TwitterFacebookPinterestGoogle+

ROMAN: Kad se tama spustila (4. poglavlje)

  • Written by:

 

Četvrto poglavlje: Nadolazeća nevolja mogla se namirisati u zraku. Može li je išta spriječiti…

 

 

Četvrto poglavlje 

Ejnar je započeo svoju priču koja je na trenutke izgledala kao kakva fantastika, a na trenutke izazivala zaprepaštenje i duboku sućut prema tom plemenitom čovjeku.

– Nekoliko godina prije nego sam došao u Caras dogodile su se strašne stvari. Odjednom se na sjeveru pojavio krvožedni Prokas sa svojim snagama, uglavnom divljim Angrima, i udario svom silinom na te krajeve. Ovi događaji su ti sigurno ponešto poznati, no sad ćeš iz prve ruke čuti o njima… Napad je bio silovit. Gazili su, palili i ubijali sve pred sobom. U trenu su porazili Altance i Tefalce, padali su redom Soerci, Belijalci i Maerci. Rijetki od njih su uspjeli pobjeći, a većina se onih koji nisu bili posječeni i izmasakrirani pridružila zločincima. Jadnici nisu imali izbora, jer su bili u užasnom strahu. Najteže mi je bilo kad bih u najžešćoj borbi na suprotnoj strani vidio takvog protivnika. Srce bi mi se kidalo, no morali smo ih tući. Da si ih samo vidio kako kao hipnotizirani stupaju naprijed te mašu sjekirama i mačevima, a u očima im beskrajna tupa praznina. Stupali su kao bezumna stoka koja u čoporu grabi mesaru na klanje. To su bile užasne slike… Strašno, strašno je bilo… 

U prvi mi se tren učinilo da je sve izgubljeno, posebno zato što je naše selo bilo sljedeće na redu, no sjetih se da se na zapadu nalazi moćno Aremsko, a na istoku jednako tako moćno Asursko kraljevstvo. Oni su svojom snagom bili u stanju zaustaviti Prokasove mračne sile i dokrajčiti ih. Znali smo da je za nas prekasno sve da se oni i umiješaju, no nadali smo se da će Prokas uvidjeti u kakvoj se situaciji može naći te se zaustaviti. Bila su to, nažalost, nadanja očajnika.
Vragovi su se vrlo brzo približili našem kraju očito se ne obazirući ni na koga. Bilo je to tako brzo da smo ostali posve zatečeni. Htjeli smo te kobne noći evakuirati sve starce, žene i djecu očekujući udar tek idućih dana…

Mi nismo bili baš vični ratovanju iako smo se, silom prilika, morali priučiti. Još smo manje bili vični ratnim taktikama i strategijama. Zato nitko među nama nije ni pomislio da bi zlotvori mogli udariti već tu večer. Kako smo se samo prevarili… To je bila najstrašnija noć u mom životu…

Došavši pričom do ovih događaja Ejnar se počne znojiti. Strašno je patio prisjećajući se nesretnih slika te večeri. Ipak, skupio je snage pa zamuckujući opet progovori:

– Tada sam izgubio tri bića koja sam volio beskrajno više nego samoga sebe… Sve bih dao da mogu vratiti vrijeme unazad i da ih mogu spasiti… No, njih više nema… Da smo mogli i pomisliti…da smo krenuli s evakuacijom prije. Nismo znali, nismo bili ratnici…

Brzo se pribrao pa nastavio odlučnim glasom:

– I tako, ta je noć polako prolazila, a ja sam sve nakon smrti mojih najmilijih doživljavao kao u nekakvom transu ili polusnu. Nisam ni sam znao kakvo je to stanje. Znao sam samo da je tada moja jedina želja bila da umrem. Sjekao sam na sve strane skačući uvijek tamo gdje je bilo najžešće, čekajući već jednom taj završni udarac u svoje grudi. Iz te noći se sjećam još jedino velike težine koja mi se spustila na glavu. Nije to bila bol, jer nju valjda te večeri nisam ni mogao osjetiti, nego baš golema težina nečega što me udarilo po glavi. Zadovoljan pomislih da je konačno gotovo…

Probudio sam se u jednom malom, dalekom i nepoznatom selu, jugozapadno odavde. Nekoliko sam tjedana bio čas u nesvijesti, čas u bunilu. Vrsni vidari su se borili za moj život i za moj zdrav razum. Konačno sam ponešto došao sebi, zdrav, ali još jako slab. I danas se ponekad upitam ne bi li bilo bolje da se nisam probudio? Nakon prvog iznenađenja koje je izazvalo buđenje na nepoznatom mjestu odmah su mi se vratile najgore slike iz one noći. Vidio sam moju ženu Arlenu kako leži u velikoj lokvi krvi i mog sina Katora kako ukočenim mrtvim ručicama steže majku oko vrata dok mu se na malenom lišcu još nazirao golemi strah. Nekoliko koraka dalje vidio sam i moju malu Inonu. Ležala je prikovana za zemlju velikim crnim kopljem. Ni danas mi nije jasno kako je to ogromno koplje pronašlo tako maleno tijelo. Nije imala ni dvije godine… Bol me razdirala. Nekoliko dana sam ludio od silne žalosti, a tada je njeno mjesto postupno počeo zauzimati bijes. Već za sljedećih nekoliko dana bio sam spreman na sve. Tijelo se gonjeno strašnim bijesom i još većom željom da naudim zločincima, oporavljalo zapanjujućom brzinom. Koristio sam svaki slobodan trenutak za vježbu, a tu su se u to vrijeme okupili ljudi među kojima je bilo takvih za koje se slobodno može reći da su bili među najvještijima s mačem u cijelom ondašnjem poznatom svijetu. Oni su mi, u tom sumornom izbjeglištvu, bili marljivi učitelji. Bilo je tu i ljudi koje u ono vrijeme nisam baš razumio. Stalno su mi govorili da sam previše obuzet željom za osvetom i da to za mene nije dobro. Nije me bilo briga što govore, jer sam tada živio samo od mržnje i hranio se samo mržnjom. Bila mi je draža i potrebnija od zraka koji sam udisao. Jedini osjećaj za koji je uz nju u mom biću bilo mjesta, bila je neugasiva žudnja za osvetom.

U onih nekoliko tjedana dok sam se u bunilu borio za život, dogodile su se velike promjene. Asurci su mirno gledali što se događa, a činilo se da ponekad čak podržavaju naše neprijatelje. Očito nisu znali da će i oni vrlo brzo doći na red. Slično se dogodilo i s Aremcima. Zločinac Prokas je nekako uspio pridobiti prevrtljive vladare tih kraljevina, pa su ili mirno gledali što on radi ili mu diskretno pomagali. Nama se već tada činilo da on na njih ima puno veći utjecaj nego se moglo i pomisliti. Usprkos svemu hrabro smo se borili, a meni ništa drugo nije trebalo. Svi su znali da uvijek idem i da idem samo tamo gdje je najžešće. Pojma nemam koliko sam neprijatelja pokosio. Ne znam niti koliko sam ih pokosio, primjerice u jednoj bitci, a bitki je bilo nebrojeno. Dvije smo godine tako ratovali, uglavnom dočekujući neprijatelje u zasjedama. Bilo nas je dvjestotinjak, ali iz svake bitke se vraćalo sve manje ljudi. Htjeli mi to priznati ili ne gubili smo. Gubili smo polako ali sigurno pa smo osjećali da nam je kraj blizu. No tada se dogodio preokret. Veliki broj ljudi iz Aremije i Asurije, kojima je Prokas u međuvremenu, kako rekoh, vrlo lako ovladao, počeo nam je pristizati. Nešto ih je probudilo i dovelo k svijesti. Možda su čuli vijesti o nama i našoj hrabroj borbi, a možda je i nešto drugo bilo u pitanju. Zlikovci ih nisu više mogli držati pod kontrolom, no, nažalost, većina je još uvijek bila na njihovoj strani. Ipak je neprijatelje polako počela obuzimati panika. Skupa sa svojim brojnim sljedbenicima borili su se svim silama protiv nas. Naša hrabrost je nadomještala još uvijek mali broj naših boraca, pa je pat pozicija trajala nekoliko mjeseci. Čas bi mi malo nadjačali njih čas bi nam oni uzvratili, a onda se zaredalo nekoliko velikih pobjeda, nakon čega je u njihovim redovima zavladao istinski strah od poraza. Najviše su se bojali izdajnici u Aremiji i Asuriji. Počeli smo ih potiskivati i to dosta velikom brzinom. Izgledalo je da je konačna pobjeda gotova stvar, a tada… tada se dogodilo nešto strašno.

Sve do tog trenutka neprijatelj je u svojim redovima imao ljudske borce. Doduše ponekad su sličili na kakve zombije, ali su to ipak bili ljudi. Činilo se da zlotvori zbog nekog razloga žele sve dovršiti s takvim ratnicima, no, na nama im je gadno zapelo pa su morali promijeniti taktiku. Dakle, tada se pojaviše nazeri, zli čarobnjaci u koje spada i vaš Separ, a s njima dođoše i sjene. Vidiš, tvoje najcrnje slutnje o Separu su bile točne. Dolazak ovih spomenutih za nas je bio problem, ali nikako ne bi bio nerješiv da se nakon njih nisu pojavili strašni morzi. Bilo je to vjerojatno prvi put da ih je živ čovjek vidio. Ubrzo smo se, na našu veliku žalost, uvjerili u njihovu strašnu demonsku narav i njihovu nepobjedivost. U našim je redovima zavladala takva strava da su ljudi odjednom počeli panično bježati. Konjanik je skakao preko pješaka, a pješak mu otimao konja. U strahu i očaju gazili su jedni preko drugih bezglavo bježeći pa su zločincima bili lak plijen. Malo nas je preživjelo taj prvi morgovski udar, a najgore je bilo to što nismo vidjeli nikakvog načina da im se suprotstavimo. Povukli smo se daleko u jugozapadne pustare gdje smo se skrivali dršćući od straha. Naši nekoć neustrašivi borci bili su uplašeni kao mala djeca. Ni ja, moram priznati, nisam bio iznimka. Malo pomalo je mjesto panike i straha zauzimao očaj, a on je još jedan korak niže, dragi moj Conare. U očaju smo zaključili da se ne možemo vječno skrivati, u očaju smo donijeli odluku da uzjašimo i udarimo na neprijatelja gdje god ga ugledamo. To je značilo sigurnu smrt, no mi u očaju zaključismo da će prije ili kasnije ionako svi umrijeti. Mi ćemo malo prije, pa što zato?

Tako bismo sigurno i napravili da se odjednom, tko zna otkud, nije pojavio Aretus. Kakva je to samo bila pojava!? Mi smo, kako rekoh, bili u potpunom očaju. Sve je izgledalo potpuno izgubljeno, a svaki otpor se činio ludošću. A onda dođe čovjek kojeg ste jednostavno morali zapaziti da se pojavio bilo gdje. Na sebi je nosio oklop smeđkaste boje koji je savršeno pristajao uz njegovo tijelo. Bio je tako fino izrađen da je izgledao sasvim lagan i djelovao elegantno. Rubovi su mu bili sjajno-žuti pa smo imali dojam da su od zlata. Za njim se vijorio crveni ogrtač koji nikad nije mirovao kao da je htio odraziti karakter svog vlasnika. Kaciga boje oklopa štitila mu je glavu, a na zadnjem njenom dijelu bijaše zadjeveno desetak šarenih pera koja su joj davala jednu dozu lepršavosti i vica. Činilo se da je Aretus htio u sve što radi utkati bar malu količinu humora. Na lijevoj ruci je imao crveni štit, a u desnoj veliki sjajni mač.
Ispod kacige su virila dva tamna vragolasta oka koja nikad nisu imala mira. Zračila su silnom energijom i otkrivala neslomljivu volju koja je prožimala tog čovjeka.

Aretus nam je objasnio zašto gubimo rat, ali istovremeno pokazao da još nije izgubljen. Doveo je sa sobom stotinjak ljudi iz Aremije, sve samih prekaljenih i neustrašivih boraca… Conar tog čovjeka moraš upoznati… Čim je mene ugledao zastao je i dugo me promatrao. Osjećao sam kako me peče njegov pogled. Probadao me njime tako žestoko da sam se morao okrenuti i žurno otići. Tko je taj čovjek i je li uopće čovjek, pitao sam se.

Cijelu tu večer nisam imao mira. Za tren bih zaspao, pa bih se odmah budio osjećajući Aretusov pogled na sebi. I dalje me strašno proganjao. Jutro sam dočekao neispavan i izmučen. Malo sam se primirio i uspio zaboraviti jučerašnji događaj kad se opet pojavio Aretus. Opet ista priča. Proganjao me, ako se to tako može nazvati, i mučio danima i danima. Nije gotovo ništa govorio, samo mi je na neki čudan način davao do znanja da me posebno motri i da ima nekakav plan sa mnom. U meni je sve gorjelo od nelagode i znatiželje. U stvari cijelo sam se vrijeme pitao što taj čovjek hoće, a očito je bilo da nešto ima na umu.

Možda se pitaš zašto sam dozvolio da me tako gnjavi? Zašto jednostavno nisam otišao, ili ga zamolio da me se okane, ili ga napao, ili nešto slično? To ti je isto kao da pitaš dijete zašto ne napadne svoje roditelje kad ga pokušavaju ispravno usmjeriti i nečem korisnom naučiti. Da bi postiglo rezultat ono mora ponešto propatiti, jer mu ništa neće tek tako pasti s neba. Sada ovo vidim jasno, no u to vrijeme je u meni postojao tek nejasan osjećaj koji mi je govorio da tom čovjeku mogu vjerovati. Brzo sam primijetio neke promjene na sebi. Više nisam bio prepun bijesa i ogorčenosti kao prije, a i mržnja koja mi je dugo vremena bila glavni pogon, kao da je splasnula.

Prošla su točno dva tjedna i ja odjednom vidjeh da mi je u Aretusovom društvu sasvim ugodno, da me više ništa ne zabrinjava i ne muči. Mogao sam s njim razgovarati, šetati, pozorno ga slušati… vidio sam također da i on uživa što je tako. Znao sam da mu je bilo žao što sam morao proći onako neugodne susrete s njim. U tom sam času prvi put nakon smrti mojih najmilijih opet ćutio zadovoljstvo. Osjećao sam da konačno imam kontrolu nad samim sobom, osjećao sam da živim i da volim život. Čudno.

Aretus me jednog dana povede do svog šatora koji je bio točno u središtu našeg malog, da ga tako nazovem, naselja. Uvede me unutra i otvori jedan sanduk. Iz njega izvuče smotak platna bijelog kao snijeg. Razmota ga i pokaže se predivan srebrni mač. Bio je gotovo identičan onome kojeg je on nosio.

– S ovim ćeš se moći boriti – reče Aretus i pruži mi mač. Ja ga uhvatim, a on kao da malo zasvijetli. Aretus me pozorno pogleda i upita: – Ne osjećaš ništa?

– Ne, a što bih trebao osjećati?

– Odlično – odvrati – ovaj mač ne može baš svatko držati u ruci.

Začuđeno sam ga gledao. O čemu li to govori? Nisam ga baš razumio.

-Očito si, da tako kažem, dostojan da ga nosiš. Jedan je kod mene, a jednog sam već dao jednom drugom čovjeku. Vas dvojica ste jedini među svima koje sam do sada susreo, a koji ih mogu nositi. Čim sam te ugledao osjetio sam da nešto snažno zrači iz tebe. Trebalo je samo pričekati da utrne sve ono što je prijetilo da tu prikrivenu pozitivnu energiju uguši. Zato sam te proganjao i gnjavio, ali sad ti velim: Dobro nam došao! Ovih dana će stići Zoras sa svojim ljudima, a onda se gadovima loše piše.

– Zoras također ima mač? – upitam ga.

– Da.

Mač je bio čudesan. Kad bih ga uzeo u ruku kao da se stapao s njom. Imao sam osjećaj da je njen produžetak. Nije bio težak, a niti prelagan. Ma u svakom svom dijelu bijaše prava mjera. Siguran sam da je njegova srebrnaksto bijela boja tjerala neprijatelju veliki strah u kosti. Zamahnuo sam kroz ustajali šatorski zrak, a mač poleti takvom brzinom i snagom da sam ostao zatečen. Kao da ga je nešto iznutra gonilo. Gledao sam ga znatiželjno i nadasve zadivljeno. U jednom momentu odložim svoj mač na bijelu plahtu pored Aretusovog. Usporedio sam ih. Bili su skoro potpuno isti, samo što je njegov na dršci imao ugrađen skupocjen rubin. Primijetio sam da su i rezbarije na njemu bile nešto drugačije. Aretus se okrenuo sanduku vadeći nešto iz njega, a ja na nesreću baš u tom trenu dohvatih njegov mač. U djeliću sekunde mi strašna bol prostruji od šake do ramena, a ja bijah velikom silinom odbačen na zid šatora. Vrtjelo mi se u glavi kad začuh Aretusov smijeh.

– Oprosti nisam ti rekao da ne smiješ dirati moj mač. Teško sam ga zaradio i nitko ga osim mene ne smije doticati.

Aretus se smijao držeći u ruci nekakvu bijelu mrežu. Bila je to midjanska mreža, za koju vjerujem da si čuo i znaš čemu služi. Ja sam je tada prvi put vidio. Aretus mi je jednu poklonio objasnivši kratko što je i kako djeluje.

Conar nijemo klimne glavom, potvrđujući da mu je ovo zadnje poznato, ali doda da je mislio da je i to jedna od legendi.

– Nekoliko dana poslije stigao je Zoras. Bijaše on tada stasit momak kasnih dvadesetih godina. S njim dojaha pedesetak boraca, mladih ali, odmah se na njima vidjelo, veoma iskusnih ratnika. Divota je bila vidjeti mlade ljude izbrazdane brojnim ožiljcima koje je potpisao oštri i hladni čelik, kako bez pogovora slijede svog vođu, spremni isti čas, ako treba, s njim udariti i na sam pakao. Da, da, u to vrijeme nije bilo ljepšeg prizora od toga. Zoras je na mene odmah ostavio odličan dojam. Svi su ga cijenili. Ništa nije govorio, a kad bi progovorio bilo je to najmanje što je morao, tek toliko da ti bude jasno i da ne mora opet ponavljati. Druge je znao satima slušati i ničim ne odavati što se u njemu događa. Nakon što bi saslušao rekao bi svoje, ili još češće, odmah prelazio na djela. Vrlo je bistar i izuzetno mudar, iako desetak godina ranije i nije baš izgledalo da će biti takav.  No, sve što sam za njega kazao bilo u sjeni njegove spretnosti, vještine s mačem i hrabrosti.

Dok sam gledao sve ove ratnike oko sebe u meni je rastao ponos. I ja sam dio toga. I to ne bilo kakav. Ta ja sam dostojan nositi jedan od paretskih mačeva. Međutim, još mi u tom trenu nije bilo jasno kako se možemo suprotstaviti čudovišnim morzima.

– Oprosti što te moram prekinuti, ali ne mogu pratiti sve što mi govoriš – progovori Conar koji je s velikim zanimanjem slušao prijateljevu priču – spomenuo si morge. Međutim, meni nije baš najjasnije o čemu se tu radi. Naime, u ono vrijeme, a i nakon ratnih zbivanja koja su, hvala nebu, nas zaobišla, ovuda se puno pričalo o svemu tome. Međutim, nitko nije bio načistu što se točno i zbog čega događalo. Sjećam se da su neki spominjali nekakva čudovišta i druge fantastične stvari, ali većina nas je držala da su to izmišljotine. Ne tvrdiš mi valjda da je to bilo zaista tako, da su morzi nekakvi demoni, što li? Osim toga govoriš mi o čudnim… partenskim ili kako već mačevima…

– O paretskim mačevima ću ti kasnije više reći… Ha, vidiš, ne samo da ste vi ovdje malo znali o pravom stanju stvari nego se i tamo, u samom srcu svih događanja, malo znalo o svemu. Prosječan čovjek je mislio da se odjednom odnekud pojavio nekakav ratnik-ubojica, vojskovođa i zločinac Prokas i poveo borbe s ondašnjim vladarima, državama i pokrajinama iz nekakvih, vjerojatno pljačkaških ili osvajačkih motiva. Iako su njegove trupe ubijale i masakrirale sve redom, i mi smo slično mislili sve dok nismo vidjeli ove koje sam malo prije spomenuo. Vidjeli smo samo zlo na djelu, doduše ne u najgorem obliku, ali u strašnom svakako. Shvatili smo da Prokas nije običan čovjek iako nam nije bilo jasno tko je zaista. Shvatili smo također da je došao i započeo sve one grozote s nekim razlogom, ali taj razlog nam je ostao nedokučiv. Nije bilo puno ljudi koji su vidjeli i znali za morge i sjene. Znaš i sam da su i nazeri bili protjerani i da je njihova djelatnost dugo vremena bila zabranjena. Na koncu, i danas skrivaju svoju pravu narav, a tada su se i oni otvoreno pojavili. Nisu se dakle ničega plašili. Hoću ti reći da gotovo nitko od suvremenika onih zbivanja nije susreo ta čudovišta i da zato priču o njima doživljavaju kao običnu legendu ili izmišljotinu. Iznimke smo bili mi koji smo im pružali najžešći otpor, a broj nam je opet spao na niti dvjestotinjak boraca.

Nego da nastavim dalje priču.
Te večeri Aretus pozove mene i Zorasa u šator.
– Vidiš – reče – otkrit ću ti jednu malu tajnu koju Zoras, naravno, već zna. Naši mačevi mogu sjeći veoma, veoma opako – rekavši to veselo namigne.

Činilo mi se da sam shvatio što je želio reći pa sam jedva čekao da provjerim svoju teoriju.
Prva bitka nakon ovoga se odigrala dosta dalje na sjeveru i u njoj smo s lakoćom do nogu potukli neku slabašnu vojsku sastavljenu od izdajnika i nekoliko desetaka plaćenika. Nekolicinu smo pustili da pobjegne i da jave svojima da smo opet u ratu. Potom smo netragom nestali. Skrivali smo se na tom istom terenu, no bili smo zaista neprimjetni. U stvari, čekali smo pravi zalogaj.

 

……

 

Nije ga trebalo dugo čekati. Na sjeveru se, daleko od pogleda običnih ljudi, okupljala velika vojska. Sve same jezive sjene i poveći broj nazera. Bili su spremni da nas dokrajče. Na njihovom čelu bijahu tri morga. Već pri samoj pomisli na to naše je ljude obuzela jeza. Još nitko nikada od nas nije vidio morga poraženog u borbi. I, da ti skratim priču, jer ovo što dalje u njoj slijedi jest bitka u Vučjem klancu, a o njoj si zacijelo, mada vjerojatno u nekom drugačijem obliku, ponešto već čuo. Ukratko potukli smo ih kao nikad dotad. Ušli su spokojni u klanac jer su im izvidnici javili da je sigurno. Očito su mislili da smo opet pobjegli daleko dolje na jugozapad. Njihov poraz je bio strašan. Tada su morzi prvi put izginuli, a naša pobjeda je tako odjeknula kroz sve zemlje da je neprijateljskoj sili brzo došao kraj. Govorilo se da je poražena velika Prokasova vojska, a samo smo mi znali kakva vojska i kako je strašna i zločinačka bila. Mnogi naši tu izginuše no, nakon ovog njihovog poraza više nismo vidjeli ni morge ni sjene, a nama je opet pristizalo sve više ljudi. Dakle, kako rekoh, to je svim Prokasovim sljedbenicima bio početak kraja. Najduže su se borili, i to uglavnom izdajnici i plaćenici, u Asuriji. Tamo je situacija bila jako zamršena, a zločini ovih koji su se zadnji borili toliko strašni da im nije padalo na pamet da se predaju. Borili su se do zadnjeg i treba priznati da su bili iznimno hrabri. No brzo su i oni pali. Na koncu su i krvožedni Angri, koji su Prokasa pratili u svim krvavim pohodima, potpuno potučeni i gotovo istrijebljeni.

Pobjeda je bila sjajna i potpuna. Svi smo bili izvan sebe od radosti i ponosa vjerujući da se ona strašna zbivanja više nikad ne mogu ponoviti. Mnogi su potvrdili da su vidjeli kako je Prokas ubijen, a to je trebalo označiti konačnu pobjedu nad silama mraka. Danima smo slavili ove događaje, no bilo bi bolje da smo malo više pripazili na ljude koji su odjednom isplivali na površinu. Pojaviše se neki koji svojom slatkorječivošću i podlim lažima preuzeše glavne zasluge za sve što se dogodilo. Mnogi od njih su mi bili skroz nepoznati, ali iskreno, u tom času me nije bila briga što se sad priča i tko je više, a tko manje zaslužan. Jedino mi je bilo važno, a jednako tako i mojim suborcima, da je zlo uništeno. Sve drugo bijaše sporedno i smiješno. Nažalost, bila je to velika pogreška. Pogriješili smo i ja i Aretus i Zoras. Mutni tipovi, spletkari spremni na sve i vjerojatno dobrano okaljanih ruku, u mnogim krajevima preuzeše vlast. Vidiš i sam kako danas vladaju i što ih zanima. Izdajnički kraljevi su platili glavom, a na njihovo mjesto dođoše drugi, nažalost nimalo bolji. Mi smo se morali povući jer bi inače opet bilo velikih problema. A povukli smo se iz još jednog razloga. Evo zašto: dok smo još slavili pobjedu i uživali u osjećaju da smo dovršili nešto doista povijesnih dimenzija, Aretus se povukao iz gužve. Ja i Zoras ga potražismo i nađosmo na jednom malom brežuljku iznad sela.

– Što je s tobom prijatelju – dobaci mu Zoras – svi slavimo, a tebe, glavnog junaka, nema – čak je i on u ovoj prilici bio pričljiv.

– Sile tame su uništene – veselo mu doviknem smijući se – hajdemo dolje.

Aretus mi se kiselo nasmiješi: – Dragi moj Ejnare, zar zaista tako misliš? I ti Zoras? Imat ćemo mi još puno posla – pogleda nas nekako žalosno pa se opet zadubi u svoje misli.

Gledali smo ga u nevjerici. Koliko nas je samo puta dosad iznenadio… i još uvijek je mogao. Ovaj put, nažalost, neugodno.
– Zar posao nije gotov? – upitasmo skoro uglas.

– U zadnje vrijeme sam mnogo razmišljao. Vidjeli ste jednu strašnu vojsku, no… sve mi se nekako čini da su to bile sve same sitne ribe.

– Sitne ribe – upitam ja – zar su morzi sitne ribe? Ta čudovišta koja čovjek nikad prije nije ni vidio, ovdje se pojaviše i donesoše toliko zla i smrti. Zar je to mala i beznačajna stvar? Vjerujem da su htjeli porobiti svu zemlju, a njene stanovnike podčiniti sebi ili potpuno istrijebiti. Sad su, nakon mnogog zla koje su počinili, uništeni. Čak rekoše da su vidjeli i Prokasa kako gine. Što bi se to još trebalo dogoditi?

Aretus se kiselo nasmiješi: – Vidjeli su, kažete, i Prokasa kako gine. Da mi je samo znati tko mu je došao glave, a? – vragolasto nas pogleda. Na trenutak to bijaše onaj pravi Aretus.

– Ti… ti si ga znači. Jesi li doista? – upitao sam ga shvativši njegovu poruku.

Aretus lagano klimne glavom: – Jesam, ali moram vam reći da to nije bilo nimalo lako.

Potom opet zamišljeno zašuti. Gledao je negdje prema selu.

– Jeste li vi čuli za nadnazere i utvare, jeste li čuli za morgulskog kneza, za zloduhe, za čitavu vojsku poludemona i demona… sigurno ste čuli. Sad vas pitam: ako ste čuli, koga ste od njih vidjeli bar jednom za vrijeme svih ovih borbi?

Slušali smo njegove riječi s jedne, a pjesmu i svirku s druge strane.

– Da, izgubili su. Međutim, kad sad razmislim zaista su doveli mizerne snage. Doista, nitko od onih koje je Aretus nabrojio nije se pojavio. Možda tek poneki nadnazer i utvara, odnosno zapovjednik nazera i sjena koja je bila puno opasnija od obične sjene.

– I što si zaključio – upita ga Zoras.

– Mislim da je cilj ovoga pohoda bio nešto sasvim drugo.

– Što?

– E, to ne znam, možda tek ispitivanje snaga… njihove snage i moći te eventualnog otpora.

Šutnja opet potraje jedno vrijeme.

– Zato bi bilo dobro da stalno držimo otvorene oči. Moramo dobro paziti na sva zbivanja.

– Kako ćemo to izvesti – upitam ga ja.

– Među svim ovim ljudima znam tridesetak njih za koje se mogu zakleti da su potpuno pouzdani. Rasporedit ćemo se na različitim krajevima svijeta i povremeno razmjenjivati informacije. Najvažnije je da držimo otvorene oči. Nekoliko najsposobnijih ćemo poslati u prijestolnice Aremije i Asurije, a mi ćemo se negdje pritajiti i dobro paziti što se događa.

 

……

 

Tako sam ti ja, moj Conare, dospio u ovo selo. No, ni to nije bilo slučajno. Pretpostavljali smo da je ovdje malo prije mene došao jedan čovjek za kojeg smo sumnjali da je prerušeni nazer. Nismo se prevarili. To je, naravno, Separ. Vjerovali smo da je tu s nekim razlogom pa smo ga odlučili uhoditi. Vidio si koliko se osilio. Zlo je ponajviše oholo i lukavo. Bijednik nije mogao obuzdati svoju taštinu i želju za moći, a iskonska tama čuči u njemu. Ona je postala njegov sastavni dio. Više mi je puta palo na pamet da on sva ona zla čini jer sumnja u mene. Možda je htio isprovocirati moju reakciju, jer bi im zacijelo bilo jako važno otkriti položaj nekog od nas.

Conar je s velikim zanimanjem slušao Ejnarovu priču.

– Znači Separ je biće podzemlja. Što nas sprječava da ga sredimo?

– Hmm, on je, u stvari, čovjek koji se posve okrenuo tami. Kad bismo ga sad napali i, kako kažeš sredili, tada bismo se otkrili. Bit ćemo još malo strpljivi. Osim toga on je jako opasan. Ti u sukobu s njim ne bi imao nikakve šanse.

– Kao ni on s tobom – dobaci Conar.

– Ne bih baš rekao. On je i meni opasan protivnik.

Conar se zagleda u Ejnara. Odjednom ga upita: – Mogu li vidjeti tvoj mač?

– Svakako, ali kasnije. Sad ti moram reći ono najvažnije, ono zbog čega sam i došao.

….…

 

Zoras je velikom brzinom hitao prema sjeveru. S lakoćom je pratio upute Visokog i ubrzo stiže u vododerinu koja se spuštala vijugajući niz blagu padinu.

– Prema opisu bi mogla biti baš ta – pomisli i krene uzbrdo. Začas je bio na vrhu pa oprezno proviri prijeko. Sve je bilo mirno. Čuo se tek pjev ptica prekidan uobičajenim zvucima koje su proizvodili životinjski stanovnici tih predjela. Lagano krene prema pećini pozorno promatrajući sve oko sebe. Sjedio je nepomično na konju, naizgled potpuno nezainteresiran za okolinu. Da ga je u tom času vidio netko sa strane mogao je lako zaključiti da se radi o nekom neiskusnom žutokljuncu koji baš ništa ne zna i koji nije sposoban uočiti nikakvu opasnost. No, Zoras je bio itekako budan i oprezan. Nije bilo ničega što bi promaklo njegovom oštrom oku. Pogledom je strigao čas lijevo čas desno uočavajući i najmanju sitnicu, a tijelo mu bijaše tako napeto da je u svakom trenu, u jednom jedinom djeliću sekunde, mogao već ležati u sigurnom zaklonu. Ubrzo stiže pred ulaz u pećinu siguran da u blizini nema nikoga. Sakrio je konja u obližnjem šumarku pa zakorači unutra. Odmah zagazi u sjenu i pričeka minutu dvije. Kad su mu se oči navikle na tamu u kojoj je ponešto nejasno razabirao krene lagano naprijed. U jednom času, kad je procijenio da je blizu središnje dvorane, zastane i izvuče midjansku mrežu. Prebaci je preko sebe i krene dalje. U desnoj ruci je držao mač, a lijevom je oprezno pipkao okolo. Odjednom s desne strane začuje prodoran zvuk praćen žustrim klepetanjem. U istom času mač sijevnu i raspolovi biće koje je proizvelo zvuk. Bio je to ogromni slijepi miš. Zoras osjeti kako ga škrope kapljice krvi koje su prsnule iz nesretne životinje. Nije bio siguran je li ga htjela napasti ili se samo preplašila, ali sad je ionako bilo svejedno. Nažalost, ako se netko nalazio unutra ovim je upozoren na njegov dolazak.

Ubrzo dođe pred dvoranu pa opet zastane. Ništa se nije čulo. Zato upali jednu baklju koju je ponio sa sobom i u trenu je hitne daleko unutra. Dok je letjela pažljivo je promatrao. Nigdje nije bilo žive duše. Zoras dođe do baklje pa njome upali onih nekoliko koje su stajale u nosačima, a koje su gorjele kad su tu bili nazeri i morzi. Dvorana odjednom oživi. Nestašne sjene zaigraju po svodu i zidovima nestajući lagano kako je svjetlo jačalo. Pregledavao je pažljivo svaki kutak pećine, no uzalud. Osim tragova stopala nije vidio ništa drugo. Već je htio poći natrag kad iza jednog omanjeg kamena nešto ugleda. U prvi tren mu se učini da je mala sjena, a onda primijeti da se ne mijenja kad se svjetlo miče.

– Nije sjena – pomisli. Dođe bliže i vidje da je to ovalni komadić staklastog materijala. Uzme ga u ruku i promotri. Bio je proziran, a istovremeno crn, bio je staklast, a od njega nije bilo nikakva odsjaja. Naprotiv, reklo bi se da guta svjetlost. Odmah je shvatio o čemu se radi. Bio je to komad čudnog metala kojeg su imali samo morzi. Od njega su bili napravljeni njihovi crni mačevi. Materijal je bio toliko tvrd da se činilo da ga ništa ne može oštetiti. Zoras ga polako spremi u torbu. Je li moguće da je ovdje morg razbio svoj mač? Nije valjda nakon odlaska Visokog među nazerima i morzima došlo do borbe? Je li to moguće i što bi to onda značilo? Odjednom mu mnoštvo pitanja prostruji glavom. Još je jednom pažljivo pregledao cijelu dvoranu ne bi li pronašao tragove borbe. Nije ih bilo. Uputi se van i već je nakon nekoliko trenutaka žestoko grabio ka jugu.

……

 

– Vidiš Conar, sile podzemlja nisu pobijeđene. Trenutno ne znamo u kojoj su fazi, kakvu vojsku imaju i što planiraju. Neću ti otkriti veliku tajnu kad kažem da njihova snaga dobrim dijelom ovisi o nama. Ako smo mi spremni i naoružani šanse su im manje, a ako im samo malo popustimo jao nama – nastavio je Ejnar svoju priču.

– No, da konačno prijeđem na stvar. Već si sigurno zapazio da su tri paretska mača iznimno važna. Oni su nam pomogli da odnesemo privremenu pobjedu. Nažalost, izgleda da nikako nisu dovoljni da zlu zadamo konačan udarac. Međutim, čini se da i za to postoji rješenje. Jako teško rješenje, ali ipak, nadam se, izvedivo. Naime, postoji i četvrti mač. Kad bi se taj mač pridružio ovim trima, nastala bi takva koncentracija pozitivne energije kakva bi bila sposobna u potpunosti iskorijeniti zlo.

– Ja sam čuo brojne priče o tim događajima. Govorilo se o strašnim bićima koja su bila nepobjediva dok se nisu pojavili hrabri heroji sa moćnim oružjem koji su ih uništili. Spominjali su se mačevi, crni i bijeli, heroji koji su bili u stanju stotinu neprijatelja odjednom onesposobiti, govorilo se o letećim bićima s obje strane i još mnogo čemu. Uvijek sam mislio da su to izmislili pripovjedači dodajući istini uvijek ponešto svoje, da bi bilo zanimljivije. Mislio sam da je priča o mačevima također legenda.

– Veći dio onoga što se danas čuje o tim događajima i jesu izmišljotine. No ne baš sve.

– Otkud su se pojavili ti čudni mačevi? Tko ih je napravio i kako? Zašto njihova najveća sila nije već upotrijebljena?

Ejnar se kratko zamisli pa nastavi: – Ovdje ti moram reći neke stvari za koje sam prvi put čuo tek od Aretusa. Aretus je odličan momak, no nije baš uvijek bilo tako. Kao mladić lutao je svijetom i često upadao u probleme. Česte borbe, dvoboji, sumnjivi poslovi… u ono vrijeme ništa čudno za njega. Kad bi zagustilo izvlačila ga je koji put spretnost i vještina baratanja mačem, a koji put njegova iznimna inteligencija. Za njega nije bilo izgubljene situacije. Hrabar, vješt, pametan, uspješan i sposoban… vrlo brzo je stekao ime u onim krajevima. Kad danas razmišljam o njegovom ondašnjem stanju čini mi se da je bio pravi prototip čovjeka na kojeg sile podzemlja najprije bace pogled. Takav bi im baš dobro došao. Da je njegov život krenuo u tom smjeru danas bi vjerojatno u svojoj propasti daleko dogurao. No, spasio ga je jedan gotovo tragičan događaj iz njegovog života. Jednom zgodom se u Belemu, gradu u graničnom području Asurije i dalekog Kajitskog kraljevstva, gadno sukobio s lokalnim silnicima. Odjednom je bio okružen sa svih strana, a bodeži su prijeteći sijevali prema njemu. Ovakva situacija Aretusu nije bila strana. Mnogo se puta već izvlačio iz sličnih neprilika, no ovaj put je ipak bilo malo drugačije. Njegovi neprijatelji su bili veoma oprezni. Znali su da, iako ih ima puno, mnogi od njih mogu biti učas isječeni, a da im Aretus može pobjeći. Poslije toga njihov život ne bi vrijedio baš puno. Zato su mu prije sukoba u piće stavili nekakvu drogu. Kad je počela djelovati, opkoliše ga. Aretus je brzo osjetio da nešto nije u redu. Hvatala ga je slabost i pospanost pa je počeo sumanuto mahati mačem, što je u početku čak i bilo uspješno. Nekako se probio u blizinu vrata i okrenuo leđa zidu. Protivnici su ga žestoko napadali sa svih strana, a on je na jedvite jade odbijao udarce. No pokreti su mu, malo-pomalo, postajali sve sporiji. I takav je uspio pokositi nekoliko napadača, a onda primi prvi udarac u desno rame. Strašno ga je zaboljelo i malo povratilo iz one obamrlosti, no, odmah zatim doletješe drugi i treći udarac. Jednom je uboden u desnu stranu grudi, srećom je taj put bio gotovo samo okrznut, a drugi put u lijevu butinu. Padne na pod i u tom času napadači samo jedan tren zastanu. Onako ranjen, Aretus skoči pokosi dvojicu najbližih pa izjuri van vukući nogu za sobom. Već je bio ispred kuće kad jedan bodež doleti i zabode mu se u leđa. Zateturao je no zadnjom snagom uhvati konja, uspentra se i jurne. Kako je to uspio kasnije ni njemu nije bilo jasno.

Pametna životinja ga je spasila. Bila je brza kao vihor, a ovakve situacije su joj već bile poznate. Naprosto je letjela, a Aretus je samo morao paziti da ne padne. Snaga ga je brzo napuštala i osjećao je da neće dugo izdržati. Srećom, već je počela padati noć što je potjeru omelo u namjeri da ga brzo pronađe. Počeo je gubiti svijest pa se grčevito uhvati konju za grivu nadajući se da neće pasti. Odjednom mu se sve zamrači.

 

……

 

Probudio se na jednom čudnom mjestu. Prvo što je ugledao bili su veliki prozori, visoki otprilike kao dva čovjeka. Kroz njih je dolazila velika količina ugodnog svjetla. Zidovi prostorije bili su savršeno čisti. Tu i tamo je visjela kakva slika, a odmah mu je upalo u oči da su sve slike bile oslikane lijepim i ugodnim bojama. Uglavnom su prikazivale ljude na čijim se licima vidjelo zadovoljstvo i čudesan mir. Prostorija je bila prozračna pa je Aretus s užitkom punim plućima udisao zrak. Kad je malo kasnije pogledom po tko zna koji put kružio prostorijom činilo mu se da su sve stvari točno na mjestu gdje bi trebale biti. Što god bi pogledao djelovalo je na njega umirujuće. Da je nekom drugom zgodom vidio ovakvo okružje možda ništa od ovoga ne bi zapazio, no u ovom času mu se činilo da više nije na zemlji nego na nekom puno ljepšem mjestu.

– Možda sam još pod utjecajem droge – pomisli.

U tom času u prostoriju uđe jedan čovjek.

– Konačno si se probudio – reče ugodnim glasom.

– Gdje sam?… Tko si ti? – upita ga Aretus.

– Ja sam Sanas. Nalaziš se u jednom rovatanskom hramu, daleko od mjesta gdje sam te pronašao.

– Kakvom hramu? Nikada nisam čuo za vaš hram…

– To me ne čudi. Ljudi su danas uglavnom odbacili našeg Boga i okrenuli se nekim drugim božanstvima. Nas je ostalo još veoma malo. Očito smo postali nezanimljivi i dosadni – nasmiješi se došljak.

– Gdje se nalazi ovaj hram? Koliko sam već tu?

– Hram je na skrovitom mjestu i jako je udaljen od najbližeg naselja. Zasad ti je dovoljno znati samo toliko. Tu si već jedanaest dana. Dugo si se borio sa smrću i konačno si dobio bitku.

– Sjećam se da sam bio u Belemu i da su me oni bijednici drogirali. Inače bi ih sve naučio pameti. Uspio sam pobjeći i znam da mi se odjednom svijest pomutila.

– Imao si sreću da smo naišli ja i brat Merant. Mora biti da si se onim ljudima gadno zamjerio. Pratili su te uporno i sigurno bi te prije ili kasnije uhvatili i dokrajčili. Prije nego su te pronašli ja i Merant smo te pokupili i donijeli ovdje. Jedva si preživio taj napor iako smo sve učinili da ti saniramo ozljede, a u tome smo, vjeruj, jako dobri.

– Zahvaljujem vam što ste mi spasili život. Međutim, morat ću poći dalje.

Aretus se uspravi pokušavajući sjesti na krevet. U tom času ga presiječe oštra bol u glavi i on se sruši natrag grčeći lice u ružnu grimasu. Malo je nedostajalo da krikne. Osjetio je također bol u grudima i nozi.

– Još će proći dosta vremena dok budeš sposoban uzjahati na konja – blago ga pogleda Sanas.

Aretus u tom času nije znao je li ga više razdirao bol ili bijes. Htio je otići, a bio je vezan za ovo nepoznato mjesto.

Nekoliko je dana prošlo, a on nije bio sposoban napustiti ležaj. Bio je strašno iscrpljen, a veliki gubitak krvi je uzeo svoj danak. Odjednom je bio prisiljen razmišljati o svemu što je proživio. Bilo je to prvi put u njegovom životu da je o svemu temeljito i kritički rasuđivao. Valjda ga je ovo mjesto provociralo da neke stvari i događaje pokuša sagledati na taj način. Polako je postajao svjestan da je veći dio svog života utrošio uludo. Odjednom ga uhvati lagana jeza. Nije li on upravo iz straha od suočenja sa samim sobom i činio sve one gluposti. Nije li to bio samo običan bijeg i strah od istinskog života? Izjedale su ga takve misli i opet snažno poželi da pobjegne s tog mjesta. No tijelo to nije dopuštalo. Jedva je čekao da se pojavi Sanas ili njegov prijatelj Merant. Nekako mu je ovaj novi pritisak u njihovom društvu bio podnošljiviji.

Nekoliko dana poslije mogao je ustati i lagano šetati po hramu, hramskom dvorištu i zidinama koje su sve to okruživale. Kad se popeo na zidine osjeti kako mu hladni planinski zrak presijeca pluća. Pogleda naokolo i vidje da mu je teren sve do horizonta nepoznat. Jedino što je sa sigurnošću mogao zaključiti jest da su negdje visoko u brdima.

Brige koje su ga zadnjih dana morile malo bi splasnule pa onda, negdje duboko u grudima, opet žestoko zapekle. Činilo se da se kaje zbog svega lošeg što je učinio i svega što je propustio, a trebao je učiniti. Tješila ga je njegova mladost i mogućnost, bar se nadao, da još uvijek može dosta toga popraviti. Sanas je dobro uočavao njegovu borbu, no nije ništa govorio. Vremenom je u Aretusu malo-pomalo sazrijevala odluka da mnogo toga u svom životu mora mijenjati. Prolazio je dan za danom, a on je, na vlastito čuđenje, počeo osjećati da mu se ovo mjesto sve više i više sviđa. Više ga nije doživljavao kao zatvor, doduše nimalo neugodan, ali ipak zatvor. Naučio je `razgovarati` sam sa sobom, a posebno mu se sviđalo što su Sanas i Merant uvijek iskreno govorili ono što misle, pa konačno nije morao razmišljati što bi se moglo kriti iza riječi njegova sugovornika. Ozračje u ovom malom hramu bilo je potpuno jednostavno i skromno. Davalo mu je neku čudnu snagu i, činilo mu se, jednu potpuno novu dimenziju. Prvi put je spoznao da je život vrijedan i da je on sam vrijedan. Spoznao je i da svoju vrijednost ne mora dokazivati mačem. Shvatio je i da je drugi čovjek vrijedan i da to mora poštivati. Nije mogao objasniti kako se ova promjena dogodila no povezivao je to s ugođajem ovog hrama i s ponašanjem dvojice koja su živjela u njemu. Uvijek blagi i nasmijani, uvijek spremni pomoći, skromni i ponizni… Ta skromnost i poniznost nije umanjivala njihovu veličinu nego upravo suprotno. Davala im je jednu novu, gotovo nezemaljsku crtu. Za Aretusa je sve to donedavno bilo nezamislivo, tim više što mu se ponekad činilo da im čak i zavidi. Često je odlazio u hram gdje bi znao sjesti na klupu i zadubiti se u misli. Razmišljao bi o svemu, dok je promatrao kip Boga kojeg su njegovi novi prijatelji častili, a koji se nalazio iza jednog oltara. Teške misli i brige koje su ga u početku morile, nestale su kad se odlučio na veliki životni zaokret. Sad je promišljao što i kako dalje.

Dok je jednom tako sjedio dogodio se najčudniji susret u njegovom životu.

 

 

Komentari