TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: “Dlan i veslo”

  • Written by:

Vraćamo se iz berbe smokava, uranili smo otići i uranili se vratiti, kao i svi težaci koji ljeti u  polju nešto rade. Tako je od starine, zbog velikihvrućina, kad se  dan ne može ohladiti ni odmoriti tijekom noći jer noći nisu pothlađene, nego tople, mlakaste i zgužvane, takve se predaju ujutro danu koji najranije dobije glavobolju i sunčanicu. Ovdje  se ne krećemo širokim putem, uvijek  je šteta dati zemlju za nešto bez čega se moglo,  nego hodamo putićima, nogostupom kroz polja, kroz livadice  i ledine koje su nekada bile polja a sada su zarasle, oplele se i vezale, zateglese kao omča uzdraču, kupinu, nisku travu svake vrste i korov s podvrstama. Više šutimo nego govorimo, a stali smo kao ukopani kad je počeo zvoniti „mrtvi zvon.“ Tko je umro? Ne pada nam nitko napamet. Nismo gospodari  ovih mogućnosti. Bolje je da nismo.  Sigurnost, kao loša glumica, samo nas je rastavila od zdravog razuma. Nastavljamo umornim hodom, nikoga ne susrečući jer su ljudi od polja već u kući a ljudi od kuće još se nisu probudili. Na ulazu u mjesto saznajemo da je iznenada, tijekom noći umrla žena, Tugomira, od mladosti zvana Tuga. Tko će objasniti zašto roditelji daju djeci duga imena za koja se zna da će odmah ići u skraćivanje, bilo to po volji ili ne  bilo onomu tko ime nosi ili onima koji su mu ga dali. Još se nekoliko žena tako zvalo, sve u skraćenom obliku, a da bi se odmah razlikovalo o kojoj je Tugi riječ  svaka je uz ime imala i dodatak, obiteljski nadimak ili nešto iz riznice bogate, narodne podrugljivosti.  Ovu Tugu su zvali “ Veslo“, pa je svima, i bez izgovorenog imena bilo jasno komu se obraćaju kad se kaže „veslo“. Odnedavno se održava ženska veslačka regata pod nazivom „Dlan i veslo“.  Među prijavljenim natjecateljicama je redovito  sudjelovala i Tuga, od mladosti prvo veslo u svojoj kući, ne iz razonode nego kao ispruženi  dlan, a život, koji je žuljao i ranjavao taj dlan,  bilo je veslo. Umjesto  kopanja u polju Tuga je nadničarila na veslu, prebacujući mještane na njihove udaljene zemlje, a s otoka se nije moglo nego u lađi i morem.  Pitali su je zašto iskušava snagu i natječe se u starim godinama kad se zna da joj nema premca u izdržljivosti a ona je odgovarala svima isto: „Neka se i vidi to što se zna.“

Na najtanjem mjestu dlana veslo je otvaralo ranu koja i kad bi išla putem oporavka nije ga mogla stići. Znala je Tuga da se ranu previja kad joj je potrebno a ne kad za to  čovjek nađe vremena. Nije joj imao tko pokazatii kako se do čega dođe, a  kad je sama naučila što su drugi znali ali  su znanje krili, bilo je kasno. Ima  osjećaja za koje sve postane kasno jer čovjeku više nije stalo. Postaje slobodan i nesretan.

Tugin najmlađi sin Toma, hrvatski branitelj, na svoju ruku je otišao i na svoju se vratio iz Domovinskog rata, on je njezin najtanji dio dlana s kojeg se veslo  ne skida nikada. Obolio je od dvije vrste straha. Jedan strah je pred morskom pučinom, jer je u nekoj akciji, vozeći se u „Gazeli“, lakom, višenamjenskom helikopteru, upao u more u kojem je viđen morski pas. Jesu li upozorenja da se tu nalazi opasnost bila točna, što bi bilo da je bilo, više nije imalo nikakvu vrijednost, od dana kad se u njegovu dušu uselio nemir i  mučnina na samu pomisao da bi mu noga ikada više ušla u lađu i krenula morem. Drugi strah nije vezan uz prvi ali ga podupire u svemu. Bio je zarobljen i nekoliko mjeseci prošao „radni logor“, u kojem su svi, od prvog do zadnjeg neprijateljskog vojnika radili na njemu, lomili mu kosti, male i velike, sastavljali ga sa zemljom, i na kraju je bio razmijenjen prema dogovoru – svi za sve. Živi ljudi i mrtva tijela, razmjena se odnosila na sve jednako. Tuga je nosila životruku pod ruku, ne žaleći se, ne želeći vratiti križ onomu koji joj ga je namijenio.  Toma je iz mirne, utišane naravi prešao u glasnu, prosvjedujuću, podsjećajući svakodnevno kakvi su ljudi, kolike su im laži, ispitivao je svakoga komu je povijest  šala u kojoj se preskače Domovinski rat a vraća se samo u jedan jedini, važeći do današnjih dana. Svakomu postavlja pitanje gdje je bio kad se stvarala država? Gdje i s kim? Tko  je njega, Tomu, zdravog mladića onesposobio i zašto, tko mu je uzeo sve a ostavio samo ono što  se nije moglo uzeti, tko ga je ogorčio pa nema mira ni na moru ni na kopnu? Tko su ti koji su željni ponavljanja? Rat u nastavcima? Čiji  dlan će veslo ogoliti do kosti? Do kada će trajati taj post od radosti?

Između neželjenih susreta i nemilosrdnih pitanja,  počeo je, uz majku Tugu, uređivati  tuđa, zapuštena polja, velika stabla smokava, maslina, svog drveća nepogledanog desetljećima. Pročulo se da radi od mraka do mraka, postao je tražen. U početku, Tuga je samom svojom pojavom i značenjem otvarala put povjerenja drugih ljudi i prema svomu sinu. Onaj tko ju je samo jednom vidio, ali izbliza, ne bi mogao zaboraviti njezinu lijepu, pravu žensku glavu, čelo i lice od sunca i vjetra potamnjeno, bistre, pametne i žive oči, usnice, zubi i osmijeh  u jednoj cjelini koja bi mogla uspješno reklamirati sva kozmetička pomagala, crnu maramu nikada nije skidala i uvijek ju je vezivala straga, na potiljku, ispod nisko smotane debele pletenice. Razlikovala se  i po tomu od ostalih žena na otoku. Ostali dio tijela je bio u neskladu s viđenom glavom. Visoka koliko i prosječno visoki muškarac, razvijenih pleća, snažnih ruku osobito šaka, stasita, uspravljena, promišljenih pokreta i odmjerenih rečenica. Češće je viđana s muškim osobama ali je uvijek fizičke poslove pomagala obavljati ženama. Starila je, a nije ostarila. Ona i sin su radili od mraka do mraka, ne da bi više imali nego da ne bi morali nikoga voljeti iz interesa. Nije ona željela vidjeti svjetlo u mraku nego da mrak bude mrak, a svjetlo svjetlo.

A onda, eto „mrtvi zvon“! Na groblju su svi: mladi, stari, teško pokretni, teško bolesni, djeca, hrvatski branitelji, ljudi iz svih mjesta na otoku, svi župnici. Nikada nije groblje bilo tako krcato. Nitko ništa ni s kim ne govori. Nema pjevanja  crkvenog zbora, nema trube ni klape, potpuni je mir,  kao smrt. Lijes je pokriven sinovljevom hrvatskom zastavom koju je dobio na dar iza jedne olujne bitke. Tuga ju je zaslužila i željela više od ičega. Nema svijeća ni cvijeća. Župnik je rekao nad otvorenim grobom što je reći morao, ni jednu riječ viška. Ni kakva je bila, ni da je ta velika žena- bistra kao bistra misao razbistrila mnoge zamućene vode, ništa. Poštovanje,o kojem je uvijek govorila, je bilo jače od svih običaja. Kad smo napuštali groblje još dugo smo šutjeli. Nismo imali osjećaj da smo Tugu ostavili, napunila nam je dušu.

Zdenka Čorkalo

Komentari