TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Doktor Juraj Njavro

  • Written by:

Domovinski rat je na krajnjem Jugu ulazio u završnicu, tako se govorilo, ali smo već naučili da izgovorene riječi, s najvećih vrhova odluka i moći, brzo nestanu i budu zamijenjene, razmijenjene u sve suprotno. Sitniš učas postane krupniš! Na razne načine i zbog svakakvih razloga. Ne znaš jesu li ti poznati ratovi blizu a nepoznati još bliže!

Najprije je došla zapovijed, a onda i raspored da se naša bolnička, pokretna kirurško- anesteziološka ekipa brzo prebaci s mjesta u kojem smo zatečeni prema jugu Juga,u veliki, poznati, prazan hotel, izgrađen na val od mora, pa se ima osjećaj da  samo što nije ugazio u njega. Zašto smo se baš tu smjestili, tko je o tomu vodio računa, što nas tu čeka a što nas nije čekalo negdje na drugom mjestu, nama nije bilo poznato, a ni zanimljivo u smislu znatiželje. Smisao i cilj naše  medicinske organizacije nam je bio uvijek isti: bez iznimke slijediti crtu bojišnice i približiti joj se na najmanju moguću udaljenost, da se, prema ratnoj shemi, koja znači  evakuaciju ranjenika od sebe, izvrši što ranije i jednostavnije. Ova mala, pokretna bolnica je imala sve: iskusno osoblje, aparaturu, sanitetski materijal, lijekove, vozilo za transport.

Tek  što smo se smjestili i stavili u pripravnost, jednog  jutra, nenajavljen, u posjet nam je došao  dr. Juraj Njavro u pratnji dr. Padovana. Nismo mogli vjerovati da nam se samo tako, bez velikog razloga ukazala  vukovarska ratna legenda, živ živcat čovjek, koji se „prošetao“ s jednog kraja Domovine na suprotni i najudaljeniji, završni dio  državne granice za koju se još trebalo namučiti. Stajali smo  pred njim kao pred spomenikom nulte kategorije, željni čuti štogod je njemu bilo moguće ispričati, jer se zna: niti se o svemu može govoriti niti se o svemu smije šutjeti. U toj priči najvažnija nam je svakako činila  praktičnost struke, kirurške i anesteziološke, zato su naša pitanja  i išla k tomu: kako je operirati u uvjetima kad ti svega nedostaje, kad si zgužvan na malom prostoru, kako se uspostavljaju postupci po redu važnosti u muci i smrtnoj opasnosti, svojoj i naroda oko sebe. Iako je svo  naše osoblje bilo od početka rata u ratu, duž duge crte bojišnice, osjećalo se da  je  rat u Vukovaru po svemu drukčiji, na jednoj strani Vukovar a svi ostali djelovi istog rata na drugoj. Nezaboravno je svjedočanstvo kirurga pred nama o tomu kako je izlazio na kraj s punom glavom  brzih  odluka, tvrdih i neželjenih, kako je, s poštovanjem ali odlučno odlagao odluke drugih, poniženih više nego on, čije obične, najsitnije željice nije bilo moguće uvažiti, kako je pronalazio rješenja i izlaz u čestim improvizacijama i spuštanja svega na najosnovnije, kako je odvajao rane koje su smrtne od onih koje samo tako izgledaju, a to ranjeni nisu uvijek mogli razumjeti… Znali smo, svi smo znali da se ranu previja kad rani to treba a ne kad se za previjanje steknu uvjeti. Njegovo iskustvo odnosilo se  baš na to, na rješavanje infekcije rane, ako se rana dade na zlo, a nema sterilnog materijala, često ni najosnovnijeg, ako nema nikakvih rukavica a ne mogu se kirurški oprati ruke zbog nedostatka vode ili njezine štednje iz poznatih razloga, ako si bez antibiotika, ako se u prostoru od rana ne može disati… On je, vrlo uvjerljivo opisao što se događalo i potvrdio nam da infekcije nije bilo, bez obzira na nesterilne uvjete, na skučenost prostora, blizine rana i brojnost ranjenika. Infekcije nije bilo! Kako je to moguće, o čemu se tu radi? Vjerovali smo mi njemu kao Svetom pismu, ali smo se nastavili čuditi, medicinom braniti viđene reakcije traume, onako kako je po pravilima struke i kako se radi u svakoj bolnici. Mislili smo da nas  možda, oprezno i izdaleka tješi,  priprema nas da ne klonemo u nevjerici i beznađu kad budemo upadali u sve nevjerojatnije vratolomije rata. Pa tek je bila 1992! Ničija iskustva  nismo mogli do kraja uspoređivati. Ničija nigdje a posebno ničija s ovima iz Vukovara. Poslije, puno poslije, kad sam nekoliko godina zanoćila u osam ratnih bolnica, često  sam se  sjetila doktora Njavre,  kako je njegova velika rana, po tko zna koji put  pokušala previti našu malu.

Doktorovo asketsko tijelo, ruke kirurga koje su se borile protiv poraza u srcu, tamo gdje je poraz najteži, kad bi mu smrt  pred nosom odnijela prednost životu, ruke su mu ostajale nepomične dok smo razgovarali, mirne kao mir tuge. Jedini mir koji je krcat nemirom. O onomu, o čemu doktora nismo pitali, šutio je. Lice mu je bilo vjerna slika uništenog života i grada. Da smo samo gledali njegove oči, vidjeli bismo poplavljenu rijeku Vuku i uznemireni Dunav, koji je u svojim gornjim tokovima vijugasto uljepšavao druge države, ali on kod Vukovara nije bio problem  ni jednoj od tih država. Ni što je na njemu plivalo ni što je na njegovom  dnu ostalo potopljeno. Ništa. Potukli se divljaci! Stotine tisuća granata, odapetih kao strijele iz luka neciviliziranih naroda. Tako se  tamo  o nama govorilo dok se plesao valcer smrti na lijepom, plavom Dunavu.

Kad je završio rat na Jugu našla sam se u Bosni Srebrenoj, u crkvi-bolnici, u enklavi, području u kojem je jedan narod, hrvatski, sa svih strana okružen neprijateljskim narodom. Iz enklave se nije moglo jednostavnim putem ni izaći ni ući. Kirurške operacije smo obavljali u nedovršenom fratarskom podrumu s utabanim zemljanim podom, prostoriji u koju je jedva stao stol za operacije i nas nekoliko najpotrebnijih oko njega. Stol smo ugurali do pred prozorčić, kroz koji nam je ulazilo svjetlo i zrak, kao u zatvorsku čeliju, na čijem oknu je bila razapeta, tko zna kada, zaštitna mrežica, hrđava, puna insekata zalijepljenih na rupice mrežice. Operirajući u takvim, posebno nesterilnim uvjetima, nije bilo infekcije. Uvjerili smo se, potvrdili smo nevjerovatnu priču koju nam je prije par mjeseci ispričao dr. Njavro, kirurg iz vukovarske bolnice.

Ipak, koliko god smo životu pripremali meke jastuke, smrt nas je u velikim naletima stizala i prestizala, gdje god smo joj htjeli pripriječiti put. Na krilima zaborava, ona nas  uspješno sustiže i danas.

Zdenka Čorkalo

Komentari