U zemljama EU i Amerike postoji puno gora represija nego u bivšim komunističkim zemljama Istoka, premda se ta policijska, akademska i pravna represija provodi na puno elegantniji način

{jathumbnail off}Razgovor s dr. Tomislavom Sunićem

Dr. Suniću, ovaj razgovor započeli bismo s nekoliko aktualnih dnevnopolitičkih tema. Referendum o ustavnoj definiciji braka bez ikakve je dvojbe bio događaj koji je najsnažnije uzburkao duhove u Hrvatskoj protekle godine. Zanimalo bi nas Vaše viđenje čitave predreferendumske kampanje, a posebno napada koji su bili usmjereni na organizatore inicijative „U ime obitelji”, kao i Vaša ocjena mogućih posljedica rezultata referenduma za hrvatsku političku budućnost.

Referendum je imao za cilj poslati poruku vlasti: “mičite se, dosta je vaše nesposobnosti!”, a ne toliko želju da se definira seksualno stanje nacije. Ali pokazalo se ipak da prosječni hrvatski građanin zdravo razmišlja i da nije potpuno skrenuo u liberalnu dekadansu.

Glede pak valjanosti referenduma, eh to je već drugo pitanje. U načelu se slažem da referendum, da bi bio valjan, treba se na njega odazvati barem polovica glasača. A to nije bio slučaj. Tako da i jedna i druga strana mogu davati solidne argumente za svoju stvar.

Perković – mali vijak u velikom kotaču

Slučaj Josipa Perkovića, bivšega šefa UDBA-e u Hrvatskoj, ponovno je aktualizirao pitanje udbaških zločina iz vremena komunističke Jugoslavije, ali je i vrlo jasno pokazao da postudbaške strukture i dalje imaju ogromnu moć u Hrvatskoj. Koje je Vaše mišljenje o svim prijeporima vezanima uz „slučaj Perković”?

Obrnimo tu tezu da bismo dobili bolji odgovor. Već punih 23 godine utjecajni mediji svijeta povremeno stavljaju Hrvatsku u kategoriju „desničarske”, „kriptofašističke” i „nacionalističke” zemlje. Na ove neistine nitko službeno ne reagira. Prvo: u Hrvatskom saboru ne sjedi niti jedan jedini ekstremni desničar, niti u Zagrebu postoji jedna jedina ekstremna desničarska grupacija od intelektualnog kalibra, kao što je to slučaj u Bugarskoj, Madžarskoj, Austriji, Grčkoj ili Njemačkoj.

Drugo: u samoj izvršnoj, zakonodavnoj, pravosudnoj vlast u Hrvatskoj, u svim segmentima društva, od školstva do ministarstava, na svim rukovodećim mjestima, od 1991. do danas, ne sjedi jedan Perković. Sjede tisuće i tisuće perkovića, stotine bivših skojevaca, tisuće bivših titoista, desetine tisuća sitnih recikliranih Jugoslavena. Izgleda da tek sad shvaćamo pravu bit problema u Hrvatskoj.

Međutim, znamo da je Tuđman zadržao te ljude u Sistemu. Konačno znamo da je on zadržao naziv„Trg Maršala Tita” u Zagrebu i da se zalagao da u Ustavu bude partizansko-avnojevska stavka o „antifašističkoj Hrvatskoj”. Koliko je njegovo podilaženje komunistima i udbašima pomoglo Hrvatskoj, vidimo danas. Perković je samo mali vijak u tom velikom kotaču.

Vaše mišljenje o događanjima vezanima uz uvođenje ćirilice u Vukovar?

Vaše pitanje bih povezao s temom Kazališnog trga. Mene više brine da u centru grada Zagreba i dalje stoji naslov trga „J. Broz Tito”, i da nije bilo dosad masovnih prosvjeda protiv tog imena, kao što je to bio slučaj u Vukovaru sa ćirilicom. Što se pak tiče Vukovara i ćirilice, znamo tko je te važne odluke donio prije desetak godina.

To su stvari o kojima su političari, tadašnji HDZ na vlasti, odmah nakon 1995., odnosno nakon tzv. „mirne reintegracije”, morali razmišljati. Neko kompromisno rješenje nije moguće. Slijede daljnji neredi.

Za lošu sliku Hrvatske krivi hrvatski intelektualci i hrvatska diplomacija

U posljednjih nekoliko brojeva „Hrvatskog tjednika” tiskan je Vaš podlistak pod naslovom „Hrvatska u očima Nijemaca”, koji tematizira pisanje njemačkih autora, vojnih časnika i književnika, o Hrvatskoj i Hrvatima u vremenu Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Njihovi se stavovi dobrim dijelom poklapaju sa stavovima današnjih autora i novinara koji s vremena na vrijeme u britanskim, francuskim, američkim i izraelskim medijima šire „crne legende” o Hrvatima i hrvatstvu. Tko je prema Vašem mišljenju glavni krivac što protuhrvatska mitologija ni dan-danas, 23 godine nakon stvaranja države, nije delegitimirana u zapadnim medijima?

Eh, najlakše je kriviti za sve hrvatske probleme Srbe, Engleze, masone, Židove ili izvanzemaljce. To je alibi za intelektualnu lijenost. Glavnu krivicu za lošu sliku o Hrvatskoj u inozemstvu nose hrvatski intelektualci, MVP i hrvatska diplomacija. Hrvatska politička klasa, ali čak i veliki broj hrvatskih nacionalista u Hrvatskoj i inozemstvu, vode monolog sa samima sobom. Vjeruju da će netko drugi uljepšati sliku Hrvatske.

A tko je taj Drugi? Hrvati su povijesno reaktivan narod, nimalo proaktivan. Budimo jasni. Da nije bilo Miloševića ne bi bilo danas niti samostalne Hrvatske. Da nije bilo Karađorđevića ne bi bilo niti Pavelića. Djelomično je takvo reaktivno ponašanje odraz hrvatske servilnosti naslijeđene od papizma i katolicizma. A danas je to i dodatni odraz biološke katastrofe iz 1945. godine, kada je Hrvatska izgubila građanski stalež.

Jugoslavenstvo – pravi izvor problema

Do kada će prema Vašem mišljenju viktimološke teme – Jasenovac, Bleiburg itd. – opterećivati hrvatsku svakodnevicu? Nazire li se uopće kraj ideološkim podjelama u Hrvatskoj, vezanima uz nasljeđe Drugoga svjetskog rata?

Dokle god ne riješimo naslijeđe komunizma i jugoslavenstva i dokle god Hrvatska ne odluči koji je njen identitet. S jedne strane gledamo grotesknu medijsku hajku na Perkovića, a s druge strane i dalje u centru Zagreba stoji ime trga njegova glavnog nalogodavca. Hrvatska je krhka država sa slabim legitimitetom, koja se lagano sutra može raspasti. Izvjesne povijesne paralele mogu se sada povući i s Jugoslavijom iz 1986. ili 1988. ili 1989., kada nitko nije sanjao što će se dogoditi s Jugoslavijom samo par godina kasnije.

Nesređene etničke prilike, teška ekonomska situacija, doveli su do toga, da čim se Jugoslavija počela malo demokratski otvarati, rezultati su bili međusobne optužbe, vrijeđanje, zatim raspad, a zatim i rat. Sličnu psihološku klimu imamo danas u Hrvatskoj. Nema niti jednog jedinog Hrvata koji ne mrzi nekog drugog Hrvata i koji jedva čeka na svoj trenutak da mu se osveti.

Problem nije u velikosrpstvu ili navodnim četničkim ambicijama. To su štetne imenice i pridjevi koje hrvatski nacionalisti godinama previše tematiziraju – što govori indirektno da niti oni sami ne mogu zamisliti svoj vlastiti hrvatski identitet bez stalnog prizivanja na „velike Srbe, i „srbo-četnike”. Osnovni problem Hrvatske nisu niti Srbi, niti četnici, već ostavština jugoslavenstva i komunizma.

Jugoslavenstvo je pravi izvor problema. Jugoslavenstvo nije samo politička ideologija; to je također i stanje duha i oblik balkanske supkulture koju prihvaća veliki broj Hrvata, čak nesvjesno. Uzmite broj hrvatskih estradnih umjetnika koji hrle u Beograd. Eh, lakše je paradirati u srpskoj palanci, nego držati govor o Hrvatskoj na stranom jeziku ili nastupati pred strancima u Beču, Budimpešti, Berlinu ili Bostonu. A koliko tek hrvatskih nacionalista slušaju potajice kod kuće srpske cajke? Interesantna sociološka studija, zar ne? Stoga se ne treba čuditi da nas često stranci ne uzimaju za ozbiljan narod.

Pred nekoliko tjedana na jednom je portalu izišao članak koji je problematizirao pitanje zašto bogati poduzetnici iz hrvatske dijaspore, od kojih su neki „teški” i po nekoliko milijuna dolara, ne investiraju u Hrvatsku. S obzirom na to da ste i sam bivši emigrant i suradnik emigrantskih časopisa, zanima nas Vaš pogled na hrvatsku dijasporu u retrospektivi i perspektivi. Kriju li se razlozi slabog uključivanja dijaspore i iseljeništva u politički život Hrvatske samo u postjugoslavenskim strukturama koje vladaju Hrvatskom ili i sama dijaspora snosi dio odgovornosti?

I jedno i drugo. Nitko u Hrvatskoj ne voli povratnike jer je svaki povratnik negacija hiperrealne slike Zapada o kojoj većina Hrvata u Hrvatskoj i dalje voli sanjariti, tj: „kako pobjeći iz ove hrvatske baruštine na bogat Zapad”. Primjer: „pa što je ovaj kreten Sunić došao iz Amerike raditi u ovu Hrvatsku?” – tako razmišlja većina Hrvata koje srećem, ali koji mi to nikad ne žele kazati u lice.

A i broj povratnika, od kojih su neki dogurali do Pantovčaka i do visokih diplomatskih sinekura u biti su drugorazredni i trećerazredni pojedinci koji se nisu uspjeli dokazati u svojim bivšim inozemnim krugovima i u 60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatskasvojoj profesiji, u svojim bivšim zemljama u inozemstvu. Pitajte ih koje su njihove reference, koliko su imali javnih nastupa u korist Hrvatske pred stranim medijima prije i nakon 1991.

Dobar dio njih su povratnička preslika sindroma jugoslavenstva. Jer, lakše je glumiti „gospona povratnika” u panonskoj provinciji, nego govoriti u književnom klubu jednog američkog ili francuskog velegrada o problematici hrvatstva, bez obzira bila riječ o Bleiburgu, ćirilici ili suhozidu na Mljetu. Uostalom ne treba davati veliki moralni kredit dijaspori.

Da je dijaspora bila pametnija mogla je direktno utjecati na sve izborne rezultate u Hrvatskoj u posljednjih 14 godina. Da je bila organizirana i mudra, mogla je slati peticije i održavati javne prosvjede pred hrvatskim veleposlanstvima i tražiti od svih hrvatskih vlada da trenutačno miče sve diplomate koji su nekad radili kao jugoslavenski diplomati (eufemizam za „udbini suradnici”) s istih tih misija diljem svijeta—a koje su dobrim dijelom financirali i gradili upravo ti isti Hrvati iz dijaspore!

Konačno, da je hrvatska dijaspora bila pametnija mogla je sjajno kapitalizirati svoju vojnu i financijsku pomoć Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Hrvatska država, ovakva kakva jest, je propali politički eksperiment.

Liberalizam – druga strana komunističke medalje

U svojim člancima i esejima vrlo često kritizirate ne samo komunističku ideologiju, nego i danas prevladavajuću liberalno-kapitalističku paradigmu. Pritom ste posebno kritički nastrojeni prema ideji progresa, za koju kažete da se je pretvorila u neku vrstu sekularne religije. S obzirom na to da većina ljudi pozitivno gleda na ideju znanstveno-tehničkog napretka, zanima nas Vaše mišljenje o tome što je to točno pogrješno u toj ideji?

Liberalizam je druga strana komunističke medalje. Ideologija liberalizma i komunizma stvorene su na zajedničkoj dogmi i vjeri u progres, tj. vjeri u trajni ekonomski rast. Boriti se protiv komunizma, a ne sagledati njegove liberalne uzroke, gubljenje je vremena.

Masa komunističkih načela danas su se bolje u praksi ostvarila na kapitalističkom i liberalnom Zapadu nego u bivšoj Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu, kao na primjer: globalizam, pozitivna diskriminacija, rezervna armija kapitala u obliku poticanja masovnih i milijunskih dolazaka ne-Europljana u Europu – sve su to detalji koje je komunizam zamislio, ali u praksi nije ostvario.

Liberalizam je u tome uspio. Kritika ideologije progresa ne znači povratak na zahode čučavce ili na zaprežna kola, već prvenstveno kritičan stav prema dogmi o stalnom ekonomskom rastu. Svima nam mora biti jasno da je Zemlja potrošna. Vjerovanje u progres, tj. u bolje sutra, u načelu uvijek vodi do razočaranja, što smo nedavno vidjeli s komunističkim eksperimentom u Jugoslaviji, a sada, u zadnjih 5 godina s liberalnim, tj. kapitalističkim eksperimentom.

U jednom ste eseju na engleskom jeziku zapisali da među onima koji odbijaju „religiju progresa” i „historijskog optimizma” postoje dvije kategorije mislioca: „tragičari” i „kultur-pesimisti”. Sami ste se u nekoliko medijskih nastupa deklarirali kao „kultur-pesimist”. Što točno podrazumijevate pod pojmovima „tragika” i „kulturni-pesimizam” i u kojim filozofskim i književnim djelima možemo pronaći temelje ta dva pogleda na svijet?

Kulturpesimizam nije škola samoubojstva, nego logičan nastavak na kritiku dogme o progresu. Taj mi je izraz draži od izraza „desničar”. Imamo u hrvatskoj Herodliteraturi masu kulturpesimista, od A.G. Matoša, Cihlara, Janka Leskovara, Đalskog, itd. Ne treba daleko tražiti.

Cijela antička misao zasnovana ja na jednostavnoj narodnoj činjenici da nakon sunca dolaze bure, a možda i oluje, a možda i opće katastrofe, kao što je to bilo u Bleiburgu. Tko kaže da nas ne čeka novi Bleiburg? Gdje da počnemo: kod Titana i njihove neuspješne borbe da svrgnu Bogove, i koji za kaznu danas žive u podzemlju?

A tko kaže da jednog lijepog dana Titani ne će izići na površinu zemlje? Preporučio bih studentima Homera i Hesioda. Ili njemački klasični tragični ep Niebelungenlied koji završava u općem klanju svih protiv sviju. Zvuči kao novi balkanski scenarij, zar ne?

Promašen eksperiment

Pred nešto više od pola godine Hrvatska je postala članica Europske unije (EU). Kakve će prema Vašem mišljenju posljedice taj ulazak imati za Hrvatsku na (geo)političkom i ekonomskom planu, a kakve bi posljedice mogao imati za hrvatski identitet? I koje je Vaše mišljenje općenito o perspektivama EU u budućnosti?

EU je promašen eksperiment. Upravo kao i bivša Jugoslavija. Dramatično je da to puno ljudi u EU zna, ali javno to ne žele kazati. Uzet ću primjer Jugoslavije. Jugoslavija je živjela u nadrealnoj bliskoj budućnosti, a ne u svojoj realnosti, i to na temelju prizivanja vječitih reformi, pa reformi, pa reformi. Partijska vrhuška pomicala je svoje teške greške u „svjetlu budućnost”.

Tako je i s EU, koja od 1992. stalno prolazi kroz niz mijena, s tim da svaka nova preinaka delegetimira prethodnu verziju Unije. Primjer: Sporazum u Nici je odgovor na loš spis iz Maastrichta, zatim Sporazum iz Amsterdama, onda Sporazum iz Lisabona, itd. Skupiti 30 zemalja s različitim mentalitetom i različitim radnim navikama u jednu umjetnu tvorevinu, barem bi nama, na ovim terenima, trebalo biti jasno kakvi će biti rezultati.

Opet hrvatska klasa pokazuje tipične crte servilnosti: biti papskiji od pape i dobro ovladati euro- mimikrijom, čak kad članice poput Britanije ili Irske razmišljaju kako napustiti EU. Vjerujem da EU visoki komesari, kao na primjer bivši češki komsomolac Štefan Fuele, ili bivši portugalski titoist, koji je kao student imao veze s terorističkim maoističkim grupama, Manuel Barroso, ne vjeruju u pola toga što govore, ali moraju ponavljati dogmu o progresu i sretnoj budućnosti. Za to dobivaju lijepe novce. To su dva tipična primjera nove klase u EU: od bivših zagovornika proletera, do zagovornika visokog kapitalizma.

Represija na Zapadu

U današnjoj EU, kao i općenito na Zapadu, neke teme se smatraju „politički nekorektnima”, pa se kao takve često guraju pod tepih. U takve teme nesumnjivo spada pitanje kulturološke integracije neeuropskih imigranata kao i s njim neposredno povezano pitanje ideologije multikulturalizma, koju se sve češće dovodi u pitanje (Merkel: „Multikulturalizam u Njemačkoj je propao”, Cameron: „Multikulturalizmu je odzvonilo”, Thilo Sarrazin: „Njemačka se samoukida”). Poznati francuski filozof Alain Finkielkraut nedavno je objavio knjigu „Nesretni identitet”, u kojoj tvrdi da imigranti razaraju francusku naciju. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj važnoj temi o kojoj se u hrvatskom političko-medijskom prostoru gotovo uopće ne progovara?

U zemljama EU i Amerike postoji puno gora represija nego u bivšim komunističkim zemljama Istoka, premda se ta policijska, akademska i pravna represija provodi na puno elegantniji način. O tome bih mogao govoriti danima. Ono što Sarrazin i Finkielkraut pišu, pisali su već prije pedesetak, ali i prije sto godina američki sociobiolozi i masa ostalih stručnjaka – da bi ih mediji smjesta prozvali„rasistima”.

Postoje drakonski zakoni u Francuskoj (krivični zakon stavka „Fabius Gayssot” iz 1990.), a da ne spominjem njemački kazneni zakon (Stgb) paragraf 130, ne temelju kojih svaki kritički komentar o Holokaustu, svaki kritični komentar o multirasnom društvu vodi do financijske i zatvorske kazne. Akademski svijet u Americi i Europi veoma je zaplašen i javlja se kod profesora tipičan pavlovski fenomen samocenzure, slično kao i u komunizmu u Jugoslaviji.

Multikulturalizam je lažni eufemizam. Prava riječ je „višerasnost”, ali riječ „rasa” je nedavno izbrisana iz francuskoj zakonodavstva, jer navodno rasa nema. Tu vidimo novu nelogičnost Sistema. Rasa navodno nema, ali zato mediji sve više govore o rastu rasizma. Kako dakle mogu postojati rasisti, ako rasa nema? Međutim imamo i previše empirijskih podatka da su upravo multietničke i multikulturalne zemlje sklone etničkim i rasnim konfliktima. Ono što je prošla bivša Jugoslavija, čeka i EU – dakako u drugom izdanju.

Jedan od dodatnih razloga što sam napustio akademsku sredinu u Americi leži u tome što nisam mogao više tolerirati davati nezaslužene prolazne ocjene svojim studentima Amerikancima afričkog i hispanskog podrijetla, čija je IQ i brzina pojmovne inteligencije bila puno niža nego kod mojih bijelih američkih studenata. To je bio oblik tiranije političke korektnosti, veoma nalik na bivši Sovjetski Savez.

Kritička literatura

U pisanim radovima i općenito medijskim istupima često pozivate mlade da više čitaju literaturu. Koje bi naslove konkretno predložili srednjoškolcima, studentima i općenito ljudima koji su zainteresirani za ozbiljnije promišljanje stvarnosti i razvijanje zdravoga kritičkog stava?

Za početak, ne treba ići u neku tešku stručnu literaturu o rasama ili eugenici, itd. Hrvatska ima sjajne klasike. Ja sam kao dečko odrastao na J. Polić Kamovu i na njegovim psovkama. No hrvatski studenti društvenih znanosti trebaju tražiti od svojih profesora ne samo da im se servira jedna vrsta lektire, nego i lektira koja nije u skladu sa Sistemom.

U svojoj knjizi, bivšoj doktorskoj disertaciji (prevedena 2010., naklada Hasenbegović, „Europska nova desnica”) govorim o misliocima koji su bili protivnici egalitarizma i vjere u progres.

U području sociobiologije studenti bi morali upoznati radove Konrada Lorenza i Richarda Lynna, da vide u kojoj mjeri hereditet i rasa utječu na naše političko ponašanje. Carl Schmitt je nezaobilazan u međunarodnom pravu i studiju izvanrednog stanja. U sociologiji postmoderne citiram mnogo Jean Baudrillarda.

U studiju patologije komunizma navodim Aleksandra Zinovjeva, a u studiju liberalizma i njegove „mekane represije” koristim i prevodim dosta A. de Benoista. To su klasici koju su dostupni na desetak raznih jezika. Treba i njih za promjenu čitati jer ti autori nisu nimalo u skladu sa današnjim duhom vremena i manipulatorima javnog mijenja.

U pripremi za razgovor spomenuli ste mi da Vam uskoro u Francuskoj izlazi nova knjiga. Možete li nam reći nešto više o samoj knjizi, kao i općenito o Vašim budućim projektima?

Izlazi ovih dana moja knjiga literarnih i filozofskih eseja „Chroniques des temps postmodernes” u maloj francuskoj nakladi Avatar. Tijekom ove godine izlazi mi u dosta poznatoj nakladi Washington Summit Publishers, drugo izdanje moje knjige Homo americanus, s novim predgovorom Kevina MacDonalda i pogovorom Alain de Benoista. Moje knjige su moja osobna karta koje bolje govore o meni, nego ja o njima.

Davor Dijanović/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save