TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Ruža

  • Written by:

Bocka me nevidljivo trnje dok čekam Ružu da se vrati u svoj bolnički apartman na petom katu naše bolnice. Kroz niz otvorenih prozora gledam otoke i more stišano nakon noćašnje bure. Ta slika mi, isti tren, dovede pred oči hrvatskog pjesnika Tonća Petrasova Marovića  kad mi je, davnih godina, bolujući baš u ovom  apartmanu rekao: «Stane li kiša i umiri li se bura, otoci izgledaju kao podcrtani morem». Osim otoka podcrtao mi je  i  «Crkvu porušiše da bi je lakše zaobišli». Rušenju se može dodati i prešućivanje, koje je dio istog plana o lakšem zaobilaženju. Važeća je sila moći i moć sile.

Evo Ruže, bez i jedne latice, kako sama za sebe kaže, ali s dobrim vijestima. Nema tumora, nije ono najgore. Sad se o svemu želi razgovarati. Pogledava kroz prozore, vidi samo more u koje nerado gleda.Ona je majka moga prijatelja pa je pitam u čemu joj se more zamjerilo, dugom koji se ne može vratiti? Odnio mi je život, reći će, eto u čemu.   Imala je dvadeset četiri godine kad je s mužem i dvoje sitne djece otišla  stanovati i raditi na svjetionik. Jedne noći, usred noći, mužu se nešto dogodilo, nije ga mogla dozvati k svijesti. Ni sama ne zna kako se pribrala, i na jedvite jade uzela  djecu, mlađega, od dvije godine u naručje a starijega, od pet godina za ruku  i uputila se nekoliko kilometara kroz šumu do prve nastanjene kuće, po pomoć. Svašta joj je probijalo zdrave misli. Strah  da joj se dijete putem kroz gustiš, bez mjesečine i stazice ne izmakne iz ruke i izgubi, dok je mlađega premještala s jedne u drugu stranu naručja. Stalno ga je zvala, hrabrila ga i govorila s njim samo da mališ hodajući ne zaspe. Žurila je koliko je mogla, moleći Boga i nadajući se da će biti pomoći onomu koga je ostavila samoga na svjetioniku. Bila je zaludu i ljubav i molitva. Zaklopile su se drage oči, sastavilo more. Nasamo voljena, nikada više! Cijeli život se nije dovoljno naplakala za njim, ni oprostila se od njega kao drugi što zagrljajem zadrže ono useljeno i ne iseljeno. 

Od žalosti se morala brzo trijezniti. Ništa nije mirovalo osim tuge.Vratila se u roditeljsku kuću. S mora na kopno, s kamena na kamen. Iz ničega u još manje! Otac i braća su odlučili da će, na rubu velikoga grada, gdje je zemlja bila jeftina, kupiti  zemlju, napraviti malu kuću i tu smjestiti nju i djecu, za početak.

Onda je započela gradnja. Ružu su u sve uplitali, svemu učili. Radila je na građevini kao i drugi, unajmljeni zidari i njihovi pomoćnici. Na drobilici kamena, na miješalici cementa. Ako bi se ocu požalila, njegova riječ je bila zadnja i uvijek upozoravajuća: «Ne ore se svaka zemlja jednako i kad nauči kako je teško graditi kuću dobro će  promisliti što će s njom, bude li joj život silom nanosio kamenu prašinu u umorne oči».  

Godinama je živjela kao jureći vlak. Narod kaže «kad ne da Bog ne daju ni sveci». Djeca joj taman narasla do srednje škole, a umre otac. I on bez riječi, bez zagrljaja, u tren oka. Ni za njim nije mogla mirno tugovati. Zaposlila se na autobusnom  kolodvoru kao čistačica autobusa. Uz sinove, koji su joj pomagali, na tom poslu je zaradila jednu malu mirovinu.

Vrijeme od svjetionika do mirovine prošlo je a da prošlo nije.  Bilo je najnormalnije da se tako, radom i mukom dođe do kraja svojih mogućnosti. Ništa ohlađeno ili mlakasto! Takav je to bio rod. Netko s malo, živi puno, a netko s puno, ne živi nikako. Tko je izbornik ove utakmice? Bože, zna li se?

Gledam nepomično u Ružu. Kao u raskoš zalazećeg sunca. Ona me ne pita zašto ju toliko gledam. A ja  ne pitam koliko drobilica usitni  kamenje, kako život postane neživot kad gubitak prevrši mjeru. Ne pitam je kako traje što trajati ne može, kako cvjeta već ocvalo,zapušteno, napušteno, kako se uspravlja savijeno, na koljena spušteno, gromom ošamućeno, kako živi ono što životari i novi život više nije u stanju dati. Ima Onaj koji  sve odgovore izvede na pravi put!  Tada, u  hladnu glavu ne možeš  uliti više ništa.

Sve je spremno, i pero i tinta a ne da mi se progovoriti, izustiti riječ. Zašto? Biram riječi jer riječi moraju imati noge da imaju na čemu stajati. Ruke-za zagrljaj. Korijen-neka se premještaju ili s korijenom ili nikako. Stablo i grane kao primjer dosljednosti oblika.  Ako cvijet i ostane skrit, bez toga se može, ali ploda, ploda treba biti.

I sada, nastavlja  Ruža, da me Bog pita, kao što me ne pita nego me čeka, imam li neku mudroslovicu glede životnih pravila, rekla bih mu kako sam velikim radom i umorom  sebi zaradila dragocjeni san svake noći. Je li bilo drukčijih rješenja? Bilo je. Bilo je puno mogućnosti ali ona u njima nije vidjela rješenja. Na poseban  način se životno klupko i namotava i odmotava ako se dvije niti i njihove boje  skladno priljube i neodvajaju.

Na licu starice nešto treperi. Čini mi se kao da putuje s nekim pratiocem, ali je ona brža od onoga koji ju prati. Vidim Ružin svjetionik s ljudskim likom. On joj osvjetljava još kratki dio puta kroz  šumu usred noći. Do zagrljaja.

Zdenka Čorkalo

Komentari