sjeverna Makedonija”, o čemu bi se na referendumu trebali izjasniti makedonski građani. Pred dva dana “zemlju sunca” posjetio je generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg koji je pozvao Makedonce da glasuju na referendumu za sporazum o rješavanju spora oko imena s Grčkom, kako bi što prije postali NATO članica.

Spor Srbije i Kosova

Iako Kosovo još uvijek nije član Ujedinjenih naroda i nije priznato od strane pet europskih država (Španjolska, Grčka, Rumunjska, Slovačka, Cipar) i Vatikana, ono već desetak godina de facto funkcionira kao država samostalna od Srbije. Kosovo je, dakako, klasičan primjer države ograničenoga/nadziranog suvereniteta (većina država danas ima malo od onoga što se smatralo pod sadržajem klasičnog suvereniteta westfalskog sustava međunarodnih odnosa), no ostaje činjenica da Beograd više nema kontrolu nad svojom bivšom (autonomnom) pokrajinom narativ o kojoj leži u samome centru srpske nacionalističke, odnosno svetosavske mitologije i mitomanije. 

Spor Beograda, koji ne priznaje kosovsku neovisnost, i Prištine danas predstavlja jedan od glavnih kamena spoticanja na Balkanu koji koči integraciju tih prostora u tzv. euroatlantske integracije. S obzirom na komplementarnost geopolitičkih ambicija i ciljeva albanski faktor na Balkanu danas uživa nedvosmislenu potporu američke politike, pa je stoga jasno da SAD želi što skoriji ulazak Kosova u NATO savez, što pak nije moguće bez stolice u UN-u. 

Kad je u pitanju Srbija, onda su datosti malo drugačije. Narodna skupština Republike Srbije 2007. proglasila je vojnu neutralnost Republike Srbije. Dosljednome tome, srbijanski političari vole, kad im to odgovara, isticati da je Srbija neutralna država. No u današnjem sustavu međunarodnih odnosa postoje samo dvije države kojima je priznat status neutralnih: to su Švicarska i Austrija (Švicarska nije ni članica UN-a). Čak se ni Švedsku i Finsku ne smatra neutralnim, nego “neutralističkim” državama, budući da nemaju međunarodnopravno zajamčen status neutralnosti, nego je prije svega riječ o jednostranim afinitetima tih država. U međunarodnopravnom smislu Srbija, se dakle, ne može smatrati neutralnom državom.

Američki cilj je i Srbiju uključiti u NATO savez kako bi se strateški zaokružio prostor bivše Jugoslavije

Govoreći o aktualnoj vanjskoj i vojnoj politici Srbije, ona se može opisati kao pokušaj “sjedenja na dvije stolice”. NATO strukture imaju sve snažniji utjecaj u Srbiji (od 2016. diplomatski imunitet), no Beograd održava i snažne veze s Moskvom. Narod u Srbiji, što je i razumljivo zbog bombardiranja, nije sklon ulasku u NATO, no američki cilj je i Srbiju uključiti u taj savez kako bi se strateški zaokružio prostor bivše Jugoslavije.

U skladu s navedenim treba gledati i aktualne ideje o razgraničenju i korekciji granica između Srbije i Kosova čija bi operacionalizacija prema planu Washingtona trebala dovesti do rješenja srbijanskog-kosovskog spora i uključenja tih država u NATO i EU. Spekulira se o tome kako bi Srbija dobila sjeverne dijelove Kosova do rijeke Ibar, dok bi u sastav Kosova ušla Preševska dolina na jugu Srbije. 

Kosovski premijer Ramush Haradinaj protivi se ideji o razgraničenju, no uz srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića (čovjeka kojega je očito na vlast doveo Zapad i čija su najveća opozicija srbijanski nacionalisti koji se zalažu za zamrzavanje konflikta) čini se da ju podupire predsjednik Kosova Hasim Thaci. Thaci je, doduše, do sada davao kontradiktorne izjave: jednom je spomenuo priključenje Preševa Srbiji, ali je otklanjao mogućnost priključenja sjevernog Kosova Srbiji. Međutim, jasno je da će u slučaju eventualnog sporazuma i Kosovo morati nešto dati Srbiji.

Trump nije protiv ideje razgraničenja

Na zapadnoj međunarodnoj sceni do sada se isticao princip da granice ne treba mijenjati. Šefica europske diplomacije Federica Mogherini tako je pred koji dan primila otvoreno pismo u kojemu u kojemu bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Schwarz-Schilling uz Paddyja Ashdowna i Carla Bildta (i Ashdown i Bildt, znademo, dokazani su “prijatelji” Republike Hrvatske) izjavljuje zabrinutost glede objava EU službenika da bi mogli dati potporu dogovoru predsjednika Srbije i Kosova o “korekcijama granica”, odnosno o potencijalnoj razmjeni teritorija. I dok navedeni ističu da bi prekrajanje granica moglo izazvati novo razaranje, austrijski diplomat i bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch nije više nesklon ideji o razgraničenju, jer bi ona mogla riješiti posljednji veliki konflikt na teritoriju bivše Jugoslavije što bi predstavljalo “početak pozitivne budućnosti”.

Njemačka kancelarka Anglea Merkel najprije se rezolutno usprotivila najavi moguće korekcije granica, no na nakon telefonskog razgovora s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom (koji se, kao i savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, očito ne protivi ideji razgraničenja) omekšala je svoj stav. Zagovornici ideje o razgraničenju naglašavaju kako je ona prihvatljiva po međunarodnom pravu jer Helsinški sporazum iz 1975. zabranjuje nasilne, ali ne i sporazumne promjene granica. 

Može li razmjena teritorija između Srbije i Kosova pokrenuti domino efekt i u drugim državama?

Europski povjerenik za susjedsku politiku i proširenje Johannes Hahn krajem prošloga mjeseca rekao je da bi Bruxelles mogao prihvatiti sporazum Beograda i Prištine, ali je upozorio da to “ne bi trebalo služiti kao plan za druge probleme”. Navedenom izjavom bruxelleski je birokrat zapravo dao naslutiti koje bi mogle biti implikacije (problemi) potencijalnoga srbijansko-kosovskog razgraničenja odnosno razmjene teritorija.

Taj bi dogovor, naime, mogao poslužiti kao okidač za slične procese u nizu europskih država. Uz Srbiju (Sandžak) tu su na Balkanu i Crna Gora (dijelovi naseljeni Muslimanima i Albancima), Makedonija (zapadna Makedonija je većinski naseljena albanskim stanovništvom), Bosna i Hercegovina (Dodikove prijetnje o odcjepljenju tzv. Republike Srpske) i – postoje sporovi je li riječ o balkanskoj zemlji – Moldavija (rumunjsko stanovništvo). Dodajmo i to da je mađarsko stanovništvo brojno u Vojvodini kao i dijelovima Rumunjske (Transilvanija) i Slovačke, a da veliki broj Rusa živi u državama bivšega SSSR-a. Postavlja se stoga opravdano pitanje može li razmjena teritorija između Srbije i Kosova pokrenuti domino efekt i u drugim državama? Na to je pitanje teško dati odgovor. 

Pomno pratiti što se događa u okruženju

Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova politički je korektnim priopćenjem zauzelo stav o nepromjenjivosti granica. Takvo priopćenje je očekivano. No, s obzirom na činjenicu da su međunarodni odnosi i diplomacija danas u svijetu mjesta najvećih laži, licemjerja i dvostrukih kriterija jasno je da ozbiljne države i ozbiljni državnici rijetko kada posve otvoreno govore ono što njezini čelnici zaista misle i priželjkuju. Zato se, ne valjda uzalud, nadamo da i hrvatske vladajuće političke strukture pomno prate što se događa u hrvatskome geopolitičkom i sigurnosnom okruženju i da razrađuje moguće scenarije za slučaj da na kraju ipak dođe do novih razgraničenja i korekcija granica na prostoru bivše Jugoslavije. 

Jer, budimo posve eksplicitni, i Hrvatska ima svoje interese koji prelaze granice današnje okljaštrene Republike Hrvatske, a jedino bi Dudek mogao neaktivno gledati na to što se događa u njegovom okruženju. A Dudek, kao što je poznato, na kraju dana jede oglodane kosti…

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Komentari