TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Posjedujemo ono što Bogu darujemo

  • Written by:

32. nkg-b

Licemjerje je hotimično glumljenje privrženosti određenom sustavu vrjednota, bez iskrenog prihvaćanja njihova sadržaja, s ciljem da se druge prevari i iskoristi za osobni probitak.

Nutarnji motiv licemjerja može biti strah od autoriteta, obzir prema okolini, ali još više bolesna taština, sebičnost, častohleplje, koristoljublje… Licemjerje je redovita pojava u svim ljudskim zajednicama u kojima postoji bilo kakav sustav vrijednosti, zakona ili očekivani oblici ponašanja. Kada se ukorijeni u društvu, ono poput najopakije bolesti pogoduje razvoju različitih drugih zala kao što su nepovjerenje, laž, prijevara, korupcija, zlostavljanje i tako ga nepovratno razara.

Vjersko licemjerje, zloupotreba vjere, posebno je bezočno i pogubno, jer pogađa ljude tamo gdje su najranjiviji, u njihovoj nasušnoj potrebi za Bogom. Ono najprije ispunja nemirom osobu koja vjeru izopačeno živi, a zatim rastače cijelu zajednicu u kojoj se licemjerje ukorijenilo. Čini se da je jedna zajednica tim pogodnija za razvoj licemjerja što su vrijednosni standardi u njoj viši i zahtjevniji. Stoga ne treba previše čuditi, ali s tim se ne i miriti, da ono lako nađe plodno tlo i u Kristovoj zajednici.

Isus je, naravno, toga bio jako svjestan. Najoštrije je osuđivao svaki oblik licemjerja, a osobito kada ono zahvati vjerske vođe i učitelje. Time je svojima davao najozbiljnije upozorenje koliko je ono opasno i kako ga se uvijek trebaju čuvati. U današnjem evanđelju on britkim riječima kritizira pismoznance, kao eklatantne primjere takvog ponašanja. Pismoznanci su tadašnji učitelji vjere i morala. Pored toga vršili su i razne druge sudske, savjetničke i administrativne poslove u društvu. Kao takvi uživali su ogromno poštovanje među ljudima. Tim je Isusova kritika značajnija.

Tri su prigovora koja Isus izriče na račun pismoznanaca. Prvi je taština i častohleplje. To je bilo osobito vidljivo u njihovoj teatralnoj pojavi u javnosti.

Pismoznanci su očekivali od ljudi najveće poštovanje i privilegije: pozdrave na trgovima, prva mjesta u sinagogama, pročelja na gozbama, bolje usluge na tržnici i sl. Toliko su se umislili da su odnos poštovanja prema sebi izjednačavali sa štovanjem samoga Boga. Dosljedno tomu bilo kakva osuda upućena njima bila bi protumačena kao nepoštivanje Boga.

Drugi prigovor je još teži. Isus ih optužuje za bezočnu pohlepu. Oni „proždiru kuće udovičke“. Udovice su tada redovito bile žene bez osobitog imetka i zaštite, vrlo često prepuštene na milost i nemilost trgovaca, sudaca, ali i vjerskih službenika.

Uz sirote i strance spadale su u najugroženiju skupinu tadašnjeg društva.

Pismoznanci su zloupotrebljavali njihovu bijedu i naivnu pobožnost da bi iskamčili korist za sebe. I to – to je Isusova treća i ponajteža osuda – pod „izlikom dugih molitava“. Oni su, dakle, glumili pobožnost i molitvu samo zato da bi te sirote žene naveli da im daju od svoje sirotinje. Zar može vjerski učitelj dublje pasti od toga da mu Bog i molitve budu samo sredstvo kojim će se himbeno koristiti da udovolji svojoj taštini i pohlepi?

Kao protutežu ovim nakazama od vjernika Isus stavlja jednu priprostu ženu, udovicu. Možda upravo jednu od onih koje su kritizirani pismoznanci bezočno izrabljivali. Ovdje valja spomenuti kako Isus više puta lik obične i neznatne žene stavlja kao uzor autentične vjere i velikodušnosti. Prva od takvih je žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Vjerom u ozdravljenje dotakla se Isusovih haljina te ozdravila. Njoj je Isus kazao: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ (Mk 5,34). Druga je žena Sirofeničanka, koja je molila Isusa da joj ozdravi zloduhom opsjednutu kćer. Kada ju je on, jer je bila poganka, iskušavao pomalo ponižavajućom usporedbom s psićima ispod gospodareva stola, ona je u najdubljoj poniznosti kazala kako i psići dobivaju mrvice sa stola.

Zadivljen njezinom vjerom, Isus joj je kazao: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“ (Mt 15,28). Među njima je i žena iz Betanije, koja mu je prišla dok je bio za stolom u kući Šimuna Gubavca, te mu punu posudu nardove pomasti izlila na glavu (Mk 14,3). U ovaj niz uklapa se i udovica iz Sarfate (prvo čitanje). Ona, također poganka, prima k sebi proroka Iliju i velikodušno mu sprema kruh od doslovno posljednje mjere brašna i ulja uzdajući se u obećanje koje joj je prorok zajamčio.

Sada smo u Hramu i pred očima nam je siromašna udovica koja u hramsku riznicu ubacuje dva novčića. U usporedbi s onim što su ubacivali drugi, bilo je to sasvim beznačajno. Međutim, prema Isusovim riječima, ona je ubacila najviše, jer je dala sve što je imala, dok su drugi ubacivali od svoga suviška. Što nam ovo poručuje?

Davanje milostinje ovdje simbolički predstavlja osobno predanje Bogu. Bog ne traži od nas ništa za sebe. Njemu naši novci niti bilo što drugo od nas nije potrebno. Sve što jesmo i što posjedujemo njegov je dar. Bog traži naše srce.

Traži ga zato da ga ispuni svojom božanskom ljubavlju. I samo onda kada mu ga predamo potpuno, on to može učiniti. U tom smislu možemo kazati da samo ono što Bogu darujemo, istinski i posjedujemo. A bilo kakva polovičnost, bilo kakvo davanje samo od suviška, nije ništa drugo nego izraz nedovoljnog pouzdanja u Boga. Pokazatelj bolesne duše koja je zaražena licemjerjem i pohlepom.

Ova udovica model je autentičnog učenika Isusova koji se, poput njega samoga koji je sam sebe prinio za naše grijehe (drugo čitanje), potpuno predaje Bogu na slavu i za spasenje ljudi, vjerujući da samo tako i on sam istinski živi onim božanskim životom koji je Bog u nas još stvaranjem udahnuo i po Kristovoj žrtvi obnovio.

Don Marinko Mlakić

Komentari