TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Brak je prostor za savršenu ljubav

  • Written by:

(27. nkg-b)

Svojim čvrstim stavom o nerazrješivosti braka Isus je jako iznenadio svoje sugovornike. Rastava braka, odnosno zakonita mogućnost da muž otpusti svoju ženu, bila je tada sasvim uobičajena. Raspravljalo se eventualno o razlozima koji je opravdavaju. Farizeji se pozivaju na Mojsija, koji je muškarcu dopustio otpustiti ženu uz otpusno pismo. Isus im uzvraća da je Mojsije to dopustio zbog okorjelosti ljudskog srca, ali da nije bilo u početku tako. To nije izvorna Božja volja s čovjekom.

Čini se da je poteškoće uvijek ista: Isusovi sugovornici, farizeji, pismoznanci, njegovi učenici, običan puk, a tako i mi danas, prema Bogu se držimo kao da on svojim zakonima od čovjeka traži previše, kao da je sve to nepotrebno, da može drugačije, lakše, popustljivije… Kao da nam uskraćuje slobodu, a time i pravu životnu radost u životu. Na Boga se gleda kao na nekog jakog i ćudljivog suparnika te se nastoji različitim lukavstvima od njega izvući za sebe najviše što se može, koji put ga čak i prevariti. Takvi smo mi ljudi. Mislimo da ćemo biti sretniji, zadovoljniji, smireniji, da će nam život biti ljepši, ako sebi više popuštamo i udovoljavamo. Zbog toga teško prihvaćamo pozive na nesebičnost, odricanje, odgovornost, dosljednost, opraštanje, žrtvu… Posljedica je to grijeha koji sakati našu narav, osljepljuje naše poglede i zamućuje naše misli. Brak je očito uvijek bio izazov za čovjeka i nikad nije bilo lako ostvariti ideal istaknut u Knjizi Postanka: čovjek će prionuti uza svoju ženu i njih dvoje bit će jedno tijelo.

Isus se ne da uvući u površne rasprave o nečemu tako ozbiljnom. Poziva da se vratimo na sam taj početak, na Božju stvaralačku zamisao s čovjekom. Ona je prisutna kao misao vodilja u svakom njegovom govoru o čovjeku. Čovjek je pozvan na savršenstvo: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na nebesima!” (Mt 5,48). Ovom rečenicom u svom govoru na gori Isus zaključuje niz praktičnih uputa za život, među kojima je primjerice i ona o ljubavi prema neprijatelju. Zvuči nestvarno, gotovo nerazumno, da bi netko pred čovjeka stavljao takav zahtjev: biti savršen kao Otac nebeski. Ipak, Isus to čini, jer to je Božanska zamisao s kojom je čovjek stvoren. Bog ga je stvorio po uzoru na sama sebe.

Stvorio ga je za puninu života, ne za polovičnost. Čovjek je slika Božja. Božji autoportret. Postoji li ikakva druga misao koja bi kazala nešto uzvišenije o čovjeku, od ove? Zacijelo ne. I zbog toga Bog najbolje zna što je za naše dobro.

Zar bi od nas tražio nešto što bi nas udaljavalo od naše biti, od onog ideala za koji nas je stvorio? Ta, zanijekao bi samog sebe. Naprotiv, ono što Bog traži od čovjeka nikako nije protivno našoj naravi, već duboko u skladu s njom. Upravo to je ono što našu narav do kraja promiče i ispunja.

Istina mi takvo savršenstvo ovdje u vremenitom življenju nećemo postići. Slabi smo i grješni. Ali ono nam nužno mora biti uzor koji ćemo stalno imati pred očima.

Odustati od tog cilja, znači jednostavno odustati od onoga za što smo stvoreni i što jedino u konačnici može do kraja osmisliti i ispuniti naš život. Sve drugo ruši dostojanstvo čovjeka.

Čovjek se jedino u zajedništvu s Bogom istinski prepoznaje i osmišljava. Bračno zajedništvo izvire i odražava to zajedništvo Boga i čovjeka. Svaka međuljudska ljubav, bračna, roditeljska, bratska, prijateljska, uvijek je usidrena u ljubavi Boga prema čovjeku. Ona joj je mjera. U svom poznatom Hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13,1-8) sv. Pavao kaže da ljubav ne traži svoje. Isusova zapovijed ljubavi nije tek suhi kodeks ponašanja ili simpatična etička instrukcija već cjelovit put koji nas u konačnici vodi k našem Ocu nebeskom. Ljubav je odnos, komunikacija koja svakog i uvijek promiče i uzdiže, i nikad nikoga ne ponižava. Sve drugo nije ljubav.

Ljubav treba biti čovjekov stav u svemu i prema svemu, njegovo temeljno opredjeljenje koje ravna svakim njegovim postupkom i odnosom. Isusova ljubav svoj vrhunac ima u služenju. Posljednja večera, pranje nogu, smrt na križu, tu otkrivamo svu dubinu i ozbiljnost Isusova poziva na ljubav.

Brak je zato privilegirani prostor u kojem muškarac i žena, kada se međusobno prihvaćaju kao Božji dar jedno drugomu, u onome drugome prepoznaju samoga sebe. I tako se upotpunjuju. Tu oni do kraja mogu izraziti jedno drugom onu ljubav u kojoj će svako od njih doživjeti svoju potpunu afirmaciju, muškarac kao muž i otac, žena kao supruga i majka. Muškarac bez žene nije (potpun) muškarac. Žena bez muža nije (potpuna) žena.

Bračna ljubav je stav supružnika jednog prema drugome u kojem se uvijek gleda i čini dobro drugome radi njega samoga, da ga se kao osobu podrži, pomogne, ugodi, da mu se uvijek oprosti i dade nova šansa; da svatko od njih osjeti kako je bogat čovjek/žena jer ima uza sebe svoga muža/ženu, da zna kako ga on/ona nikad neće iznevjeriti. Bračni drug se u braku onoliko ostvaruje koliko ljubi, a ne koliko je ljubljen. Ljubav ne traži svoje. I nikad ne žali za tim. Ne može čovjek pogriješiti, ako iskreno ljubi. U tom smislu istinsko zrcalo u kojem se jedino pravo može ogledati svaki muž ili žena jest njegov supružnik.

Rastaviti se, napustiti ženu ili muža – to znači odustati od ljubavi, prestati vjerovati u ljubav, priznati poraz ljubavi. To znači ne vjerovati da ljubav, ta božanska stvaralačka snaga u nama, koja je jaka kao smrt (usp. Pj 8,6), može činiti čuda, da može podići čovjeka bez obzira kako duboko pao, iscijeliti odnos bez obzira kako on srušen bio. Rastava nije nikako davanje prostora nekoj ”novoj ljubavi”, kako to danas mnogi opravdavaju. Ona je pristajanje na poraz, popuštanje sebičnosti, negacija ljubavi, priznanje da je onaj silni zanos ljubavi koji muškarca i ženu združuje i čini da nisu više dvoje nego jedno tijelo, bio laž, parada, prijevara, neozbiljna igra… Bog se sigurno ne poigrava s nama, kada u nas stavlja takav stvaralački zanos, takvu snagu i ushićenje kojim zaručnik i zaručnica žude jedno za drugim.

Raspravu o nerazrješivosti braka evanđelist zaključuje Isusovom poukom o djetetu. Isus poučava da Kraljevstvo nebesko valja primiti kao dijete. Drugačije u nj ne možemo ući, upozorava. Dijete je ovisno o odraslima i ono svoju ovisnost lako prihvaća. Štoviše, uživa u njoj. Bezgranično vjeruje svojim roditeljima, tj. onima od kojih doživljava ljubav. Nije mu problem poslušati, primiti opomenu, opraštati i tražiti oproštenje, vjerovati što ne razumije, niti se odreći onoga što mu roditelji protumače kao nepotrebno ili kao štetno. Dijete shvaća da samo sebi nije dovoljno ni u kojem pogledu i prihvaća svoju ovisnost kao normalno stanje postojanja.

Odrastao čovjek je sklon biti prekomjerno samouvjeren. Ljudi se, osobito danas, i suviše pouzdaju u svoju moć rasuđivanja i vlastite sposobnosti. Vrlo lako odbacuju autoritet. Posebno vjerski. I začuđuje kako se pri tome koriste površnim izlikama.

Odrastao čovjek teško prihvaća činjenicu da nije sam sebi dovoljan, da njegova moć spoznaje Boga i pronicanja u najpresudnija pitanja života nikad ne može iscrpiti svu dubinu i složenost ljudskog postojanja. Sami ćemo sebi uvijek ostati tajna koju samo Bog proniče do kraja.

Kraljevstvo nebesko, sve njegove zahtjeve i izazove, a u to nedvojbeno spada i Isusov nauk o braku, treba prihvatiti djetinjim srcem, srcem koje bezuvjetno vjeruje svakoj Božjoj riječi, jer su one izraz Božje očinske ljubavi prema svima nama i njegove volje da nas vrati u svoje božansko zajedništvo ljubavi.

Don Marinko Mlakić

Komentari