TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Nije križ za svakoga

  • Written by:

U solinskoj crkvi Gospe od otoka je 1930. samouki kipar Mirko Kljaković izrezbario, u lipovini, događaje vezane za Isusovo rođenje, na način da je likove koje  je izrezbario  odjenuo u narodnu nošnju starih Solinjana i seljaka iz okoline, iz Zagore. Svojim radom nije slijedio samo povijesni događaj onako kako se prikazivao tamo  gdje je on stvarno nastao, nego su njegovi likovi bili uključeni u svakodnevni život Solinjana. Tu su orači s volovima, muškarci u igri na muru, svadbeno kolo, sijač, žena s vjedrom, žena s naramkom drva, prelja…! Uz autoportret i kipić svoje majke Kljaković je sve  smjestio u selo s nekoliko kuća, bunara, zidina. Posebni su izrađeni i kraljevi, mudraci koji su se dolazili pokloniti djetešcu. Stariji mještani,  sjećaju se da je  likove tako postavljenih  jaslica mogao svatko iz sela prepoznati jer ih je kipar i radio imajući pred očima poznata lica. Tijekom vremena od izložene cjeline su počeli nestajati kipići, svatko je uzimao sebe ili svoga pa je moralo biti zaštićeno ono što je ostalo. Danas sam, gledajući jaslice u drugim crkvama, na nekoliko mjesta  vidjela zanimljivost vezanu uz pastire koji  prate događaje u štalici i oko nje. Većina pastira nose janjce od svoga stada, prebačene  preko ramena i oko vrata, pod rukom ili u obje ruke pred sobom, one male koji su se umorili i nemaju snage za hod ni trčkaranje.Pastiri, neosjetljivi prema ovomu, nisu za pastire.

Izenadna bura, u jednom od tih blagih dana, koja  je dosezala razmjere olujne a na mjestima i orkanske jačine, zatvorila je državnu cestu broj jedan za sav promet. Autobusima se moglo okolo naokolo i zaobilaznicama. Trebala sam se odlučiti: ili čekati ili se ukrcati u autobus na sjeveru, koji nije pitomiji od bure, nego je drukčije hladan, pa prema jugu, odakle je sve počelo.Putovati sam morala, autobus mi je bio izbor. Imala sam mjesto u drugom paru sjedalica iza vozačeve strane autobusa. Do mene ali do prozora sjela je mlada djevojka, neodvojiva od slušalica, mobitela i nečega što je satima vadila iz vrećice i neumorno grickala, ne bacajući ni trunčice okolo sebe i sve u vrlo tihom izvođenju. Autobus se  brzo punio jer ono što je mene dovelo u njega dovelo je i druge. Zanimanje putnika, koji su već sjedili, za sve što se pred njima događalo, ne bi bilo naročito da  nije sličilo najprije na lošu komediju a poslije nje na zamišljenost punu raznih neugodnosti. U hodniku je stajala mlađa žena s djetetom u naručju glasno izgovarajući dva broja sjedala za koja je ona imala rezervaciju a na kojima je sjedio stariji bračni par. Gospođa kao dio tog para je rekla da ona o tomu ništa ne zna da je karta i sve što uz nju ide u njezinog muža koji sjedi do nje. On je gledao kroz prozor ne obazirući se. Izgledao je kao gluhonijem. Žena s djetetom je upozoravala da dijete ne može spustiti i neka joj se pomaknu s mjesta ili neka pokažu rezervaciju. Kao da i nije govorila. Nastao je zastoj, hodnikom nije prolazio nitko. Došao je vozač autobusa. Pregledao je vozne karte. U gospodina, koji nije ni gluhonijem ni toliko star  da ne bi znao što je po srijedi, vozne karte su  rezervirane za dva mjesta u stražnjem dijelu autobusa. Njemu nije bilo  po volji ustajati i pomicati se na svoja sjedala nego je objašnjavao kako je svejedno gdje tko sjedi, neka bilo tko zauzme njihova sjedala, on im ih rado prepušta. Nekoliko minuta se ništa nije događalo. Onda je vozač ženu s djetetom smjestio odmah iza vozača, on će joj pomoći ako joj bude potrebno. Neki mladi ljudi su otišli u stražnji dio, tako su samovoljni ostali gdje su zamislili.

Dijete i njegova majka su se igrali, ona ga je hranila, prepričavala zgodice iz slikovnica, ponekad je neka  igračkica šuškala malo jače ali nitko  nije ni trepnuo u  smislu prigovora. Nitko osim ovo dvoje koji su sve napravili po svomu i sad im je smetalo  malo nekomoda. Ne žele da im  se pokvari doživljaj Adventa kojeg su upravo razgledali, najljepšeg Adventa na svijetu, ushićenje i radost su platili žrtvom dolaska iz malog Adventa u najveći, sve to košta, a kad će ako ne sada.

Žena se nije oglašavala, radila je  vrlo strpljivo na djetetovom učestvovanju u igricama, smijala se, blagoslivljala je svaki uspješan pogodak prstićem po traženom rješenju. Bila sam oduševljena, prenesena u jedan drugi svijet,  dok je s moje bočne strane kipio lonac pun nezadovoljstva i čuđenja zašto im se nitko ne pridružuje u vrenju. Kad je vozač obavijestio putnike da ćemo za par minuta doći na odmorište i da nakon toga imaju svi sjesti na svoja sjedala jer će ući kontrola, lonac je eksplodirao. Glasno negodovanje dvoje ugroženih nije pomoglo. Sad su se žalili da su oni bolesni, da su bili na pregledima, da se tako ne postupa sa  starijima. Nabrajanje nitko nije slušao.  Gledali smo u majku koja je rekla da dijete ima četiri godine, ne hoda i nema jedno plućno krilo pa teže diše i nije za napor, ali da su je upravo ohrabrili, na velikom liječničkom konziliju, kako ima nade u  konačno dobro rješenje, što se tiče hodanja. Mislila sam o ovom djetetu koje će se  voziti autobusom sedam sati do mjesta stanovanja. Majka je još rekla, gledajući u pravcu gdje su otišli nezadovoljnici, rekla je iskreno da nije križ za svakoga nego samo za one koji  ne gnjave druge oko sebe. Kao kad pastiri  lagano nose na rukama nemoćne iz svoga stada.

Zdenka Čorkalo

Komentari