TwitterFacebookPinterestGoogle+

Vukovarski prosvjed ne treba biti “miran”, “dostojanstven” i “nepolitičan” nego – uspješan!

  • Written by:

Kad hrvatski narod prosvjeduje protiv aktualne vlasti, protiv nekih antifa sadržaja i ciljeva, antihrvatskih postupaka, antihrvatske simbolike i idejnoga nasilja, kad prosvjeduje zbog potpune neučinkovitosti, ali i zlog djelovanja državnih institucija ili države u punom smislu te riječi, kao u slučaju odnosa prema srpskoj agresiji i zločinima, obavezno se ističe da će prosvjed biti “dostojanstven”, “miran”, “nepolitičan”, a svi suorganizatori i organizatori peru ruke od svake pomisli na politiku, ili adresiranja prosvjeda na nekoga tko u tom trenutku obnaša vlast.

Takva idejna, organizacijska i ciljna defanziva gotovo je nepoznata u suvremenom svijetu i više sliči na izbjegavanje preuzimanja odgovornosti, nego na odlučnost za stvaranje – dobre Hrvatske.

Svaki prosvjed mora imati svoj društveni i politički cilj, njegova vrijednost se mjeri postignućima.

Uspješan je ili neuspješan, ovisno o rezultatima koje organizatori, pa prosvjednici, ostvare.

Besmisleno je okupiti deset, dvadeset, tridest ili sto tisuća ljudi, pa zaključiti –prosvjed je bio uspješan –  ima nas. To svi još uvijek znamo. Nije brojnost ekvivalent uspjeha, iako je ulaznica za uspjeh i jedan od najvažnijih elemenata postizanja cilja. Brojniji prosvjed je biliže cilju, ali između okupljanja i brojnosti, do postizanja konačnoga cilja – mora se znati jasan pravac i načini realizacije prosvjedne nakane, te prije svega institucionaliziranja prosvjedne energije, koja mora istisnuti razloge i nositelje deformacija zbog koji se prosvjed organizira iz državnih i društvenih institucija, zamjeniti loše, dobrim i osigurati prosvjednicima prevlast u donošenju odluka. A to se zove – politika.

Zato prosvjedi moraju imati jasan politički cilj.

Ističući da će prosvjed biti dostojanstven i pozivajući izravno sve koji će prosvjedovati da budu dostojanstveni, neizravno se priznaje da je hrvatski narod, ideja prosvjeda i razlozi zbog kojih se prosvjeduje – sumnjivi ili nevaljali.

Ističući da će prosvjed biti miran, izravno se poručuje onima protiv kojih se prosvjeduje i onima koji očekuju rješenje nagomilanih problema, koji su dodirnuli kritičnu točku nepodnošljivosti, da se prvi, krivci, nemaju čega bojati, a da drugi, prosvjednici, moraju biti sretni, jer eto imaju pravo na prosvjed kao konačan cilj postojanja, bez obzira na stvarne razloge prosvjeda i efikasnost njihovoga otklanjanja. Te da će prosvjed biti, u okvirima koji nositelji  razloga prosvjeda mogu podnijeti ili nakon prosvjeda opstati na svojim pozicijama, koje se nužno ne moraju promjeniti. Unaprijed isticati “mirnoću” prosvjeda, znači priznavati neupitan status onih koji su uzrokovali nezadovoljstvo, pri čemu je dubina i stvarni razlozi nezadovoljstva, kao u slučaju odnosa prema srpskoj agresiji i zločinima protiv hrvatskoga naroda, izrazito neciviliziran, nehuman, i akt najdubljega udara na temeljno dostojanstvo ljudi, društva i društvenih pravila po kojima društvo funkcionira. Drugim riječima, razlozi vukovarskoga prosvjeda u ovome trenutku, kao i oni prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, kao i mnogi prije toga, izraz su nužnog ljudskoga otpora prema namjernom, ciljanom i osmišljenom uništenju ljudskoga dostojanstva, mira i slobode.

A tu pojam mirno mora zamijeniti pojam – nužno!

Ako je netko toliko gluh da ne čuje alarm na satu, zvonit ćeš zvonom da ga probudiš, a ako i tada ne čuje, ispalit ćeš mu top s Gornjeg grada. A ako ni tada ne čuje, iznijet ćeš ga iz kreveta i staviti u dvorište, dok ga kiša i grmljavina ne probudi.

Kad se ističe da je prosvjed nepolitičan,  izravno se poručuje nositeljima politika, koje su stvorile razloge prosvjeda da se nemaju čega bojati, jer prosvjed neće dodirnuti u političku bit razloga koji su izazvali prosvjede.

Sve pogrješka za pogrješkom!

Iskustvo iz devedesetih godina

Vratimo se radi ilustracije problema na devedesete godine.

Bilo je posve očito svakome zdrava razuma, da Srbija s tada pripojenom prosrpskom Crnom Gorom, koju je kontorlirao srpski pravoslavni i nacionalni element, planira svim sredstvima, a prije svega vojnom okupacijom i primjenjenim zločinom protiv hrvatskoga naroda, ostvariti proširenje svoga državnoga i nacionalnog teritorija i preuzeti goleme dijelove Hrvatske, te da se to neće moći spriječiti nikakvim govorima, samim molitvama u crkvama, nego da će biti nužno stati ispred takvih srpsko-crnogorskih namjera i obraniti se silom, uz pomoć govora i molitava.

Tada je Vlado Gotovac održao govor pred komandom Pete Armije JNA u sred Zagreba, koji je u tom trenutku izgledao i hrabro, i nadahnuto, i prosvjednički, ali nije bio ništa od toga. Bio je klasičan izraz nemoći pred konačnim ciljevima ljudi, koji su sjedili iza prozora goleme zgradurine i već godinama pripremali nasilno preuzimanje hrvatskoga teritorija, primjenjujući najteže zločine protiv hrvatskoga naroda. Nije čudo, nije nikakvo iznenađenje, što je godinama nakon toga, a posebno nakon 2000. godine, taj govor postao zaštitni urbano-kulturološki i civilizacijski simbol upravo protagonista, koji su na tisućama adresa u Hrvatskoj čučali i čekali, da ljudi iza zavjesa komande armijska oblasti, ostvare i završe svoju planiranu zločinačku misiju.

Jer, skup s kojega je netko Rašeti i sličnima govorio da nemaju majke, sestre i braću, da su ovakvi ili onakvi ljudi, iskreno govoreći podsjeća na svađu seoskih žena iz davnih godina, koje su iz različitih razloga, a najviše  iz očaja i nesigurnosti, jedna drugoj znale verbalno sasuti sve i svašta, počevši od nabrajanja šepavih mačaka, ćoravih baba, do ćelavih muževa. Takvi histerični ispadi i svađe, baš ništa nikada nisu riješavali, a samo su trajno nagomilavali razloge frustracije i nemoći onoga tko je govorio i onih koji su u tome nalazili odušak svojoj nesreći i nezadovoljstvu.  Pa se vraćali kućama spremni trpjeti i dalje. Takve su bile i pjesme, tada, ali i danas većinom proslavljene, počeviši od “E moj druže beogradski”, “Gospodine generale”, do Ivčićevoga slavnoga apela “Zaustavite rat u Hrvatskoj”. Niti je drug beogradski postao drugačiji, ostavio topčinu i nožinu iz ruku, niti je netko izvan Hrvatske – zaustavio rat. Niti je – general  bio gospodin.

Rat su zaustavili hrvatski vojnici, naoružani narod i obični ljudi.

Koji su nešto drugačije – pjevali.

I govorili.

Uz svoje političko rukovodstvo.

Taj govor je nametnut kao paradigma mirnoga, civiliziranoga i nepolitičkoga obrasca “borbe” za svoje i protiv uzurpatora ili otvorenoga neprijatelja. Zanimljivo, nametnuli su ga pripadnici mainstreama, koji su sve učinili tjekom zadnjih dvadesetak godina – da se politička misao, koja je vodila ljude iza zavjesa u armijskoj oblasti u Zagrebu, revitalizira, legalizira i koja je zapravo namentula – krah hrvatske države zbog kojega se prosvjeduje u Vukovaru.

Jasno je iz današnje perspektive, koliko se god današnja antifa i navodni civilizirani civilnjaci i pseudo-urbanizirani nekakvi suvremeni Hrvati zaklinjali u taj Gotovčev govor, da je taj govor bio – izraz nemoćnika, posve neprirodan, besmislen, parada očajnika i potpuno promašen, koncepcijski i sadržajno u realnom kontekstu. Ukratko, pravac koji nitko normalan nikada ne bi smio slijediti pred problemima i što je najvažnije – nositeljima, kojima se mora usprotiviti.

Neusporedivo bolji govor je bila pjesma Marka Perkovića Thompsona, tada posve nepozantoga mladića s obala Čikole, koji je onako raščupan, s rokerskim glasom i stasom, u odori hrvatskoga ratnika i s puškom u ruci gromovito zaprijetio “bandi četničkoj”, šaljući i riječima i vizualno poruku o jedinom načinu suprotstavljanja agesoru, koji je  pomeo goleme dijelove njegove domovine i dospio pred njegova vrata. S takvim ljudima i idejom, koja ih je udružila, organizirala i usmjerila činiti nevjerojatna zla, moglo se samo obračunati – isprašiti im guzice.

Jedino to su razumjeli.

Sa zlom ne smije biti kompromisa

I to je uspjelo, a taj Thompsonov govor, poznatiji danas kao “Bojna Čavoglave” postao je krajnje kriminaliziran, potpuna suprotnost u svakom, simboličkom, vrijednosnom i civilizacijskom smislu, govoru Vlade Gotovca, te meta histričnih udara tadašnjih nositelja agresije i njihovih kapitulantskih suportera, danas duboko infiltriranih u svaki kutak hrvatske države i javnih institucija. Upravo oni danas generiraju kontrolom političkoga poretka – razloge očaja i prosvjeda hrvatskoga naroda.

I danas, dvadeset i sedam godina nakon tih događaja Hrvatskoj treba govor, riječ, pjesma i poruka koja vodi pobjedi, a ne prosvjednoj paradi. U vrijednosnom i političkom smislu – s istom bandom kojoj je zaprijetio Thompson, sučena je današnja Hrvatska. Ne više na obalama Čikole, nego na Trgu sv. Marka.

Vukovarski prosvjed je potreban, nema nikakve sumnje.

Ali, niti treba naglašavati nužnost njegovoga dostojanstva, jer u apstinenciji, mirenju sa zlom ili negiranju prosvjeda nema ništa dostojanstveno, niti u šutnji ima časti, ne treba naglašavati njegovu mirnoću, jer to isključuju pravo na nemirnoću prema zlu, koje je izazavalo taj prosvjed, a to opet znači, ako se složimo s mirnim odnosom prema zlu, da smo mu sudionici i da se odričemo prirodne, humanističke i Božje nužnosti suočavanja i obračunavanja sa zlom. Sa zlom ne smije biti kompromisa.

Ako uz to ustrajemo na činjenici da prosvjed nije politički, onda se dovodimo u besmislenu poziciju da ne znamo – tko je,  zašto i kako generirao probleme s kojima se Hrvatska, ne samo Vukovar, suočava. Naime, prosvjed po definiciji, svaki prosvjed, mora biti politički u jednome civiliziranom i kulturnom društvu. Jer, politika je područje ljudskoga djelovanja, kojim i kojom, ljudi uređuju međusobne odnose, utvrđuju standarde i pravila po kojima se međusobno odnose, žive, djeluju i razvijaju svoje prirodne i  božanske darove, slobodu i umne potencijale.

Ako je to ograničeno, ako ti potencijali nisu stimulirani i potaknuti, ako su spriječeni, a jesu i to strahovito u Hrvatskoj danas, onda je prosvjed s otvorenim i snažnim političkim zahtjevima jedino civiliziran  prosvjed. Sve ostalo bi bila – komedija i prjevara.

U Hrvatskoj se inače, što iz neznanja, što vrlo ciljano, a ovo drugo je potaklo ovo prvo,  zamjenjuju teze, nazivi, termini i kompletna terminologija, pa se tako politika uzima kao ekvivalent političkih stranaka i ponašanja njihovih lidera i rukovodstava, dok se sve drugo nemetnulo kao nepolitika. Iza tako nametnute, navodne civilizacijske terminološke dotrine zaparvo stoji – namjera lakšega kontroliranja svih poliitčkih procesa. Jer, ako se samo strankama daje za pravo baviti se politikom isključjući sve ostale društvene i nacionalne institucije, ljude i organizacije, jasno je da je to način sužavanja pojma politike na nekolicinu protagonista, a to je onda savršen način održavanja potpune skrivene ili otvorene kontrole nad kompletnim društvom. Jer, sve, baš sve u društvu je proizvod političke volje. I mora biti predmet politike.

Slušam ljude, koji su, ili skloni prosvjedu u Vukovaru, ili su sudionici organizacije uz gradonačelnika Penavu, koji se danima uspinju objasniti da će prosvjed biti – nepolitičan. Kažu da su na taj način odlučili upozoriti institucije, ukazati na zlo, na pravdu i nepravdu, pri čemu ih i novinari, naročito mainstream medija pritiskaju, da se u svakoj sekundi, kako se prosvjed približava – odriču svojih prirodnih ciljeva – političkih ciljeva.

Pa da vidimo što znači izjava da je prosvjed protiv institucija, a ne eto protiv ljudi?

Kojih institucija?

Institucije su država.

Državom upravlja politička struktura, koja je na ovaj ili onaj način ostvarila većinu u Saboru.

Njihovu politiku predvode ljudi.

Za nerad institucija odgovoran je onaj koji ih je imenovao, imenom i prezimenom

osve je jasno da je Bajića i Cvitana, a nakon njih ovoga nasljednika iz njihovoga neposrednoga okruženja imenovao nositelj političke vlasti u Saboru. Jednom je to bio Račan, jednom Sanader, jednom Jadranka Kosor, jednom Milanović, a danas Plenković. Dakle, institucija koju Bajić i Cvitan predstavljaju, kako se god zvala, kakve god nadležnosti imala, izravno je bila po svim elementima odgovorna samo i jedino onomo  tko ih je – imenovao. A taj koji ih je imenovao ima ime i prezime i  ne zove se – institucija.

Jednako tako, Sabor je donio sve,  baš sve zakone prema kojima su izabrani ili imenovani svi nositelji državnih i javnih institucija u Hrvatskoj, Sabor donosi zakone koji osiguravaju kontrolu rada tih institucija, Sabor determinira baš sve u zemlji, od svakoga ustavnog članka, do svakoga podzakonskog akta i pravila ponašanja u društvu.

Sabor, njegove vladajuće većine, a na čelu njih – predsjednici najvećih stranaka s koalicijskim partnerima. I sve te insitucije imaju svoje rukovodstvo, na čelu svih njih su – ljudi. S imenom i prezimenom.

Prema tome, adresirati prosved i zahtjeve na institucije, a istodobno isticati kako to nije usmjereno protiv Plenkovića, Pupovca ili Vrodljaka danas je – kukavičluk, besmislica i crv kapitulanstva u tim prosvjedima. Jer taj prosvjed je jedino moguće usmjeriti protiv djelovanja tih ljudi i za – neko drugačije i bolje djelovanje hrvatske države. A oni da su htjeli drugačije i bolje djelovati, djelovali bi. Dakle – neće.

Slična je stvar bila s prosvjedima protiv Istanbulske konvencije, ali i sa svim drugim prosvjedima koje suvremeni Hrvati pamte. Prosvjedima s nacionalnoga spektra.

Međutim, oni koji drže vlast, oni koji su premrežili Hrvatsku na sve načine, niti se trude provjedovati mirno, cilivlizirano, dostojanstveno, a pogotovo – neuspješno, niti im pada na pamet pravdati se nekome zbog prosvjeda. Iako ih je šačica, da ne kažem “jada”, kako je rekao Milanović.

Oni će istuči Ružicu Ćavar da ne trepnu okom, oni će mjesecima bubnjati, urlati, prijetiti i lupati pod prozorima obiteljskog stana Andrije Hebranga, oni će istući volontere UIO, koga stignu i tko im se usprotivi, oni će razbiti ili zapaliti zastave, oskrnaviti spomenike, oni će bez ikakve rezrve posegnuti za klasičnim kriminalom i nasiljem – kako bi njihov prosvjed uspio. Jer su svoje vrijednosti namentuli kao – neupitne i proglasili ih uzorima društva, pa je s toga sve dopušteno za njihovo ostvarivanje.

Prosvjedom se treba zaprijetiti državnom rukovodstvu.  Ako je to nemirno, neka je.

Oni su Hrvatskoj nametnuli savez sa zlom, a ne kako kardinal Bozanić zaziva – Savez u dobru, oni su zločin, laž, prijevaru, krivotvorinu, devijacije svakakvih vrsta, seksualnu izopačenost, uništenje i smrt nametnuli kao vrijednosti, zamijenivši sadržaj pojmova s kojima živi civilizacija kojoj pripadamo nekoliko tisuća godina, istiskujući iz njih povijesne sadržaje u korist anticivilizacijskih ciljeva.

I, ništa od toga ne bi mogli uraditi ili u tome uspjeti, da Hrvatska nije mirno, nedostojanstveno i nepolitično gledala sa strane.

Treba li se zbog toga Hrvatska takvima usprotiviti urlajući pod njihovim obiteljskim prozorima, tući ih,  izazivati nerede i rušenje?

Ne.

Nikako.

Ali treba zaprijeti državnom rukovodstvu, stanarima u zgradama na Markovom trgu, doći njima pod prozore, zajamčiti im svaku moguću nesigurnost za ono što rade i ostvariti svoju državu, društvena pravila i slobodu.

Bez njih.

Ako je to potrebno, ako je to nemirno, neka je.

Jednako tako, ako se ne može verbalnim porukama uvjeriti tipa koji će istući Ružicu Ćavar, ili paradirati pred svojim žrtvama u Vukovaru, Gospiću, Zadru, Zagrebu, Slavonskom Brodu ili Osijeku da mu to nije pametno, država ga treba kazniti.

Pa i istući.

K’o magarca.

Dostojanstveno je spriječiti zlo, a nije dostojanstveno podčinjavati mu se, jer država mora voditi računa o porukama koje šalje odnoseći se prema zlu.

To hrvatska država danas, ili ne radi, ili postupcima afirmira nositelje zla.

I šalje ružnu poruku.

Zato zastupnici ili relativizatori zla danas vladaju u Hrvatskoj i zato Penava s klasične pozicije očajnika, čija je stranka na vlasti i nositelj političke volje svih državnih institucija, koje, ne samo da ne rade svoj posao, nego rade sve suprotno od toga što bi morale, otvoreno ponižavajući hrvatski narod i ubijajući njegovu dušu, srce i razum, prosvjeduje. Hrvatska prosvjeduje a anti-Hrvatska vlada.

Kako to riješiti?

Samo nemirnim, snažnim i odlučnim prosvjedima iza kojih neće ostajati dvojbe u odlučnost organizatora i naroda, koji su temeljno političko pravo i obaveza svakoga čovjeka i naroda, suočenoga sa svojim svakovrsnim uništenjem. Danas se, za razliku od devedesete godine, ne ubija hrvatski narod topovima, ali pljujući po njegovoj uspomeni, žrtvi, snovima i idealima, po njegovim temeljnim vrijednotama, ubija ga se – duhom i institucijama.

Zato te institucije treba osporiti, srušiti i zamjeniti, šaljući poruku jednom za uvijek, da instituicije koje čine hrvatsku državu nikada ne smiju biti takve, a to je jedino moguće –kažnjavanjem njihovih političkih i izvršnih nositelja.

Jer bezimene institucije nikome ne čine, niti mogu učiniti zlo.

Ali ni dobro.

Zato im valja dati imena ljudi u oba slučaja.

Izvor: Marko Ljubić/projektvelebit.com

Komentari