TwitterFacebookPinterestGoogle+

ROMAN: Kad se tama spustila (5. poglavlje)

  • Written by:

 

 

 

 

Peto poglavlje – tajanstvena grupa jahača stigla je u glavni grad Aremije s čudnom ponudom za kralja…

 

Peto poglavlje

Upravo dok je Ejnar dovršavao svoju priču na dalekom sjeverozapadu i na dalekom sjeveroistoku odigravale su se dvije gotovo identične scene. U  Wilton, glavni grad Aremije ujahala je grupa od pet ljudi. Na čelu je jahao snažan čovjek, obučen u sjajni crni oklop. Na glavi mu je stajala kaciga od istog materijala, a kroz podignuti vizir se vidjele bezobzirne sive oči. Na leđima mu se presijavao sjajni štit na kome je bila ugravirana zmija. Čovjek je isti znak imao i na prsima. Zmija je bila smotana u klupko, dignute glave i spremna za napad. O boku mu je visio teški, predivno izrađeni mač. Majstor koji ga je napravio zaista se dobro potrudio. Bio je od najkvalitetnijeg materijala čija je boja prelazila od crne ručke do sjajne srebrne oštrice.

Ostatak društva bio je pod ogrtačima kao da se nisu željeli izlagati nepotrebnim pogledima. Odjeća koja se nazirala pod njima bila je sivkasta ili smeđkasta. Zbog debele naslage prašine bilo je jako teško točno procijeniti njenu pravu boju, no ono što je bilo važnije, a što iskusnom oku ne bi promaklo, jest da je to odjeća kakvu su u ono vrijeme nosili jako opasni ljudi. Iskusno oko bi također procijenilo da su pripadali skupini plaćenika, dakle ljudima bez ikakvih skrupula i obzira, ljudima koji su za novac spremni sve učiniti. Dvojica su bila naoružana teškim mačevima, a dvojica manjim bodežima te lukom i strijelama.

Vođa skupine je nepomično sjedio u sedlu. Sive ledene oči gledale su ravno naprijed. Kad bi ovaj čovjek od nekoga nešto zatražio bilo bi jako teško kazati ne. Neometano su prošli kroz glavna gradska vrata na kojima su stajala dva stražara. Gore na zidinama su šetala četiri strijelca, a u dvjema malim kulama sa strana bio je sigurno još ponetko pod oružjem. Družina se zaputi ravno prema kraljevskoj palači. Ona je stajala u daljini na omanjem brežuljku koji je bio pretvoren u pravu tvrđavu. Bila je to čvrsta tvrđava unutar dobro utvrđenog grada. Jahači su očito dobro poznavali put do nje. Uskoro dođoše pred zidine palače.

– Trebam razgovarati s ministrom Rusorom – reče vođa skupine čovjeku koji se nalazio između dvojice krupnih stražara koji su nepomično stajali pored ogromnih ulaznih vrata od masivnog drveta.

– Javit ću mu. A tko ga treba?

– Kažite mu da ga treba Barus. Znat će odmah.

Čovjek se za trenutak izgubi iza golemih vrata. Nije prošla ni minuta, a već se vratio.

– Brzo ćemo saznati može li vas primiti.

Desetak minuta kasnije pojavi se jedan omanji mršavi dvoranin, sav bljedunjav i obučen u najfiniju odjeću.

– Ministar će vas odmah primiti – reče i pokaže im rukom da mogu ući.

Unutrašnjost palače je bila veličanstvena. Sve se sjajilo i blještalo. Podovi su bili čisti i uglačani, a goleme slike koje su radili najveći umjetnici onog vremena visjele su po zidovima prikazujući uglavnom ljude koji su kroz duga vremena gospodarili ovim zdanjem. Posebnu je pozornost svojom veličinom i bogatim okvirom izrađenim od čistog zlata plijenila slika koja je zauzimala počasno mjesto u velikom holu, a prikazivala je Gorgora, sadašnjeg vladara kako nogom gura Prokasa u plameni bezdan. Uokolo tog prizora svugdje borba, mrak i požari. Jedan je broj ratnika na slici prekinuo borbu ugrozivši vlastite živote da bi zadivljeno promatrao veličanstvenost Gorgorova čina. Vidjevši sliku Barus se tiho nasmije.

Diljem hodnika stajali su sjajni oklopi iz najstarijih vremena. Na njima nije bilo ni zrnca prašine. Tu i tamo bi se vidio kakav stari izglačani komad oružja ili kakav komad ratničke opreme. 

Uđoše u jednu sporednu prostoriju. Dočeka ih mršav čovjek dostojanstvena držanja.

– Dugo se nismo vidjeli prijatelju – progovori ministar.

– Da dugo. A ne bi ni sad da nije važnog posla koji moramo obaviti.

– Pretpostavljam o čemu se radi iako te još nisam očekivao. Mislio sam da ćeš doći znatno kasnije.

– O tome ne znam mnogo. Dobio sam nalog da ovdje pod svaku cijenu obavim određenu zadaću. Tako će i biti. Kad i zašto to treba napraviti uopće me ne zanima.

– Znaš prijatelju da na mene možeš uvijek računati. Učinit ću za našu stvar sve što je u mojoj moći.

– Znam, znam. Nimalo u to ne sumnjam – nasmiješi se na neki čudan način Barus pogladivši dršku mača tako da to Rusor vidi. Ministar protrne. Njegov odnos s Barusom bio je samo naizgled prijateljski. Međutim, jako dobro se mogla osjetiti hladnoća koja je izbijala iz ovih razmijenjenih riječi. Rusor bi najviše volio da  Barusa nikada u životu nije sreo i da ga više nikada ne vidi. No, dobro je znao da bi se i na najmanji znak sumnje njegova glava zakotrljala ovim uglačanim podom. Barus bi to uradio bez obzira što se nalazio u palači prepunoj vojnika i koja je zacijelo bila jedna od najbolje čuvanih tvrđava na svijetu. Međutim, ako surađuje, tko zna kakva se sve korist može izroditi iz toga.

– Kaži mi što imaš na umu pa ćemo vidjeti što možemo učiniti – reče.

– Moram još danas razgovarati s kraljem.

– Uh, nezgodno…nezgodno. Hmm, pokušat ću to riješiti.

– Dobro se potrudi.

– Pričekajte me ovdje. Ovo možda malo potraje jer je Gorgor jako teška osoba. Slobodno se raskomotite.

Rusor izađe, a čim je izišao Barus pratiteljima dade mig i oni isti tren nestadoše. Sat vremena poslije dođe Rusor.

– Jedva sam ga nagovorio. Ovo me stajalo truda i živaca. Još uvijek se preznojavam.

– Bit ćeš nagrađen za sve što uradiš za nas. Za to ne trebaš brinuti.

Rusorove oči pohlepno zablistaše.

– U pet poslije podne zakazan je prijem. Gdje su ti prijatelji?

– Točno ondje gdje trebaju biti. Za svaki slučaj.

 

 

 ……

  

 

Točno u pet Barus dođe u kraljevsku rezidenciju. Čuvari na ulazu ga propustiše i on se nađe u ogromnoj dvorani. Bila je, kao i ostatak palače, sva u mramoru i granitu. Blještala je pokazujući svu raskoš i bogatstvo, kao i gospodarevu potrebu da to izloži. Barus pristupi kralju, pokloni se i reče:

– Šalje me moj gospodar, Marduk. Želio bi vam uručiti iskrene pozdrave, a ovo šalje kao jedan mali znak pažnje.

Rekavši to pruži mu oveću škrinju koju je nosio pod rukom. Kad pogleda unutra kralj nehotice zaboravi na vladarsko dostojanstvo. Razrogači oči, a usta mu se u nevjerici otvoriše. Škrinja bijaše puna dijamanata, rubina, smaragda i drugog dragog kamenja. Takvog nije bilo ni u njegovoj riznici. Na vrhu je bio papir na kojem je bio ispisan ugovor o prijateljstvu i savezništvu. Kralj ga je samo trebao potpisati.

– Kažeš Marduk. Čudno, ali nikad nisam čuo za tvog gospodara. Čudno, čudno… ovakav poklon. Hmm, zaista lijep poklon – oči su mu pohlepno blistale.

– Gospodar je rekao da je to tek mali dio onoga što je vama namijenio ako sklopite savez.

– Savez? Kakav savez? Zašto nije došao osobno?

– Sami ste rekli da nikad niste čuli za njega, a ni on se ne voli pokazivati. No ako sklopite savez, odnosno potpišete taj ugovor, sigurno ćete se brzo upoznati.

– Zar ne bi bila dovoljna kraljeva riječ pa da savez bude sklopljen? Zašto je potreban potpis? Možda bi se kralj mogao uvrijediti – progovori jedan oniži, lijepo odjeveni dvorjanin koji je stajao blizu kralja. Bijaše to zacijelo kakav Gorgorov savjetnik.

Kralj upitno pogleda došljaka pa kad vidje smrtonosnu hladnoću kojom je zračio njegov pogled ne izdrži nego upita: – Što me sprječava da uzmem poklon, a tebe bacim u zatvor?

– Vaše Visočanstvo to bi bio prevelik i nepotreban rizik za Vas. Čemu to kad možete bez velike muke imati još puno veće bogatstvo. Moj je gospodar, iako nepoznat, jako utjecajan i moćan. Uskoro ćete se sami uvjeriti u to. Bilo bi probitačno i korisno biti mu prijatelj i saveznik. Sve što on želi jest upravo to, i da u tom smislu potpišete taj papir. On voli tako raditi. Voli da sve bude crno na bijelom.

– Ovo mi sliči na nepoštivanje kraljevskog dostojanstva, na podcjenjivanje najvećeg vladara i najmoćnijeg čovjeka na svijetu, pa čak na prijetnju i ucjenu. Kako se usuđuješ prijetiti kralju bijedniče! – zaviče onaj savjetnik.

Kralj ga rukom utiša.

– Što bi bila moja, da tako kažem, obveza? Ovakvo bogatstvo nitko ne poklanja tek tako.

– Visočanstvo, ovo vas na ništa ne obvezuje. Prijateljstvo s vama jedino je što traži moj gospodar. Nakon toga sve je stvar dogovora između vas dvojice.

– Kad je tako u redu – kralj dohvati pero i potpiše dokument. Mislio je kako je ovo zaista dobra prilika. Ako ga taj Marduk pokuša izigrati, to može biti jedino na njegovu štetu. Ta on je najmoćniji čovjek na svijetu. Zgromit će ga, a to će biti dobra pouka i za sve druge. Ipak mu se nije sviđalo ovo javno obvezivanje na nekakav savez. Svi će znati da je potpisao ovaj papir… no, pa što onda? Zar on nije kralj? Zar ne može činiti što ga volja? Osim toga sadržaj ovog sanduka će mu dobro doći jer su dvorski izdatci postali nevjerojatno veliki. Ako mu Marduk omogući da lako dođe do novog bogatstva neće još neko vrijeme morati povisivati poreze, a to će bar privremeno utišati nemire u nekim dijelovima kraljevstva. Sve skupa nije uopće ispalo loše. Kasnije će lako odlučiti što će s ovim bijednicima i s tim Mardukom.

Kad je sve bilo uređeno Barus se nakloni i pođe van. Krajičkom oka je pogledao u sjenu. Iako ih nije vidio znao je da tamo čuče njegovi prijatelji. Držali su kralja i njegove vojnike na nišanu. Kako su se provukli u ovu dobro čuvanu dvoranu znaju samo oni. Da je bilo što pošlo po zlu kralj bi već bio mrtav.

– Umišljena budala – procijedi Barus kroz zube i napusti dvoranu. Uskoro mu se pridružiše njegovi ljudi.

– U redu momci, možemo natrag – dobaci im kratko i pođe napolje.

Odmah su krenuli po konje pa napustiše Wilton. Međutim, ni Barus ni njegovi ljudi nisu znali da je za njima grad napustio još jedan čovjek. Jahao je velikom brzinom prema Carasu.

Istovremeno se u glavnom gradu druge kraljevine, Mokasu, odigravala gotovo identična scena. Sve je bilo isto. I drugi je pohlepni kralj uzeo dragulje, a odmah zatim plaćenici su napustili grad.

 

 

 

Komentari