TwitterFacebookPinterestGoogle+

Temeljne zablude izbornog sustava

  • Written by:

Društvena zbilja uspjela je homogenizirati mnoge od onih kojima su samostalnost i demokratičnost njihove domovine neupitne vrednote te stvoriti kritičnu masu istomišljenika spremnih javno izraziti svoju sumnju u održivost demokratskog ustrojstva hrvatske države utemeljenog na prezentnom izbornom sustavu. Narod je progovorio jer je smatrao kako slijedom odredaba sadržanim u članku 1. stavku 2. Ustava, vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Tu je hrvatski narod kao kolektivitet određen emotivno motiviranom pripadnošću ili biološkim korijenima, te pridružena mu hrvatska nacija kao zajednica svih onih političkih Hrvata koji državu Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu, možda i pomalo naivno, očekivao kako će političke elite unisono poštivati volju nositelja suverene vlasti i bespogovorno provesti rekonstrukciju izbornog sustava. To se nažalost nije dogodilo.

Svaka inicijativa koja stremi pozitivnim pravnim učincima i društvenom boljitku dobro je došla i treba ju podržati. Pri tome činjenica objektivne neproduktivnosti sadržaja posljednje referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava, koja je bila unaprijed determinirana zahtjevima i pitanjima koji ne dodiruju srž problema, već iskazuju težu za “uspostavom pravednijeg izbornog sustava”, ovdje i nije primarno bitna. Bitno je da stvarni ali izvlašten nositelj vlasti vrši pritisak na alijenirane i odnarođene realne nositelje vlasti, radi normativnog uređivanja izbornog zakonodavstva na način koji omogućava poštenu političku utakmicu. Zbog toga, sada iz raznorodnih razloga probuđen domoljubni zanos treba njegovati i održavati kako bi se u perspektivi društveni odnosi počeli uređivati na način imanentan razmišljanju i volji svakog onog kojemu je Hrvatska u srcu.

“Pravedniji” sustav nije pravedni sustav

Za konstatirati je kako u Republici Hrvatskoj, od stupanja na snagu Božićnog Ustava iz 1990. pa do danas, nije bilo normativnog okvira koji bi omogućavao poštenu političku borbu. Sadašnji hrvatski izborni sustav, uređen konfliktnim ustavnim odredbama i s Ustavom neusuglašenim mjerodavnim zakonima, jest u cijelosti ustavnopravno neprihvatljiv iz razloga njegovog nesuglasja s načelom jednakosti sadržanim u članku 3. Ustava, koji predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Nikakve kozmetičke promjene unutar sadašnjeg normativnog okvira ne mogu popraviti prezentni izborni sustav niti mogu predstavljati polazište za rješavanje problema vezanih uz artikulaciju biračkog prava. Isticanje komparativa “pravedniji”, kao pokretačke snage referendumskih inicijativa, već unaprijed limitira njezine možebitne domete. Pri tome se čini notorno kako izborni sustav može biti pravedan ili nepravedan, dok njegova pravednija varijanta, ma što god to značilo, ne može biti politički poželjan temelj demokratskog ustrojstva države.

Biračko pravo je temeljno političko pravo. Pri određivanju biračkog prava u pravilu se ističe njegova općenitost i jednakost. Pod općenitosti biračkog prava podrazumijeva se činjenica da to pravo imaju svi građani neovisno o osobnim karakteristikama uz preduvjet dostizanja određenog starosnog limita. Pod jednakošću biračkog prava podrazumijeva se okolnost da glas svakog birača ima istu vrijednost tijekom izbora. Sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Ovakvo ustavno uređenje biračkog prava u Republici Hrvatskoj utemeljeno je na potki prema kojoj birač tijekom izbora izražava svoje mišljenje ali i iskazuje privrženost društvenoj zajednici i želju za uređenje te zajednice kao slobodne i demokratske, odnosno na pretpostavci djelatnog uživanja prava i ispunjavanja dužnosti kao procesu u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka kao cilja javne politike. S druge strane kreatori i izvršitelji politike su osobe s političkim legitimitetom dobivenim na posljednjim slobodnim izborima. Nažalost, navedeno ustavno uređenje izbornog prava na raznim razinama sadrži odstupanja koja narušavaju mogućnost održavanja poštenih izbora utemeljenih na načelu jednakosti i općenitosti.

Birači nemaju istu izbornu moć

Na razini Ustava, odstupanje od načela jednakosti i općenitosti biračkog prava u Republici Hrvatskoj čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Hrvatski sabor prema posebno propisanim pravilima. Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom stanovništvu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Iako je navedeno ustavno rješenje nesporno u suprotnosti s načelnom jednakošću biračkog prava propisanog člankom 45. Ustava, odredba članka 15. stavka 3. bila je ustavna osnova za donošenje u biti quasi-organskog Zakona o pravima nacionalnih manjina kojim je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj te češkoj i slovačkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ.

Nejednakost biračkog prava proizlazi i iz zakonske regulative kojom se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani Republike Hrvatske sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika. Naime, propisana fiksna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici, niti stvaran broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Posljedica ovakvog zakonodavnog uređenja bila je činjenica prisutnosti intenzivne devijantnosti izbornih rezultata od načela jednakosti biračkog prava na svim izborima održanim u našoj zemlji u trećem mileniju.

Nejednakost biračkog prava proizlazi i iz činjenice pretjeranog nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje zakonodavne državne vlasti.

Neustavnost naznačene izborne regulative utvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-3597/2010, i dr. od 29.07.2011., uputivši nadležne na neminovnost redefiniranja okvira političke borbe putem izbornog procesa, koju obvezu su prozvani uspješno opstruirali posljednjih sedam godina neovisno o političkoj opciji u poziciji.

Ustavna prava i ustavne slobode – zajedničke i posebne komponente

I upravo kad je bilo za očekivati trenutnu i dobrovoljnu uspostavu sinergije narodne volje i aktiviteta njezinih zastupnika za institucionalno uređenje poštenog i pravednog izbornog procesa, u javnom prostoru zamjetna je pojavnost mnoštva onih koji su za održanje sadašnjeg stanja. Kod elaboracije njihovih stavova nerijetko se u istom kontekstu usporedno nalaze pojmovi kao što su ustavna prava, prava nacionalnih manjina te stečena prava, kao da naznačeni sadržaji mogu biti na ikoji način povezani. Naročito čudi izražavanje zabrinutosti radi navodne ugroze prava nacionalnih manjina koja bi nastupila slijedom promjene izbornog sustava, kao da je biračko pravo esencijalno pravo za postojanje nacionalnih manjina uopće.

Razjašnjena radi cijenim potrebnim kazati kako su Ustavna prava i slobode zaštićena dobra koja proizlaze iz sustava osnovnih normi ustavnopravnog poretka. Ustavna prava proizlaze iz ljudskog dostojanstva kao brane od mogućnosti da sadržajno zakoni u nepodnošljivoj mjeri proturječe ideji pravde. Sadržaj ljudskog dostojanstva nezavisan je o subjektivnim interpretacijama i percepciji te predstavlja realni sustav vrijednosti koji ne može biti čak ni objektom normiranja. Ono postoji samo po sebi i neotuđivi je dio svakog ljudskog bića. Ljudsko dostojanstvo kao objektivna ustavnopravna kategorija određuje način normiranja prava koji mora biti lišen svake proizvoljnosti. Izvorište ljudskog dostojanstva se pak nalazi u kulturi društva, shvaćenoj kao sumi svih duhovnih i materijalnih produkata neke društvene zajednice. Ustavna prava koja proizlaze iz ljudskog dostojanstva štite tjelesni integritet svakog pojedinca te njegovu intelektualnu i duhovnu cjelovitost. Ustavna prava čine bit i esenciju svakog pojedinca i u pravilu nisu podložna ograničavanju. Ustavne slobode pak ovlašćuju pojedinca izražavati njegove afinitete i interese izvan egzistencijalne sfere. Ona omogućavaju pojedincu ne samo biti lojalan građanin, već utjecati na svoju okolinu i društvenu organizaciju. Te slobode omogućavaju pojedincu osvajati, mijenjati i utjecati na društveni razvoj, a time i utjecati na proces proširivanja osobnih sloboda. U političkom kontekstu pojam slobode koristi se da bi se naglasila mogućnost izbora koja jest i mora biti ponuđena pojedincu, te da bi se odredile granice djelovanja pojedinca u socijalnim kontaktima. Sveobuhvatna definicija nekog sociološkog fenomena je u pravilu sizifov posao. Međutim, radi potrebe ovog teksta može se zaključiti kako sadržaj pojmova ustavnog prava i ustavne slobode ima svoj zajednički i posebni dio. Zajedničke komponente navedenih instituta sadržane su u činjenici da se ovdje radi o najvišim pravnim aktom nekog društva ili tim pravnim aktom određenom normom međunarodnog prava, utvrđenoj nepovredivoj autonomnoj sferi svakog člana društva koja mu omogućava afirmaciju kao ljudskog i društvenog bića i koju on uživa neovisno o njegovom statusu i drugim osobnim svojstvima, zaštićenu od zadiranja od strane bilo kojeg tijela državne vlasti. Pri tome pojam ustavnih prava trebao bi se više vezati uz štićena dobra koja su imanentna čovjeku kao ljudskom biću, odnosno ustavna prava proizlazila bi iz korpusa prirodnih prava. Za razliku od toga, ustavna sloboda obuhvaćala bi zaštićenu sferu pojedinca u socijalnim kontaktima. Ustavne slobode su zapravo institucionalno štićena sfera pojedinca, kao posljedica njegovog života u društvenoj zajednici, koja mu daje mogućnost izbora pri socijalnom pozicioniranju i koja može biti ograničena isključivo pravima istog sadržaja drugog pojedinca, odnosno pravima drugih ljudi koja proizlaze iz činjenice zajedničkog življenja, ili na temelju općeg interesa koji mora prethodno biti mjerodavnom normom utvrđen i koji se ostvaruje kroz zakonom propisani postupak.

Birački pravo ne spada u korpus manjinskih prava

Pravo na participaciju u obnašanju vlasti i javnih funkcija nije okolnost koja proizlazi iz biti ili bitka čovjeka. Kada govorimo o izbornom pravu, tu se zapravo radi o ustavnom jamstvu demokratske države kojom ona daje pod određenim uvjetima mogućnost posrednog ili neposrednog sudjelovanja državljana u vlasti. Izborno pravo, kao temeljno političko pravo i mjera demokratičnosti društva, na zakonodavnoj razini mora biti usuglašeno s ustavnim zahtjevima. Kada je u pitanju načelo jednakosti, pa i kod jednakosti biračkog prava, ono ne može biti narušavano iz društveno relevantnih razloga, kao što je primjerice nacionalno podrijetlo. Manjinska prava nisu temeljna ljudska prava niti su ona pogodan sadržaj za integralno uređenje osnovnom normom. Pravnom normom utvrđena prava nacionalnih manjina ne obuhvaćaju sve pripadnike iste nacionalne manjine na cijelom području domicilne države, jer se ostvarivanje tih prava u pravilu veže za autohtonost ili brojčanost na određenom teritoriju užem od onog uobličenog državnim granicama. Na međunarodnoj razini nacionalnim manjinama priznaju se kao dodatna prava pravo na uporabu svog jezika i pisma u privatnoj i službenoj uporabi, pravo na obrazovanje na temelju svoje kulturne tradicije i na osnivanje obrazovnih ustanova, pravo na pristup i na organizaciju medija te pravo na miroljubivu i ne štetnu suradnju s matičnom državom svoje nacije. Ova prava su kondicionalna i ovise o postojanju poveznice državljanstva, iskazivanju lojalnosti domicilnoj državi, autohtonosti ili brojnosti na određenom teritoriju, postojanju interesa za ostvarivanje pripadajućih prava, te postojanju potrebe i mogućnosti ostvarivanja tih prava. Biračko pravo, kao temeljno političko pravo, tradicionalno ne spada u korpus manjinskih prava i svako drugačije rješenje neovisno o razini pravnog akta u kojemu je sadržano ne može biti ustavnopravno opravdano.  Stoga privilegija unutar instituta biračkog prava, pa makar ona bila propisana zakonom ili ustavom, a koja nema uporište u izbornim rezultatima dobivenim na izborima provedenim u skladu s načelom jednake izborne moći glasača, nije u skladu s načelom jednakosti sadržanim u članku 3., odnosno u članku 45. Ustava.

Stečena, subjektivna i manjinska prava

S druge strane, oni koji se na razini teorije bave sadržajem pojma stečenih prava drže kako je takvih prava u društvenim odnosima vrlo malo. Pri definiciji sadržaja promatranog pojma se gotovo unisono ističe kako su stečena prava subjektivna prava za koja se načelno smatra kako ne mogu biti derogirana, ograničena ili ostavljena bez pravne zaštite. Subjektivna prava pripadaju subjektu, odnosno fizičkoj ili pravnoj osobi i kao takva ne pripadaju kolektivitetima. Subjektivna prava, a da bi pripala pojedincu, moraju biti predviđena zakonom i priznata pojedinačnim aktom nadležnog tijela državne vlasti. U pravnoj teoriji ne postoji apsolutna suglasnost o ostalim elementima definicije općega pojma stečenih prava pa stoga ni o tome koja subjektivna prava treba smatrati stečenima. Prema većini gledišta u njih se ubrajaju subjektivna prava kao što su pravo vlasništva, pravo na nasljeđivanje, prava vezana uz brak i obitelj, osobna neimovinska prava, pravo na sudsku zaštitu, te pravo na državljanstvo. Ujedno treba reći da se i kod stečenih prava iznimno dopušta njihovo ograničenje i derogacija, ali samo prema zakonom određenim uvjetima i po zakonu provedenom postupku. Praktično značenje pojma stečenih prava najsnažnije je izraženo kod problematike retroaktivne primjene pojedinih odredaba zakona. Retroaktivno djelovanje pravne norme postoji kad se pravne posljedice određenih radnji izvršenih u prošlosti cijene prema pravnoj normi koja je kasnije donesena, odnosno stupila na snagu. Kod primjene pravne norme na pravne odnose nakon njezinog stupanja na snagu, teorija o stečenim pravima i nema nekog značajnijeg uticaja.

Pregledom sadržaja pojmova ustavnih prava i sloboda, biračkog prava kao ustavne kategorije, te sadržaja pojma stečenih prava kao subjektivnih prava utvrđenih zakonom i pojedinačnim aktom nadležnog tijela, razvidno je da se ovdje radi o sadržajima koji nemaju bitne dodirne točke. Izbornim zakonodavstvom, utemeljenim na načelima jednakosti i općenitosti, ne mogu se narušavati manjinska prava, jer izborno zakonodavstvo ne spada u korpus prava koja se mogu stjecati na temelju nacionalne pripadnosti. Ovo proizlazi iz sadržaja članka 14. stavka 1. Ustava ali i iz svih relevantnih međunarodnih akta kojima se uređuju manjinska prava, kao što je primjerice Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe. S druge strane, stečena prava su subjektivna prava koja ne pripadaju kolektivitetu već pojedincu na temelju zakona i odgovarajućeg akta nadležnog tijela državne vlasti. Manjinska prava, kao kondicionalna prava, ne spadaju u kategoriju ustavnih prava, a kao kolektivna prava ne mogu spadati niti u kategoriju stečenih subjektivnih prava.

Ad hoc akcija narodne inicijative nedostatna za uspostavu pravednog izbornog prava

Sukladno članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava, Hrvatski Sabor ili narod neposredno, odlučuju o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, a što nedvojbeno obuhvaća i izborno pravo. Sukladno članku 87. stavku 1., 2., i 3., Sabor mora na zahtjev 10% od ukupnog broja birača raspisati referendum o pitanju koje spada u nadležnost Sabora ili Predsjednika Republike, neovisno radili se ovdje o promjenama Ustava ili zakonske regulative. Sabor, može prethodno zatražiti mišljenje o ustavnosti referendumskih pitanja od Ustavnog suda.  Ovlasti Ustavnog suda, koje proizlaze iz članka 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, trebaju se za slučaj postojanja narodne inicijative ograničiti na pitanja o ustavnosti predloženih promjena društvenih odnosa koji ne smiju biti nikakvim aktom narušeni, a to su prema teoriji teritorijalna cjelovitost države, financijska stabilnost zemlje ili temelji demokratskog sustava.

Dakle, načelno, mogućnost uređenja izbornog prava i na temelju narodne inicijative u hrvatskom ustavnopravnom poretku nije upitna. Međutim na temelju empirije možemo zaključiti kako ciljevi i rješenja utvrđena u ad hock organiziranim akcijama bitno odstupaju od načela jednakosti biračkog prava, dok su u svojoj cjelovitosti nedostatne za uspostavu pravednog izbornog prava. Proporcionalna redukcija broja zastupnika na svim listama može donijeti uštedu državnom proračunu, ali ne će ispraviti faktičnu nejednakost izborne moći i izbornog legitimiteta unutar izborne utakmice. Povećanje i drugačije uređenje preferencijalnog glasovanja ni na koji način, a s obzirom na karakter političke stranke kao pravne osobe čiji unutarnji ustroj njezini članovi samostalno uređuju statutom u suglasnosti sa zakonom, ne će dovesti do unutarnje demokratizacije političkih stranaka i podizanja kvalitete kandidata istaknutih na izbornim listama. Nadalje, diferencijacija prava i obveza izabranih zastupnika veliki je atak na jednakost izbornog prava na pasivnoj strani. Naime, izabrani zastupnici u Hrvatski državni Sabor ne zastupaju isključivo svoje birače, kao niti birače izborne jedinice iz koje dolaze. Oni zastupaju hrvatske državljane kao cjelinu, odnosno narod kao nositelja državnog suvereniteta. Svi zastupnici su dužni provoditi utvrđene politike koje štite nacionalne interese Republike Hrvatske i doprinositi boljitku egzistencije svih njezinih državljana neovisno kojoj političkoj opciji pripadaju, odnosno neovisno iz koje političke opcije crpe svoje svjetonazore. Stoga razlikovanje u ovlastima bitno odstupa od načela jednakosti pasivnog biračkog prava. Naposljetku, dopisno ili elektroničko glasovanje ne će utjecati na dokidanje stvarne getoizacije hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Republike Hrvatske. Proširenjem biračke baze još će se više narušiti načelo jednakosti izbornog prava. Svaki će izabrani zastupnik iz fiksne kvote doduše imati veći izborni legitimitet, ali će izostati djelovanje na jednakost izborne moći birača, koja će se u pravilu smanjivati.

Za primijetiti je i  činjenicu kako se getoizacija hrvatskih državljana sa prebivalištem u inozemstvu u javnosti opravdava kroz okolnost faktičkog sudjelovanja u javnim obvezama i plaćanju poreza. Plaćanje poreza ne može biti uvjet za uživanje osnovnog političkog prava kojim se jamči participacija u političkom životu svim na temelju poveznice državljanstva, pri čemu je samo dob limitirajući čimbenik. Ova podvala, koja se je permanentnom političkom promičbom digla na razinu paradigme, proizlazi iz straha zaostalih komunističkih struktura, svjesnih da je množina hrvatskih iseljenika dobrim djelom posljedica njihove okupatorske politike u razdoblju od 1945.-1990., uslijed čega realno nije očekivati simpatije tog djela hrvatskih državljana sa biračkim pravom za podupiranje politika vezanih uz nostalgiju predstavljenu “borbom za uspostavu socijalizma s ljudskim likom” ili za uspostavu “novih regija” na “ovim prostorima” uz supremaciju starih politika i hegemona. Stoga se taj segment biračkog korpusa ultimativno i uporno te neustavno pokušava isključiti iz političkog života Republike Hrvatske.

Izborno zakonodavstvo treba mijenjati – no to se treba napraviti stručno, temeljito, cjelovito i u skladu s Ustavom

Nacionalna manjina je autohtona skupina hrvatskih državljana čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna te vjerska obilježja različita od drugih građana i žele ih očuvati. Sama činjenica što neki pripadnik drugog etnosa ima hrvatsko državljanstvo te prebivalište u Republici Hrvatskoj nije dostatna za dobivanja statusa nacionalne manjine. Svi oni koji su od doba Károly Khuen-Hédervárya, preko okupacije Hrvatske u razdoblju od 1945. pa do 1990., doseljeni u Republiku Hrvatsku radi obavljanja poslova u gospodarstvu, vojsci, policiji i tijelima vlasti i lokalne samouprave, samom tom činjenicom nisu stekli i status nacionalne manjine, ali uživaju sva prava koja im iz statusa hrvatskog državljanstva proizlaze. U demokratskim državama, poglavito kada su u pitanju prava nacionalnih manjina, uvijek je većinski narod garant, a razina prava koju uživaju njegovi pripadnici limit, sadržaja prava nacionalnih manjina. Nacionalne manjine ne mogu uživati veća temeljna prava i slobode nego što to mogu pripadnici većinskog naroda. Iz ustavnog razloga nemogućnosti ustanovljavanja privilegija na temelju etničke pripadnosti, ostvarivanje manjinskih prava je moguće samo u granicama očuvanja kulturne autonomije koji dotičnu manjinu obilježavaju, jer je upravo kulturno nasljeđe ono što ih kao nacionalnu manjinu određuje. U Republici Hrvatskoj koja je utvrđena Ustavom kao država hrvatskog naroda te s obzirom na ustavom utvrđenu jednakost izbornog prava, politička prava nacionalnih manjina nisu niti mogu biti objekt posebnog uređenja na državnoj razini. Brojnost neke nacionalne manjine na razini lokalne i regionalne samouprave može biti razlogom njihove participacije u tijelima vlasti, ali samo kao rezultat izborne pobjede po pravilima koja jednako važe za sve koji u toj utakmici sudjeluju. Svako drugo zakonodavno rješenje bilo bi u koliziji sa temeljnim odredbama Ustava kojima se uređuje izborno pravo.

Svaki površni pristup uređenju temeljnih političkih prava samo nas udaljava od mogućnosti uspostave poštenog izbornog sustava i stvarne demokratičnosti društva. S druge strane, zloporaba javnog prostora u svrhu manipuliranja javnim mnijenjem nikome ne služi na čast. Poglavito to nije primjereno u situacijama kada iza žučljivog zalaganja za javno dobro stoje prizemni osobni interesi. Izborno zakonodavstvo vezano uz konstituiranje parlamenta nedvojbeno i promptno treba mijenjati. No to se treba napraviti stručno, temeljito, cjelovito i konačno u skladu s našim Ustavom. Tek kada se na pravi način uredi okvir političke borbe, kad će svaki državljanin Republike Hrvatske imati jednaku snagu i izbornu moć birati i kad će svaki izabrani državljanin Republike Hrvatske imati jednaki izborni legitimitet adekvatan visini potrebne izborne podrške, ova zemlja imat će priliku postati uistinu demokratska. Vlast nije sinekura, već je obnašanje vlasti javna funkcija usmjerena ka ostvarivanju općeg dobra. Stoga pravila koja uređuju način osvajanja vlasti moraju biti transparentna, jednaka i opća. Svako drugo rješenje koje uspostavlja privilegiju ili diskriminaciju, odnosno getoizaciju određene grupe državljana, čini izborni sustav nedemokratskim, a u našem društvenom uređenju i ustavnopravno neprihvatljivim.

Izvor: projektvelebit.com

Komentari