TwitterFacebookPinterestGoogle+

Hrvatsko društvo i “strukture grijeha”

  • Written by:

Svojedobno je u Hrvatskoj pobudila iznimno veliku pozornost sintagma „strukture grijeha“, nakon što je o tome javno i otvoreno progovorio u božićnoj poslanici iz 1997., kardinal Josip Bozanić:Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu su ’strukture grijeha’ što su ih omogućili zakoni i propisi (!), kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.“ Kardinal je, dakle, tada za oslikavanje stanja u Hrvatskoj vrlo opravdano upotrijebio sintagmu „strukture grijeha“, što se, smatrajući je radikalnom, nije usudio izreći nijedan drugi politički i društveni čimbenik u Hrvatskoj.

Definicija „strukture grijeha“

Papa Ivan Pavao II. dao je definiciju pojma „struktura grijeha: „Međutim, kad Crkva govori o grešnim situacijamaili kad društvenim grijesimaoznačava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina ili pak stanovništva cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenog grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha. Riječ je o posve osobnim grijesima onih koji podržavaju ili izazivaju nepravdu ili izrabljivanje; onih koji, premda bi mogli nešto poduzeti (!) da se izbjegnu, otklone ili barem ograniče određena moralna zla, propuštaju to učiniti iz nemara, straha i lažne solidarnosti, zbog skrivanja sudioništva ili iz ravnodušnosti onih koji se izgovaraju da nije moguće izmijeniti svijet; također onih koji sebi žele prištedjeti napore ili žrtve izgovarajući se višim razlozima. Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba. Neka situacija – a isto tako ustanova, struktura, društvo – sama po sebi nije subjekt ćudorednih čina; zbog toga sama po sebi ne može biti ni dobra ni zla“.

Sintagmu „strukture grijeha“ kardinalu Bozaniću zamjerili su brojni domoljubi (!) i smjestili ga u tabor pomagača ljevičarima. Uslijedili su napadi na kardinala Bozanića, pa je vrijedno s tim u svezi iznijeti razmišljanje dr. Tončija Matulića iz njegove knjige „Tužaljke kamenja hrvatske pustinje“: „Etiketu (misli se na izričaj „lijevog biskupa“!) su mu ponajprije prišile osviještene (!) državotvorne snage, koje su i Crkvu, tj. njezino izvorno poslanje i pastoralno djelovanje zarobljavali okovima državotvornosti, ali zbog mizernih dnevno političkih razloga.“

Ivana Pavao II. i kardinal Bozanić o uzrocima negativnih pojava u društvu

Papa Ivan Pavao II. upozoravao je na uzroke negativnih pojava u društvu. U enciklici „Sollicitudo rei socialis“ (Socijalna skrb)veoma je izoštreno ustvrdio: „Međutim činima i postupcima što su suprotni volji Božjoj i dobru bližnjega, kao i među ’strukturama’ što ih oni unose, danas je, izgleda, najkarakterističnije dvoje: s jedne strane, isključiva pohlepa za dobitkom i, s druge strane, žeđ za vlašćus težnjom da se drugima nametne vlastita volja. Svakome od ta dva stava može se, da bismo ih bolje ocrtali, dodati i izraz: ’pod svaku cijenu’.“„Strukture grijeha“ su, na žalost, smatra papa, radikalno suprotstavljene miru i razvitku u svijetu, one su zaprjeke za autentično oslobođenje: „Glavna zapreka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukturekoje on stvara umnažajući se i šireći se. … Ondje gdje nedostaje istine i ljubavi, proces oslobođenja vodi k smrti slobode, koja onda više nema oslonca.“

Svatko tko pomnije i dobronamjerno pročita Papina objašnjenja zaključit će da su, na žalost, „strukture grijeha“ i te kako postojale u Hrvatskoj, te da postoje još i danas. Takav grijeh postoji i u drugim europskim državama, ali je tragedija što se u Hrvatskoj rasplamsao žestoko baš u „svemirskim“ i veličanstvenim trenutcima stvaranja hrvatske države, u trenucima koji su trebali biti iskorišteni i za moralni napredak. Neprijeporno je da se je pojavio velik koloplet grijeha poduzetnika i raznih elita, koji su u tek stasaloj hrvatskoj zemlji ugrozili gospodarsku mrežu. Ako su nekomu i smetale Bozanićeve „strukture grijeha“, sve što se je u Hrvatskoj događalo, primjerice, poput slučaja „Kamensko“, a posebice što se i sad događa, a pritom su slučajevi „Uljanik“, a posebice slučaj „Agrokor“ kulminacija događanja, najtočnije opisuje baš taj izraz.

Slučaj „Agrokor“ i „strukture grijeha“

Godine 2017. javlja se slučaj „Agrokor“. Svima je sve jasno i odgovorni su sve znali, ali nisu o tomu godinama prije i javno govorili. Sve „strukture grijeha“ oslonjene na društvene grijehe još uvijek nisu raskrinkane. Bezvrijedna i loša knjiga „Agrokor – slom ortačkog kapitalizma“ bivše ministrice Martine Dalić nije mnogo pridonijela u raskrinkavanju pojave afere „Agrokor“. U svezi s aferom „Agrokor“ nameću se mnoga pitanja na koja ona i mnogi političari nisu odgovorili: Što se sad zna nakon „Agrokorove“ implozije, a da se to prije nije znalo? „Agrokorov“ debakl otkriva osnovne slabosti u hrvatskom suvremenom sustavu korporativnog upravljanja, no, pitanje je gdje se sve nalaze te slabosti? Postoji li uopće način na koji se može u budućnosti zaštititi od takvih događaja, odnosno može li se na vrijeme uočiti procese koji postupno vode u bankrot? Nevjerojatno je da nitko nije uočio i signalizirao što se sprema u „Agrokoru“. Očito je da i korporacije, poput moralno ispravnih osoba, također imaju društvenu odgovornost – no koja, nažalost, nije dovoljno određena hrvatskim zakonima i propisima. Nije uspostavljen dovoljno razvidni pravni okvir, koji bi dao jasne naznake što korporacije trebaju izbjegavati, a što mogu činiti. Svima je sve jasno i odgovorni su sve znali, ali nisu o tome godinama prije i javno govorili. Izvrsno to ocjenjuje Ines Grbić u jednom komentaru za „Laudato TV“: „I car još uvijek nije sasvim gol. Situacija s Agrokorom nije vrijeme ni prigoda da itko na išta, pa niti na ičije riječi, bude ponosan. No članovi Crkve u Hrvatskoj mogu barem reći da je njihov crkveni pastir sa stolice zagrebačkih nadbiskupa, dalekovidno, s obzirom na sad javno preljevene opasne posljedice poslovanja sistemske tvrtke, na društveno značajnoj institucionalnoj, crkvenoj razini, prije 20 godina upozoravajuće izrekao ono o čemu su upravljački faktori i mediji, baš u vezi Agrokora, šutjeli, a danas su svjesni mali i veliki.“

„Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo“, rekao je kardinal Bozanić u svojoj ovogodišnjoj Božićnoj poruci. Ta je izjava, na žalost, primjenljiva na mnoga područja hrvatskog društva. Da nije tako, ne bi se dogodili slučajevi poput “Agrokora” i “Uljanika”, a i mnogi drugi. Zanimljivo je kako to političari prešućuju i prave se Englezima. Nitko o tome ne govori! No, da se ne bi moralo reaktivno djelovati, potrebni su iznimno sposobni ljudi, koji nisu birani po političkoj podobnosti, stranačkoj pripadnosti ili po nepotističkoj liniji, već jedino po životnim referencama. „Razvoj je nemoguć bez čestitih ljudi, kao i bez djelatnika u ekonomskom i političkom sektoru koji u svojim savjestima beskompromisno slijede zahtjeve zajedničkog dobra. … Ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne etiku kakvu god, nego etiku koja je usmjerena na ljude“, poručuje papa Benedikt XVI. u enciklici „Ljubav u istini“. Čini se, da toga nema dovoljno u Hrvatskoj.

Problematika „Agrokor“ s  motrišta socijalnog nauka Crkve

Raščlamba problematike „Agrokor“ može se načiniti i s motrišta socijalnog (društvenog) nauka Crkve, na koji se – često samo u propagandne svrhe –pozivaju hrvatski demokršćani. Treba polaziti ponajprije od pitanja statusa privatnog vlasništva. Iako poštuje opće pravo na privatno vlasništvo, Crkva ipak, kako kaže papa Ivan Pavao II., „nikada nije podržavala to pravo kao apsolutno i nedodirljivo“, odnosno uvijek ga je shvaćala u širem kontekstu zajedničkog prava svih da se koriste svim stvorenim dobrima: pravo na privatno vlasništvo kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, [podređeno] općoj namjeni dobara. Jasno je izricala da se sredstva za proizvodnju „ne smiju posjedovati protiv rada, a ne mogu se ni posjedovati radi posjedovanja, jer jedini legalni naslov njihova posjedovanja bilo u obliku privatne svojine, bilo u obliku javne ili kolektivne svojine – jest da služe radu i, dosljedno tome, da služe radu i omoguće ostvarivanje prvog načela poretka vlasništva: sveopće namjene dobara i prava na njihovu zajedničku upotrebu.“ Papa privatno vlasništvo vidi kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, [podređeno] općoj namjeni dobara. Načelo o zajedničkoj uporabi dobara proizlazi „iz prava na život i postojanje“. No to se načelo „korjenito razlikuje od programa kolektivizma što ga je marksizam proglasio i ostvario“, ali „razlikuje se u isti mah i od programa kapitalizma što ga prakticira liberalizam (!) i politički sistemi koji se na nj pozivaju“. Konačno: „Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove, nego ih treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome, nego i drugima. Uostalom, svima pripada pravo da posjeduju dio dobara dovoljan pojedincu i njegovoj obitelji. To je bila misao crkvenih otaca i naučitelja, koji su naučavali da su ljudi dužni pomagati siromahe, i to ne samo od svojega suviška“, stoji u dokumentu „Radost i nada“ – čime i Koncil nedvosmisleno potvrđuje da privatno vlasništvo postoji radi općega dobra, o kojem se u slučaju  „Agrokor“ nije vodilo uopće računa.

Od hrvatskih političara prešućena izjava komisije „Iustitia et pax“

„Odgovornost za postizanje općega dobra, osim pojedinim osobama, pripada prije svega državi jer je skrb za opće dobro razlog postojanja političke vlasti. […]Politička vlast sredstvo je koordinacije i usmjerenja po kojem se moraju ravnati pojedinci i posrednička tijela težeći prema poretku čiji će odnosi, ustanove i procedure biti u službi cjelovita ljudskoga rasta“, poručila je nedavno – u, od političara prešućenoj, izjavi „Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu“ – komisija„Iustitia et Pax“ (Pravda i mir). Komisija s pravom upozorava: „Svjedoci smo, nažalost, obrnuta procesa, koji kao da sugerira da su građani u službi države, a ne obratno. Takav sustav vladavine udaljava se od svoje izvorne biti. Naime, sustav u kojem politika prestaje biti idealom služenja općemu dobru i postaje sredstvo za podilaženje partikularnim interesima ima niz negativnih posljedica. Među tim negativnim posljedicama disfunkcionalne države svakako je najvažnija nesigurnost građana, a ogleda se na više razina, od kojih su tri ključne i međusobno usko povezane: pravna, radna i socijalna.“

Na žalost, nadalje, smatra Komisija: „Istinska trodioba vlasti, kao isključivo jamstvo različitih oblika sigurnosti građana, u Republici Hrvatskoj još nije na razini na kojoj bi trebala biti.“ „Stoga je teško oteti se dojmu“, nastavlja Komisija, „da su brojni zakoni doneseni ne radi ostvarivanja općega dobra, nego radi partikularnih interesa pojedinih profesionalnih ili inih skupina.“ Usto: „Pravnoj nesigurnosti pridonosi i sudbena vlast dugotrajnim sudskim postupcima i neujednačenom sudskom praksom. … Pravnu sigurnost nerijetko izravno ugrožava i izvršna vlast uplitanjem u sudske postupke (osobito kada je riječ o tajnim postupcima, npr. o izvidima koji se provode prije pokretanja kaznenoga postupka), utjecajem na personalnu politiku u pravosuđu, kao i na sudbenu vlast u cjelini, osobito na lokalnoj razini.“

Na sve rečeno nadovezuje se i žalosna činjenica da je „u Hrvatskoj previše primjera, koji sugeriraju sustavne razmjere nepoštivanja prava na rad i slobode rada i koji svjedoče o kršenju dostojanstva čovjeka radnika. […] Sigurnost radnih mjesta, ponajprije u privatnom i tzv. realnom sektoru, ugrožena je zbog neodgovornosti poslodavaca, raširenoga mentaliteta grabežljivoga (predatorskoga) kapitalizma i neodgovarajuće zaštite prava radnika.“

Komisija „Pravda i mir“ na kraju upućuje poziv u kojem, među ostalim, piše: „Stoga Komisija, u skladu sa svojim poslanjem promicanja “pravde i mira” na temeljima socijalnoga nauka Katoličke Crkve, poziva sve odgovorne u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti da svojim aktivnim postupanjem pridonesu otklanjanju naznačenih pravnih, radnih i sigurnosnih problema, o kojima se govori u Izjavi. Svima je, naime, u interesu učinkovita pravna država, poštivanje trodiobe vlasti i ustavnih prava građana. Jer, samo na taj način može se pospješiti opće ili zajedničko dobro te ostvarivati pravna, radna i socijalna sigurnost koja će, u suvremenom hrvatskom društvu, svakomu čovjeku i obitelji jamčiti dostojan, pravedan i siguran život.“

Stvar kršćanske i građanske hrabrosti

Postojanje „struktura grijeha“ se, kako kaže Papa, „odražava i na razvojni proces naroda, čije zaostajanje ili sporost moramo prosuđivati i u tome svjetlu.“ Ta se činjenica u Hrvatskoj zanemaruje iako se mnogi smatraju demokršćanima. Političari bi trebali više razmišljati i djelovati u skladu s porukom pape Ivana Pavla II.: „Ljudsko biće je posve slobodno jedino ako nađe sama sebe, u punini svojih prava i obveza; isto treba reći i za društvo kao cjelinu. Glavna zapreka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara umnažajući se i šireći se.“

Nazvati pravim imenom korijen zala koji nas danas u hrvatskom društvu tišti, te uočavati „strukture grijeha“, stvar je moralnog poštenja i duhovne pronicavosti, odnosno stvar kršćanske i građanske hrabrosti. Šutnjom i prikrivanjem sudjeluje se u pletenju mreže „strukture grijeha“, a „prekrasan“ primjer je afera „Agrokor“. Traži se revolucija, ali samo revolucija duha, revolucija nutrine.

Mr. sc. Krešimir Cerovac, potpisnik Proglasa hrvatskomu narodu Pokreta za hrvatsku budućnost od 18. srpnja 2018.

Komentari