TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Lako je Bogu

  • Written by:

«Lako je Bogu. On sve zna unaprijed. I zašto događaj, zašto pogodak, zašto  promašaj. A ja… moram odlučiti sama o njegovoj poruci kao i o oporuci. On ne govori ništa: ni što se meni ostavlja ni što ja ostavljam. Gdje staviti točku a gdje zarez. Kad se mora govoriti. O čemu se smije šutjeti. Do kada trpjeti, s čijeg puta se maknuti. Bog misli da ja to imam u malom prstu. Bojim se. Sada, što mi je zid bliže, strah je jasniji ». Ovo mi je povjerila gospođa dok sam sjedila na klupici jedne autobusne postaje čekajući bilo koji autobus koji vodi do grada. Niti znam brojeve autobusnih linija niti njihovo prometovanje pa sam, pitajući gospođu o tomu, proizvela nešto zbog čega sam sjela i ostala sjediti dugo.

Približavajući se ovoj autobusnoj postaji, mjestu gdje ću polagati teške, najteže ispite o ljudskoj patnji i njezinu smislu, vidjela sam mladića i ovu gospođu  kako se o nečemu razgovaraju. Ona je sjedila a on stajao. Njezine ruke su bile položene u «krilu» a on je svoje držao u džepovima hlača. Iz daljega, sve je izgledalo mirno. Ni govora da se nešto ruši. A o pokapanju živih još manje. Kad sam im došla na udaljenost od jednog do dva metra, mladić je produžio niz cestu. Okrenuo se prema nama na mjestu gdje je razgranato stablo smokve  potpuno nagnuto nad  nogostup. Što od stabla, što od zavoja koji je tu započimao, više ga se nije vidjelo.  

„Neka ide, neka ide zauvijek“, rekla je gospođa, i nastavila virkati za njim, makar se više ništa, od onog što je htjela vidjeti, vidjeti nije moglo.

„Autobusi voze svakih desetak minuta do grada, ako vam  drugo ne treba nego to, samo do grada, brzo ćete riješiti problem“, upozorila me gospođa i ponudila mjesto do sebe na klupici. Ta njezina gesta, nuđenje mjesta, izvedena je tako  kao da mi daje prvi red, prvo sjedalo, tapecirano i u središtu najbolje lože u najboljem kazalištu. Čudo jedno!

Nisam odmah sjela. Kad je prošlo desetak minuta a ništa se po cesti nije pojavljivalo, sjela sam. Bilo je dosta sunca u ovo rano popodne. Ni s tim suncem nisi znao što bi, bar ove godine je tako, jer kad ga ima ima ga previše kad ga nema ne znači da se ne će naglo rasplaviti nebo i pržeći izvor je tu. U sebi premećem odluku i uvjeravam se da sam dobro učinila ako se iz posjete vratim kući gradskim autobusom,  ionako se ovako nisam vozila desetljećima. Nisam išla za tim kako je nedjelja, autobusi voze posebnim linijama i to ne u svako doba.  

Gospođa  sjedi kao na prijestolju. Ne mogu joj ocijeniti godine, vidim da ih ima ali djeluje mladoliko, ljepuškasto.

Odjevena je vrlo jednostavno, ukusno, nigdje viška ni manjka. Na lijevoj ruci, na prstenjaku je vjenčani prsten i još jedan uz njega sa zlatnom kuglicom. Malom, neupadnom. Ispod plavkaste, svijetle kose, koja joj je do ispod uha, miruju naušnice. Dvije bijele perle. Osim ovoga, na licu se ističu samo oči i tuga.

Između nas, na klupici je položen šeširić. Sve ima a nije velik. Upravo sam to gospođi rekla, kako je šeširić krasan, sve ima a nije velik. Odmah nakon toga su je polile suze. Nisam znala što bih, o čemu se radi. Baš tada je jedan autobus stao. Gledala sam u nju  kao da me se autobus ne tiče. Suze s lica, iz očiju, uz tiho jecanje, sve na javnom mjestu. Tko ovo rješava? Iza šeširića je krenulo, a kako će stati, Bog zna. Usred dana pale zvijezde s neba!  Objašnjenje se prošuljalo iza  šutnje.  

«Lako je Bogu! A mi, padaj, digni se, padaj digni se! Draga gospođo, ja ne čekam autobus, nego sam ovdje sjela jer mi je pozlilo. Više nisam mogla stajati na nogama. Ovaj mladić, koji je otišao niz ulicu je moj sin. Krenula sam k prijateljici na neki dogovor a on me pratio. Teško sam bolesna, tako govore medicinski nalazi. Nisam za operaciju nego za par dana krećem s kemoterapijom. To je ono kad  otpadne kosa, dođu mučnine i ne možeš jesti. Danas sam, u našoj maloj prodavaonici svega i svačega, kupila ovaj šeširić. Nije meni do mode ili zaštite od sunca. Nego će se uz  njega manje vidjeti ono čega nema. Kad sam ga donijela kući, moj sin je ljutito  počeo govoriti da trošim novac bez veze, što će mi to, što će mi nešto što mi ne će trebati! On je mene već otpisao. Samo novac, samo taj račun ide u račun! Dođe mi da sve potrošim. Prodam što imam i odem bilo gdje. Stati, nestati. Izbrisati postojanje.»      

Je li osoba dug koji se može otpisati? Sunce je peklo a ja sam se smrzavala. Do šeširića se sada smjestila moja tuga i nevjerica. Šutila sam neko vrijeme čekajući hoće li gospođa još štogod reći, hoće li me što pitati. Mene, koju nikada do sada  nije vidjela.      

Molila sam Boga neka mi odmah razveže jezik, neka mi iscijedi iz pameti neku stabilnu rečenicu. A dogodilo se ono što u Boga nisam pitala. Milosrđe, ruka u ruci, za sve oko nas neprimjetno i neprimjećeno, jedno malo zajedništvo. Rekla sam joj da se ne žalosti neutješno, da  njezin sin ima bol  kojoj ne zna naći smisao.Nesiguran je, strah ga je  i svomu strahu ne vidi rješenje. Rekla sam joj da mladost nije uvijek  prednost, da ga ne osuđuje do kosti jer će se on sam imati kad kajati i tražiti oprost,  najprije i najteže od samoga sebe, kad za to dođe vrijeme, rekla sam joj što su i meni govorili kad su me tješili, da nitko ne može opisati kako je biti žedan onomu tko žeđ nije trpio, rekla sam joj tko sam, gdje radim, i razradile smo početnu stranicu debele knjige vezanu uz Boga kojemu je lako.    

Smračilo se. Na cesti dr. Franje Tuđmana upalila se ulična rasvjeta. Prolaze ljudi. Prolazi život. I autobusi. U jedan ću se morati ukrcati. Gospođa je rekla da će još malo ostati.

Hoće li čekati svoga sina? Hoće li on znati da ga čeka? Kad se počne vidjeti ono čega nema?

U autobusu slušam radiovijesti o poplavama :»Mjere opće opasnosti još nisu ukinute. Poplava traje. Voda nema gdje otići». Dodajem u sebi – kao ni tuga.

Zdenka Čorkalo

Komentari